Šetnja kroz najvažnije umjetničke kolekcije u HDZ-U. Šparni Vidošević je kupovao najbolje...
Tuđmanova kolekcija slika je raznolika i odražava prosječni građanski ukus, a ne strast kolekcionara. Za Vidoševićevu se govorilo da je ‘najveća na Balkanu’ i vrijedi oko pet milijuna eura, a Sanaderova zbirka moderne se oslanjala na Vidovića
Odlazak Ankice Tuđman, supruge prvog hrvatskog predsjednika, ponovno je aktualizirao priču o njihovoj obiteljskoj kolekciji umjetničkih slika, koja nikad nije prezentirana u javnosti. Zbog toga su se oko njezine vrijednosti plele različite priče, kao uostalom i oko kolekcija bivšeg premijera Ive Sanadera i nekadašnjeg čelnika HGK Nadana Vidoševića. S djelima iz Sanaderove i Vidoševićeve zbirke javnost se upoznala tek nakon uhićenja njihovih vlasnika i pljenidbe cijelih kolekcija, a Tuđmanova je i dalje obavijena misterijom, gotovo nitko od znalaca koje smo kontaktirali ne želi o njoj prozboriti ni riječ, kao da je riječ o otkriću koje bi moglo uništiti civilizaciju. Čemu ta netransparentnost i zavjet šutnje? Zar ne bi informacije o zbirci bivšeg ili bilo kojeg predsjednika države trebale biti javne? Tim više što je Tuđman već u svom velikom intervjuu pod naslovom “Hrvatska pred duhovnom obnovom”, objavljenom u ožujku 1992. u Nedjeljnom Vjesniku, priznao da ima obiteljsku zbirku slika, a o njoj je pisala i njegova nedavno preminula udovica u autobiografiji “Moj život s Francekom”. U toj knjizi je navela da je “Francekov hobi bila likovna umjetnost pa su malo-malo kupovali najprije mape-grafičke listove, a kasnije i umjetničke slike”. Također, Tuđman je prijavio kolekciju u onoj prvoj, staroj imovinskoj kartici, sastavljenoj u rujnu 1998. godine. Dakle, nije je skrivao.
Ipak, saznajemo da je Tuđmanova kolekcija slika raznolika i odražava prosječni građanski ukus, a ne strast kolekcionara. Uostalom, njegova je supruga na glavnom zagrebačkom trgu otvorila galeriju Čudo hrvatske naive, gdje su se prodavale slike hrvatskih naivaca, koji su napravili proboj na svjetskom tržištu, ali u domaćim likovnim krugovima nisu
Čuvanje zaplijenjenih umjetničkih zbirki Sanadera i Vidoševića u hrvatskim muzejima plaća se oko 250 tisuća kuna godišnje!
bili odviše cijenjeni. Također, u kolekciji su radovi isključivo hrvatskih autora nastali u prvoj polovici 20. stoljeća. Neke slike je dobivao na poklon, primjerice, poznato je da je Ina na tržištu kupovala slike i poklanjala ih Tuđmanu. Navodno nije imao savjetnika jer “njemu nitko nije mogao biti učitelj”.
U zbirci se ističe ženski akt Marijana Trepšea, morski pejsaž Mencija Clementa Crnčića, motiv crkvice uz more Mirka Račkog i mrtva priroda s motivom cvijeća u vazi Zlatka Šulentića. U zbirci su i dva remek-djela hrvatske umjetnosti. Prva je slika Krste Hegedušića “Bilo nas je pet u kleti” iz 1927., koju je naslikao prije razdoblja grupe Zemlje. Prema pisanju medija, ta slika je svojedobno procijenjena na oko 225 tisuća kuna, no kako se atmosfera na tržištu mijenja, pitanje je kolika joj je današnja vrijednost. Druga slika je djelo Miljenka Stančića “Ljubavnici” iz pedesetih godina prošloga stoljeća, procijenjena na otprilike istu vrijednost. Tu je i slika “Jabuke” Ljube Babića, jednog od njegovih omiljenih slikara, koju je prvi hrvatski predsjednik znao posuđivati galerijama prigodom postavljanja izložbi. U kolekciji su i dva Jerolima Miše i Ivan Lacković, a bio je i Edo Murtić, no ne zna se je li zadržao njegovu sliku nakon njihove žestoke svađe. Tuđman se volio pohvaliti da u svojoj kolekciji posjeduje i sliku Pabla Picassa, ali postojanje te slike nikad nije potvrđeno.
No ako je to točno, onda vrijednost njegove zbirke vrtoglavo raste jer bi Picassova slika, kako su pisali mediji, mogla vrijediti milijune eura. Uz Tuđmanovu zbirku veže se i skandal s Kraljevićevim falsifikatom što je na vrijeme razotkriveno. O Tuđmanovoj kolekciji svojedobno je govorio Igor Zidić, nekadašnji ravnatelj Moderne galerije, rekavši tad da mu se čini da je na formiranje Tuđmanove zbirke mogao utjecati Miroslav Krleža jer je to bila zbirka prosječnog lijevog intelektualca, “puno bolja nego što bi čovjek očekivao od osobe koja se time ne bavi profesionalno”.
Zbirka strastvenog kolekcionara Nadana Vidoševića, bivšeg predsjednika Hrvatske gospodarske komore, optuženog zbog izvlačenja 35 i pol milijuna kuna iz Hrvatske gospodarske komore u aferi Remorker, broji oko 500 umjetnina, najviše slika i skulptura, te crteža, karikatura, starih spisa, zemljopisnih karata, amfora i dragocjenih knjiga. Govorilo se da ta impozantna zbirka, “najveća na Balkanu”, vrijedi oko pet milijuna era, što znači da je od ta tri politička jahača, bez obzira na to što ju je Zidić kasnije procijenio na znatno nižu svotu, bila najvrjednija. Naime, sadržavala je radove vrhunskih hrvatskih umjetnika poput Miroslava Kraljevića, Emanuela Vidovića, Mate Celestina Medovića,
Joze Kljakovića, Lea Juneka, Vjekoslava Karasa, Jerolima Miše, Marina Tartaglie, Oskara Hermana i Miljenka Stančića što svjedoči o profinjenom ukusu vlasnika. Također, njihovi su se radovi mogli vidjeti na mnogim retrospektivnim izložbama što pokazuje da Vidošević nije skrivao svoju kolekciju. Čak je sastavio svojevrsni katalog svojih umjetnina. Imao je i suvremene autore, poput Josipa Vanište i Borisa Bućana, te birane skulpture Ivana Meštrovića, Vojina Bakića, Dušana, Džamonje, Petra Barišića i Kažimira Hrastea. No bilo je i sramotnih “eksponata”, kao što su preparirane životinje - polarni medvjed, mošusno govedo i los što je izazvalo snažan revolt eko udruga.
U Vidoševićevoj kompaktnoj i čistoj kolekciji najvrednije djelo je “Krist na odru” Vlahe Bukovca, procijenjeno na milijun i pol kuna. Od slika najskuplja je “Plesačica tarantele” Vjekoslava Karasa (350 tisuća kuna), a uz bok su joj “Stara pralja” Jerolima Miše i “Meandar” Julija Knifera. Posebno se ističu i dvije vrijedne skulpture Ivana Meštrovića “Majka i dijete” i “Djevojka s lutnjom”, koje su procijenjene na 255 tisuća, odnosno
115 tisuća kuna. Značajna je i “Skulptura” Dušana Džamonje vrijedna 300 tisuća kuna. Među raritetima iz zbirke svakako su i prvo datirano djelo Oskara Hermana iz 1904. godine te glasovita slika Miroslava Kraljevića “Paša”. Vidošević je kod kupnje slika bio tvrd na parama i uvijek je htio proći što jeftinije, a ulagao je samo u provjerena imena. Dosta je surađivao s Galerijom Grubić na Gornjem gradu, koja je kasnije bila uvučena u vrtlog raznih skandala. Prema optužnici Uskoka, Galerija Grubić je Vidoševiću tijekom 2005. godine prodala slike za 828 tisuća kuna, no procijenjeno je da im je vrijednost poprilično preuveličana pa je izražena sumnja da se radilo o modelu izvlačenja novca iz HGK. Voditelj galerije Damir Grubić, osumnjičen u procesu protiv Vidoševića, u međuvremenu je preminuo, dok je njegova supruga priznala krivicu dobivši tako samo uvjetnu kaznu. U slučaju bivšeg premijera Ive Sanadera, također je riječ o biranoj kolekciji od 450 umjetnina u kojoj je bilo vrijednih i manje vrijednih djela, slika i skulptura, a koju je Zidić nakon pljenidbe
Sanader je u svojoj zbirci imao 40 najvažnijih hrvatskih umjetnika iz razdoblja moderne, ko
O Tuđmanovoj kolekciji Zidić je rekao da mu se čini da je Krleža utjecao na formiranje kolekcije jer je to zbirka prosječnog lijevog intelektualca
procijenio na oko 7,5 milijuna kuna.
Kao i Tuđmanova, tako je i Sanaderova zbirka bila obavijena konspiracijom iako su obojica neke svoje značajnije slike povremeno posuđivali za različite izložbe u Zagrebu. Za Sanadera su jedni govorili da je strastveni kolekcionar, kao i Vidošević, te veliki poznavalac i ljubitelj umjetnina, no drugi su posprdno tvrdili da je običan sakupljač s ukusom skorojevića koji je zbirkom umjetnina htio kupiti status u društvu. Zbirku je skupljao godinama, navodno sa suprugom Mirjanom, arheologinjom i povjesničarkom umjetnosti, a spominjalo se da ga je u odabiru radova savjetovao i vrsni zagrebački ekspert i veliki poznavatelj moderne.
Sanader je u svojoj zbirci imao 40 najvažnijih hrvatskih umjetnika iz razdoblja moderne, konkretno pet djela Vlahe Bukovca, najskupljeg i na tržištu najtraženijeg hrvatskog slikara, čiji radovi, ovisno o formatu, motivu i razdoblju nastanka, postižu cijene od 30 do 300 tisuća eura, dakle od 225 tisuća do vrtoglava dva milijuna i 250 tisuća kuna. Imao je i radove Josipa Račića te Miroslava Kraljevića, također traženih i cijenjenih autora, pa sve do Vladimira Becića, Celestina Medovića, Emanuela Vidovića, Ive Dulčića, Lea Juneka i Mencija Clementa Crnčića, čije slike na tržištu umjetnina mogu postići cijene od 75 do visokih 750 tisuća kuna. Premda je očito da je imao likovno konzervativni ukus, u kolekciji su se našli i radovi avangardnih umjetnika Brace Dimitrijevića i Borisa Demura.
U svojoj ćeliji u Remetincu bivši premijer Sanader sastavio je detaljan popis umjetnina iz svoje kolekcije, navodeći precizno podatke o tome kako i kad ih je nabavio te od koga i po kojoj cijeni. Popis je napravio zato, rekao je tad, da dokaže kako je procjena vrijednosti cijele zbirke na oko milijun eura, kako je ocijenio Igor Zidić polovinom 2011. godine, prenapuhana jer nije uzeto u obzir da je mnoga djela dobio na poklon ili kupio za bagatelu. “Kupio kod Franje Kajfeža, ne znam kad, platio 7000 maraka”, napisao je za ulje
Oskara Hermana, dok je za brončani odljev Ivana Meštrovića naveo da ga je kupio od nećaka poznatog kolekcionara Dobromira Vajde tijekom devedesetih godina. Također je otkrio podrijetlo svojih pet Bukovaca, napisavši da je jednog “kupio” trampom nekoliko slika Reisera, dva Stančića i Režeka, drugog je nabavio direktno od njegove kćeri za pet tisuća maraka, a ostale je nabavio kod galerista Šire 1980. godine za dvije tisuće maraka te za “35 tisuća maraka kod Gotovuše 2000. godine”.
Sanader je otkrio da su mu slike u posebnim prilikama, od rođendana i Božića pa do pobjede na izborima, početka pregovora s EU ili ulaska u NATO, poklanjali tadašnji prvaci HDZ-A Jadranka Kosor, Luka Bebić, Božo Biškupić, Vladimir Šeks, Gordan Jandroković, Ivan Jarnjak i drugi, no ni u jednom slučaju nije povezao slike s čestitarima. Darivale su ga i podružnice HDZ-A iz Hrvatske i BIH, pa mu je tako HDZ Siska poklonio akvarel Vanje Radauša s partizanskim motivom Topuskog iz 1944. godine, a HDZ Korčule sliku Sanaderova suradnika, bivšeg novinara i diplomata te pritajenog slikara Hide Biščevića. Danas se umjetnine zaplijenjene u procesima Sanader i Vidošević nalaze pod nadzorom Ministarstva državne imovine i čuvaju se u nekoliko zagrebačkih i splitskih muzeja. Spomenimo da se čuvanje umjetnina u hrvatskim muzejima plaća oko 250 tisuća kuna godišnje!
onkretno pet djela Vlaha Bukovca, najskupljeg i na tržištu najtraženijeg hrvatskog slikara
Vidošević je kod kupnje slika bio tvrd na parama i uvijek je htio proći što jeftinije, a ulagao je samo u provjerena imena