Grbin je lider SDP-A, ali bliži Plenkoviću nego ‘svome’ Milanoviću

Prije se očekivalo da će deva proći kroz ušicu igle nego što će Grbin zašpotati bivšeg šefa. I staviti ga u istu ravan s premijerom Plenkovićem

Bio je to mali korak za hrvatsku politiku, možda malo veći korak za oporbeni SDP, ali svakako najveći korak za Peđu Grbina.

Lider oporbe napokon je skupio hrabrosti da pošalje snažnu i odlučnu poruku Zoranu Milanoviću, a usput i Andreju Plenkoviću, kako nam je “svima dosta ovoga cirkusa”. “Ozbiljni ljudi moraju sjesti za stol i dogovoriti se”, rekao je Grbin povodom nove svađe predsjednika i premijera oko obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj i dodao: “Ako se mogu dogovoriti, dobro, ako ne mogu, onda moraju izaći pred javnost i reći u čemu je stvar”.

I tako, Peđa Grbin je probio led. Odbacio mentalne i psihološke okove. Izvukao se iz talačke krize. Oslobodio pritiska svog bivšeg stranačkog predsjednika Zorana Milanovića. Očekivano je bilo da kritizira Plenkovića, što Grbin nekad čak i uspije doživjeti u opisu svog radnog mjesta, ali sad je šef SDP-A otišao korak dalje i poslao poruku šefu države da mu je “dosta ovoga cirkusa”.

Veliki je to iskorak za Peđu Grbina. Proizvoda Milanovićeve kadrovske politike, lidera Milanovićeve stranačke frakcije, sljedbenika Milanovićeve politike. Blijedog i slabog lidera skutrenog u debeloj sjeni Milanovićeve agresivne dominacije.

Prije se očekivalo da će deva proći kroz ušicu igle, nego što će Peđa Grbin zašpotati Zorana Milanovića. I staviti ga u istu ravan s premijerom Plenkovićem. Trebalo je za to dosta hrabrosti. Da se formalni lider opozicije namjeri na samozvanog lidera opozicije. Doduše, više one desne, nego lijeve, ali Grbinu to dosad nije bilo presudno.

Dosad je Grbin činio sve da prešuti, odšuti, umanji ili opravda Milanovićeve poruke, ispade, skandale, otklizavanja prema pustopoljinama kojima ljevičarska noga nikad nije kročila. Primjerice, do naslovnica desničarskih tiskovina. Sad, pak, Grbin opominje Milanovića i poziva ga da provodi svoju ustavnu dužnost i pronađe zajednički jezik s premijerom Plenkovićem. “Milanović ne dolazi po mišljenje u SDP niti SDP ide po mišljenje kod njega. Ne sjedimo mu na glavi, ni obrnuto”, izjavio je Grbin prije nekoliko dana dodajući kako “nekad s riječima i stilom predsjednika države nije oduševljen, ali podržao bi ga ponovno kao kandidata za predsjednika”.

Priznao ili ne, Peđa Grbin ima nekoliko problema sa Zoranom Milanovićem. Prvo, navikao je doživljavati Milanovića kao svog stranačkog šefa koji je SDPOM vladao čvrstom rukom i bez previše razumijevanja za suprotna mišljenja. Drugo, Milanović je kao predsjednik neusporedivo moćniji, a kao političar

I tako, Peđa Grbin je probio led. Odbacio mentalne i psihološke okove. Izvukao se iz talačke krize, Oslobodio pritiska bivšeg stranačkog predsjednika

talentiraniji od Grbina. Treće, Grbina ne bi vjerojatno bilo u politici da nije bilo Milanovića. Četvrto, Milanović se promovira u lidera opozicije ne dopuštajući Grbinu da dođe do zraka, prostora i tema. peto je ono što muči i mnoge birače ljevice: Grbin je po mnogim stavovima bliži premijeru Plenkoviću, nego predsjedniku Milanoviću. Recimo, prema cijepljenju protiv COVID-A, gdje je Milanović koketirao s antivakserima, pa prema Ukrajini, gdje je Milanović otvoreni ruski zagovaratelj, pa prema Europskoj uniji koju Milanović uporno kritizira sa suverenističkih pozicija, pa prema Haagu i ratnim zločincima, prema Franji Tuđmanu i

A

drugim temama koje su Milanovića promovirale u zvijezdu desnice. A koje su crvene krpe za ljevicu.

Peđa Grbin je uvjeren da je Milanović i dalje favorit Sdp-ovih i drugih birača ljevice pa mu se stoga ne usudi javno kontrirati. Ne smije dobiti Milanovića kao protivnika jer je poznato da retorička lavina koja se počne kotrljati s Pantovčaka u pravilu ne razlikuje prijatelje od neprijatelja. glavnom, dok su svi pogledi uprti u Milanovića, a svi mediji se zabavljaju s Milanovićem, Peđa Grbin očajnički se nastoji ogrebati za svoj komadić političkog prostora i za poneko zrnce političke relevantnosti. Drugim riječima, mora se emancipirati od Milanovića.

Tim više što rejting SDP-A pada s rejtingom Zorana Milanovića, dok su Plenković i HDZ najsretniji što moraju ratovati s Milanovićem kao šefom oporbe i tek se povremeno očešu o Peđu Grbina. Nije, naime, Milanović glavni Plenkovićev protivnik. To je ipak Peđa Grbin, kao predsjednik najjače oporbene stranke. I zato Peđa Grbin ima gotovo nerješiv problem. Ako se emancipira od Milanovića, boji se da će se zamjeriti dijelu vlastitih birača. Ako se veže uz Milanovića, mogao bi zauvijek usahnuti u njegovoj sjeni. A kad pokuša opaliti po Plenkoviću, obavezno se sudari s Milanovićem, koji je već zauzeo igralište.

Peđa Grbin je taj koji mora dovesti ljevicu na vlast, a ne Zoran Milanović. U njega se uzdaju oni drugi.

Dok su svi pogledi uprti u Milanovića, a svi mediji se zabavljaju s Milanovićem, Peđa Grbin očajnički se nastoji ogrebati za svoj komadić političkog prostora

U