Ajmo polako. Nadbiskupove promjene tek su kozmetika

Uzinić je naglasio da je nešto slično odlučeno na sjednici Biskupske konferencije Jugoslavije 1968. Time se još jednom potvrđuje da je crkvena hijerarhija u omraženoj Jugoslaviji bila i poštenija, ljudskija i normalnija nego danas

Kad se god riječki nadbiskup Mate Uzinić javno očituje, na društvenim mrežama ga redovito dočekaju neshvatljive salve uvreda mahom nepismenih likova koji se iz nekog nepoznatog razloga još smatraju katolicima. Pritom se riječkom nadbiskupu, slično kao i papi Franji, prigovara da na mala vrata uvodi masoneriju u Crkvu te mu se kočijaškim rječnikom “savjetuje” da bi najbolje bilo da napusti Crkvu. Internetom se ovih dana proširio zanimljiv dopis s njegovim potpisom i pečatom, u kojem stoji da se u službenoj komunikaciji u njegovoj nadbiskupiji više neće koristiti počasni naslovi, kao što su “velečasni”, “don”, “prečasni”, “preuzvišeni” i sl. Osim spomenutih promjena u oslovljavanju i tituliranju, nadbiskup Uzinić je u spomenutom dopisu istaknuo da u službenim prostorijama nadbiskupije više “nije potrebno stavljati portret i sliku riječkog nadbiskupa, nakon što se skine portret i slika umirovljenog nadbiskupa Devčića”. Na samom početku Uzinićeva dopisa stoji kako je nakana ovog poteza uskladiti crkvenu korespondenciju s “potrebama današnjice” te nasljedovanje “evanđeoske jednostavnosti”. Sam Uzinić je naglasio da je riječ o internoj odluci koja ionako nije namijenjena javnosti te da je nešto slično već odlučeno i na sjednici Biskupske konferencije Jugoslavije 1968., čime se još jednom potvrđuje da je crkvena hijerarhija u ono vrijeme u omraženoj Jugoslaviji bila i poštenija i ljudskija i normalnija nego danas. Za razliku od većine, u riječkom dokidanju megalomanskih nezasluženih titula ne vidim nešto egzistencijalno bitno. Teško se oteti dojmu da je ovdje riječ tek o kozmetičkoj promjeni. Ako će pak riječki nadbiskup već nešto mijenjati u svojoj (nad)biskupiji, ne bi loše bilo započeti s položajem časnih sestara ili redovnica koje u Katoličkoj crkvi, nažalost, još uživaju nešto humaniji tretman nego što su ga imali robovi u Lincolnovo vrijeme. Iako to, nažalost, kod nas još nije tema, bez časnih sestara bi u Crkvi slabo išta funkcioniralo: one kuhaju, čiste, pospremaju, vode brigu i o vrtovima i o crkvenim zborovima, i to sve za bijedni minimalac. Ako ćemo već nešto mijenjati u Crkvi u Hrvatskoj, zašto za početak ne bismo (pre)poniznim redovnicama dali dostojanstvenu plaću i beneficirani radni staž koji su davnih dana zaslužile?

No nije mi ovdje namjera ići đonom na Matu Uzinića. Iluzorno je očekivati od njega da glumi supermena s kolarom dok njegovi kolege pokunjeno šute i uživaju u brojnim povlasticama. Onaj normalniji dio domaće javnosti u Uziniću vidi onoga koji je “od ljudi za ljude”, kako i glasi njegov biskupski moto, u kojem se iza jednostavnih riječi skriva mnogo života. Jedan je od onih rijetkih katolika u javnom prostoru koji odbija graditi hermetički zatvorenu Crkvu te konstantno zagovara kulturu dijaloga sa svijetom. U svojim propovijedima i javnim nastupima zauzima se za istinski dijalog i prepoznavanje u drugima svojih sestara i braće, zbog čega je 2017. i dobio nagradu Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, što je njegovim protivnicima samo bio dokaz da je Mate “jedan od njih”. I da ih odmah ovdje razočaram: Mate nije nikakav liberal, nego jedan pristojni i umjereni konzervativac koji samo prepričava ono što ionako piše u crkvenim dokumentima. No sama činjenica da je normalni i umjereni Uzinić kod nas proglašen “masonom i ljevičarem” dovoljno pokazuje koliko su ostali biskupi, kao i nažalost većina domaćih katolika, zaglibili u onoj ideološkoj močvari ograničenosti i netolerancije. Uzinićeva veličina očituje se upravo u njegovoj normalnosti i neumornoj spremnosti izgradnje mostova između dvije Hrvatske koje se mogu vidjeti jedino preko nišana. ok ga jedni zbog toga smatraju “crvenim biskupom”, kojemu je Tito ispred Stepinca, drugi mu zamjeraju aktivno sudjelovanje u kampanji referenduma inicijative U ime obitelji. No teško će Uzinića itko smjestiti u ideološke kalupe: lijevima će biti desno, desnima će biti lijevo, a on se sam drži sredine, otvoreno izno

D

si svoje stavove i ne boji se razgovora SA SVIMA ONIMA KOJI MOŽDA S NJIM

NISU SUGLASNI. SVJESTAN JE DA CRKVA VIŠE NEMA MONOPOL NA ISTINU TE DA JE OVAJ KVAZIKATOLIČKI POKUŠAJ KULTUROLOŠKE REVOLUCIJE U HRVATSKOJ JEDAN OD RAZLOGA ŠTO će MNOGI ATEISTI, AGNOSTICI I SVI ONI KOJI NIKAD NISU IMALI PRILIKU SUSRESTI SE S EVANĐELJEM ZAPRAVO I OSTATI NA SIGURNOJ DISTANCI. HRVATSKI BISKUPI SU SVJESNI ČINJENICE DA AKLAMACIJSKA PODRŠKA VELIKOG DIJELA HRVATA NJIMA I CRKVI NIJE STVAR VJERE I POSLUŠNOSTI, NEGO UVJERENJA DA JE KATOLIČKA CRKVA JOŠ NA “ISPRAVNOJ” POLITIČKOJ LINIJI. SLIČNO KAO ŠTO JE I BRUTALNO OMALOVAŽAVANJE I VRIJEĐANJE NEPODOBNIH

ILI “CRVENIH” BISKUPA I SVEĆENIKA VIŠE POLITIČKOG NEGO DUHOVNOG KARAKTERA. TAKVA HIJERARHIJA JE ZAROBLJENA U VRTLOG NISKIH STRASTI VLASTITOG NARODA, KOJI JE SAMA GODINAMA NJEGOVALA I POTICALA. TO I JEST JEDAN RAZLOG ZAŠTO VEĆINA DOMAĆIH BISKUPA S NELAGODOM PROMATRA “KATOLIČKE MUŽEVE” NA GLAVNOM ZAGREBAČKOM TRGU I NJIHOVU IDEOLOGIZIRANU MOLITVU TE SE BOJI JAVNO REĆI DA TO NEMA NIKAKVE VEZE S KRŠĆANSTVOM. NIJE ONDA NI ČUDO DA SMO DOŠLI DO

TOGA DA JE U TOM HRVATSKO-KATOLIČKOME MILJEU NAJVEĆI KRIMEN TO ŠTO JE NETKO normalan.

No nije mi ovdje namjera ići đonom na Matu Uzinića. Iluzorno je očekivati od njega da glumi supermena s kolarom dok njegovi kolege pokunjeno šute i uživaju u brojnim povlasticama