Strah od lošeg života u osiromašenoj Kini. I zna se tko je za to kriv
Ugledni profesor i bivši diplomat objašnjava građanske nemire u Kini. Sasvim je jasno da su dvoznamenkaste stope rasta i neprestano poboljšanje standarda za stotine milijuna ljudi pružali Komunističkoj partiji Kine legitimaciju njezine vlasti. Više nije tako
Prošlotjedni prosvjedi protiv oštrih epidemioloških mjera u Kini pobudili su veći interes zapadnih medija nego rat u Ukrajini. To je posljedica činjenice da eventualni trajniji i dublji politički poremećaji mogu negativno utjecati na kinesko tržište i na kinesku proizvodnju te time izazvati trajnije negativne posljedice u zapadnim državama, pogotovu u SAD-U, nego rat na istoku Europe.
Zapravo, taj rat za američku ekonomiju i američku politiku ima pozitivne posljedice, dok nekontrolirani poremećaji u kineskoj politici mogu biti nepovoljni za američku ekonomiju. Pritom su reakcije Zapada na politička zbivanja u Kini dvojake. S jedne strane iskazuje se zadovoljstvo nad činjenicom da se u Kini pojavio politički otpor sve autoritarnijem načinu vladanja predsjednika Xija Jinpinga, što je dobitak za demokraciju u globalnom natjecanju s autokracijom. S druge strane pojavljuje se zabrinutost zbog mogućeg daljnjeg urušavanja globalnih opskrbnih lanaca i znatnog smanjivanja potražnje na kineskom tržištu, a to bi za mnoge zapadne kompanije moglo predstavljati ozbiljan problem.
Sama činjenica da su se pojavili nemiri i prosvjedi nije neka novost u Kini. Svakodnevno se ondje bune ljudi u različitim dijelovima zemlje i nerijetko se angažiraju znatne policijske snage na njihovu gušenju. No svi ti nemiri su redovito lokalnog karaktera, povezani s propustima lokalnih vlasti i lokalnih kompanija, s nepravdama na poslu, s propašću građevinskih poduzeća koja nisu izgradila stanove koje su građani platili kreditima na čijem povratu banke inzistiraju. Takve su pojave uobiča
jene u svim sustavima koji s centralnog upravljanja ekonomijom prelaze na tržišne uvjete poslovanja. Prošlotjedni nemiri imali su karakter nacionalne pobune ne samo protiv epidemioloških mjera, što je bio osnovni povod, nego i protiv Komunističke partije Kine i njezina generalnog sekretara Xija Jinpinga.
Još nezavršena i ne sasvim ugušena pobuna protiv ukidanja autonomije Hong Konga, započeta u proljeće 2019. godine, u Kini nije izazvala reakcije širih slojeva javnosti iako je pobudila interes svjetskih medija. I to je bio obračun središnje kineske vlasti
Nemiri i prosvjedi nisu neka novost u Kini. Svakodnevno se bune ljudi u različitim dijelovima i nerijetko se angažiraju znatne policijske snage na njihovu gušenju
s nezadovoljnicima u jednoj pokrajini. Ostatak Kine prešutno je podržao nametanje ustavnopravnog poretka Narodne Republike Kine u Hong
Kongu znatno prije isteka pedesetogodišnjeg roka u kojem je gradu bila zajamčena autonomija. Zbog toga analitičari aktualna zbivanja u Kini ne povezuju s prosvjedima u Hong Kongu, nego s davnim, nasilno ugašenim studentskim prosvjedima na pekinškom trgu Tiananmen 1989. godine. Tadašnji studentski prosvjedi bili su potaknuti reformskim idejama dijela rukovodstva Komunističke partije Kine.
Mogli bi se smatrati svojevrsnom kineskom varijantom političkog proljeća kakvo se dogodilo u Čehoslovačkoj 1968. ili u Hrvatskoj 1971. godine. Sigurno je da su i zbivanja u Poljskoj, gdje je sindikat Solidarnost tijekom osamdesetih godina organizirao prosvjede protiv režima, imala odjek u Kini. Osim zahtjeva za uspostavom socijalizma s ljudskim licem, pojavili su se i zahtjevi za organiziranjem nezavisnih sindikata te za slobodom političkog izražavanja i organiziranja. To je za kinesku reformama sklonu komunističku nomenklaturu ipak bilo previše. U trenutku kad su građanski prosvjedi u Istočnoj Europi najavili demokratizaciju tih društava, u Kini je surovom intervencijom vojske onemogućena daljnja pobuna i učvršćen je jednostranački komunistički politički sustav.
I prošlotjednim prosvjedima dominantan ton davali su studenti. Oni su, kao i ostali građani, bili pogođeni striktnim epidemiološkim mjerama usmjerenim na eliminiranje virusa COVID-19. No njih muče i druge brige. Za razliku od prijašnjih generacija studenata koje su čekala dobro plaćena radna mjesta na neprestano rastućem kineskom tržištu rada, gotovo osam i pol milijuna onih koji diplomiraju svake godine teže će naći posao, a još teže će moći kupiti stan ako budu ovisili samo o plaći. Za svaku novu generaciju studenata neizvjesnost će biti sve veća. Ubrzana transformacija Kine prema tržišnom gospodarstvu pred mnoge građane postavlja sve teže izazove, a pred vlast probleme s kakvima se ona nije navikla nositi. Donedavne dvoznamenkaste stope ekonomskog rasta i neprestano poboljšanje životnog standarda za stotine milijuna ljudi pružali su Komunističkoj partiji Kine legitimaciju njezine vlasti. Za većinu građana ostvarivala su se obećanja o svijetloj budućnosti. Smanjene stope rasta već danas takvu perspektivu čine upitnom. To je vjerojatno dublji, osviješteni ili neosviješteni, motiv za aktualnu političku pobunu kineskih studenata. Vlast smatraju odgovornom za gubitak donedavno neupitne perspektive o zajamčenom boljem životu. Za razliku od 1989. godine, kad je Kina bila pretežno seljačka zemlja, danas većina stanovnika živi u urbanim središtima. Zbog toga je mogući odjek studentske pobune u velikim sveučilišnim centrima danas veći neko što je bio prije 33 godine. Tome danas uvelike pridonose i društvene mreže putem kojih se brzo šire informacije unatoč cenzuri koju vlasti neprestano provode nad njima.
Neposredni povod za izbijanje pobune bio je nesretni događaj u gradu Urumqi, prijestolnici zapadne pokrajine Xinjiang, koji je od Šangaja udaljen 4000 kilometara. Ondje je u požaru poginulo desetero ljudi, a još devetero bilo je povrijeđeno. Oko zgrada su bile podignute prepreke koje su onemogućavale kretanje stanovnika primoranih da budu u epidemiološkoj karanteni. Zbog tih prepreka vatrogasna vozila i spasilačke službe nisu mogli prići zgradi u kojoj je izbio požar. Kako su deseci milijuna ljudi diljem Kine primorani boraviti u dugotrajnim karantenama uz potpuno uskraćivanje slobode kretanja, mnogi su sebe prepoznali kao moguće žrtve takvog incidenta. Vijest o stradavanju žrtava vladine politike
Ubrzana transformacija Kine prema tržišnom gospodarstvu pred mnoge građane postavlja sve teže izazove, a pred vlast probleme s kakvima se ona nije navikla nositi.
Skandirali su: “Želimo slobodu, želimo ljudska prava!”. Zatim bi jedan uzviknuo: “Komunistička partija Kine!”. Zbor bi uzvratio: “Dolje!”
nulte stope COVID-19 strelovito se proširila zemljom. Protesti su buknuli u više od stotinu gradova diljem Kine. Opozicijske političke poruke pojavile su se na studentskim skupovima. U Šangaju neki su studenti izvikivali: “Ja želim slobodu, ne PCR test!”. Drugi su dodali: “Ne Komunističkoj partiji Kine!”. U Ninjiangu na Sveučilištu za komunikacije rektor je javno upozorio studente: “Jednoga dana platit ćete cijenu ovoga što ste učinili danas”. Studenti su mu u zboru odgovorili: “I vi ćete!”. Najradikalniji su bili studenti u Šangaju. Skandirali su: “Želimo slobodu, želimo ljudska prava!”. Zatim bi jedan uzviknuo: “Komunistička partija Kine!”. Zbor bi uzvratio: “Dolje!”. Zborovođa bi zatim viknuo: “Xi Jinping!”. Masa je uglas odgovorila: “Dolje!”. Daleko izvan granica pokrajine Xinjiang, u kojoj žive muslimanski
Ujguri, mogli su se čuti povici: “Oslobodite Urumqi! Oslobodite Xinjiang!”. A najradikalnije je zazvučao zahtjev: “Oslobodite cijelu Kinu!”.
Kako je reagirala kineska vlast? Odlukom o relaksaciji epidemioloških mjera svakako je izašla u susret većini nezadovoljnika. Time će njihova spremnost za sudjelovanje u eventualnim daljnjim studentskim prosvjedima protiv vlasti biti smanjena. Time su, vjerojatno, umanjeni razlozi za brigu vlasti u vezi s raspoloženjem većine stanovništva. Što se studenata tiče, najavljeno je intenziviranje potrage za neprijateljskim snagama koje stoje iza političkih poruka. To podrazumijeva još žešći nadzor nad internetskom komunikacijom i društvenim mrežama, a vjerojatno i individualno sankcioniranje onih koji će nastaviti s iznošenjem opozicijskih političkih poruka i zahtjeva.
Zasad se ne primjećuje bliža povezanost radnika i studenata iako su i jedni i drugi, neovisno jedni o drugima i svaki iz svojih razloga, prosvjedovali protiv COVID mjera. Ako bi se utvrdila veza između ovih dviju društvenih skupina, vlasti bi vjerojatno bile spremne poduzeti radikalne mjere radi onemogućavanja razvoja događaja u neželjenom smjeru.
Ako se promatra razina i način primjene prisile u slučaju aktualnih prosvjeda, može se konstatirati da su se vlasti oslonile na redovne policijske snage, na snage za očuvanje javnog reda i mira. Za razliku od zbivanja na Tiananmenu 1989. godine, kad su se neki policajci solidarizirali s prosvjednicima, ovaj put takvo što nije zabilježeno. Dijelom i zato što je 1989. godine kinesko rukovodstvo pribjeglo upotrebi vojske u gušenju studentskih prosvjeda. Analitičari procjenjuju da je danas upotreba vojske isključena čak i ako se studentski prosvjedi nastave. Jedan od razloga za takva predviđanja je loš odjek u međunarodnoj javnosti do kojeg bi u tom slučaju došlo. Drugi je razlog taj što je u međuvremenu razvijena snažna Narodna naoružana policija, svojevrsna policijsko-vojna organizacija namijenjena gušenju mogućih političkih pobuna unutar zemlje. Već i činjenica da te postrojbe dosad nisu angažirane upućuje na zaključak da kineske vlasti procjenjuju da će ublažavanje epidemioloških mjera dovesti do smirivanja situacije. Za razliku od 1989. godine, kad je u najvišem političkom vodstvu bilo nesuglasica oko toga treba li podržati studente ili ne, današnje kinesko rukovodstvo je monolitno. Time se, dakako, smanjuje društvena podrška tom rukovodstvu jer je onima koji nisu pristalice Xija Jinpinga onemogućeno da nekoga drugoga u rukovodstvu prepoznaju kao svog predstavnika, ali se povećava učinkovitost u donošenju i provedbi odluka. Ostaje otvoreno pitanje je li isključivanjem svih zagovornika drukčijih pogleda iz najužeg kineskog rukovodstva došlo i do odstupanja od adaptivnog autoritarizma koji je krasio kinesku politiku u posljednjih pedeset godina, nadahnutu pogledima Denga Xiaopinga.
Ako je povećanim stupnjem autoritarnosti smanjena adaptibilnost kineske vlasti na vanjske i unutrašnje izazove, onda je realno očekivati nove pobune i svaki put sve žešći odgovor vlasti na njih. Ali zasad nema vidljivih znakova da bi vlast Xija Jinpinga ili Komunističke partije Kine u skoroj budućnosti mogla biti dovedena u pitanje.