Tzakis NE NADAM SE NIČEMU. NE BOJIM SE NIČEGA. SLOBODAN SAM...
Prije desetak godina zagrebački nakladnik Sandorf započeo je s objavljivanjem edicije “Izabrana djela Nikosa Kazantzakisa”. Najnoviji naslov koji je u njoj objavljen je roman “Krist iznova raspet”. Roman je s grčkog prevela Gordana Crnković. Prije njega objavljene su četiri Kazantzakisove knjige: “Askeza Salvatores Dei”, “Pismo Grecu”, “Sloboda ili smrt” i “Bratoubojice”. Radi se o djelima koja su, čini mi se, prvi put prevedena na hrvatski. Prije ovih pet knjiga na hrvatski su prevedene tri Kazantzakisove
Najnoviji prevedeni Kazantzakisov roman, ‘Krist ponovo razapet’, u sebi je na jedinstven način sublimirao cjelokupno Kazantzakisovo djelo jer kombinacijom alegorijskih narativa i realističkoga književnog postupka govori o tri najvažnije Kazantzakisove književne preokupacije: o duhovnosti, Grčko-turskom ratu i o Grčkom građanskom ratu
knjige, uključujući dva romana po kojima je ovaj pisac najviše poznat: “Grk Zorba” i “Posljednje Kristovo iskušenje”. Treća knjiga o kojoj je riječ je “Sveti Franjo: siromah u Boga”, koja je u kontekstu Kazatzakisova djela važna prije svega kao primjer nekih važnih autorovih preokupacija. Šira međunarodna percepcija ovog pisca uslijedila je posthumno, nakon ekranizacije njegova romana “Grk Zorba”, koja je 1964. osvojila tri Oscara. Film je režirao grčki redatelj Michael Cacoyannis (Mikos Kakojanis). Film je, također, ostao upamćen po glazbi Mikisa Theodorakisa inspiriranoj grčkim narodnim melosom. Drugi važan moment u percepciji Kazatzakisova djela su kontroverze o filmu “Posljednje Kristovo iskušenje” Martina Scorsesea iz 1988.
godine, koji je rađen na osnovi istoimenoga Kazantzakisova romana. Scorsese je, nažalost, vulgarno trivijalizirao Kazantzakisov roman, tako da je danas ovaj pisac ostao prvenstveno upamćen kao autor jednog izrazito “kontroverznog” romana. Prikazivanje ovog filma izazvalo je svojevremeno proteste širom Europe. U Francuskoj su, tako, paljena kina u kojima je film prikazivan, kojom prilikom je i poginulo nekoliko ljudi, a u Grčkoj uopće nije prikazivan zbog protivljenja Crkve. Kolike je kontroverze izazvao ovaj film, na najbolji način pokazuje primjer Soluna, gdje se na mitingu na kojem su tražili zabranu ovog filma okupilo čak milijun ljudi. Da budem malo ironičan, ovo na neki način pokazuje i koliko su film i književnost tada, za razliku od danas, bili važni ljudima. Razlog su prvenstveno scene iz drugog dijela filma u kojima Isus na križu, u nekoj vrsti agonije, proživljava zamišljeni život s Marijom Magdalenom, što je jedan motiv koji je u književnosti više puta korišten, ali nikada nije naišao na toliki otpor kao u slučaju Scorseseova filma, odnosno Kazantzakisova romana, jednog od najvećih romana 20. stoljeća, koji je tek nakon ovog filma i sam postao “kontroverzan”. Scorsese je cijeli taj dio snimio u realističkoj maniri svodeći cijeli taj misterij na jeftini filmski obrat, dok je to Kazantzakis jasno stilski razdvojio, pokušavajući naglasiti “ljudsku stranu” Isusove prirode.
Kazantzakis je rođen 1883. godine, u Heraklionu na Kreti. Ovo je vrlo važno naglasiti, jer je to dobrim dijelom obilježilo stvaralaštvo ovog pisca, budući da je Kreta u vrijeme Kazatzakisova rođenja i odrastanja bila dio Osmanskog Carstva, što je u velikoj mjeri utjecalo na grčku povijest prve polovice 20. stoljeća. Tako Kazantzakisov epski roman “Sloboda ili smrt” govori o borbi Krećana za slobodu od Otomanskog Carstva. Kazantzakis je umro u Njemačkoj, u Freiburgu, u svojevrsnom izgnanstvu, 1957. godine, kao neka vrsta političkog disidenta. Pokopali su ga u Heraklionu. Na njegovu grobu uklesan je epitaf koji glasi: “Ne nadam se ničemu. Ne bojim se ničega. Slobodan sam”. Kazantzakisa općenito smatraju najvažnijim grčkim piscem i filozofom 20. stoljeća, i do danas je ostao najprevođeniji suvremeni grčki autor. Više puta je bio nominiran za Nobelovu nagradu, kojoj je bio najbliži 1957. godine, iste godine kad je umro. Tad ga je za jedan glas pretekao Albert Camus. Studirao je pravo na Sveučilištu u Ateni, zatim filozofiju na Sorboni, gdje je i doktorirao baveći se djelom Friedricha Nietzschea. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je u Ateni, gdje je s filologom Ioannisom Kakridisom preveo Homerovu “Ilijadu”. Godine 1945., u vrijeme Grčkoga građanskog rata, osnovao je malu ljevičarsku stranku preko koje je kao ministar bez portfelja ušao u tadašnju grčku vladu, a dvije godine kasnije dao je ostavku jer se želio potpuno posvetiti pisanju.
Da bismo što bolje shvatili kontekst Kazantzakisovih najvažnijih djela, treba barem donekle približiti dva razdoblja grčke povijesti, o kojima je uglavnom pisao. To je, najprije, Grčko-turski rat, koji je vođen od 1919. do 1922. godine, u vrijeme propasti i komadanja Osmanskog Carstva. To je vrijeme formiranja Turske
zbog čega je Josip Broz Tito prvi put došao u sukob sa Staljinom, koji je poštovao dogovor s Jalte, prema kojemu je Grčka potpala pod zapadnu interesnu sferu. Građanski rat donio je grčkom društvu duboku političku polarizaciju te velik broj mrtvih i raseljenih osoba. Pretpostavlja se da je u ratu poginulo oko 50.000 ljudi. O tom periodu grčke povijesti govori Kazantzakisov roman “Bratoubojice”, potresno svjedočanstvo napisano u maniri starozavjetnih proroka. Roman je, zbog narastajuće polarizacije društva, u Grčkoj objavljen prvi put tek više godina nakon piščeve smrti. Kazatzakis je bio svjestan koliko je ova tema osjetljiva: dok je radio na romanu, u siječnju 1949., izrazio je skepsu da će ovaj roman ikad biti objavljen u Grčkoj, bez obzira na to što on u tom ideološkom srazu niti jednog trenutka ne zauzima stranu, jer su njemu bili podjednako neprihvatljivi i “crnoberetkaši” i “crvenoberetkaši”. Kazantzakis taj sukob svodi na teološku razinu, na sukob Krista i Antikrista. Tu dolazimo do treće teme, koja je, možda, ponajviše obilježila djelo Nikosa Kazantzakisa, a radi se o svojevrsnoj teološko-filozofskoj potki njegovih romana.
Kazantzakis je u svojim djelima nemilosrdan u kritici Grčke pravoslavne crkve i političkih odnosa unutar Grčke. Glavni lik “Bratoubojica” je pravoslavni svećenik, otac Giannaros, koji je s jednim kompletnim grčkim selom bio prisiljen napustiti obale Crnog mora u tadašnjoj Turskoj i naseliti se u Grčku. Nastanjuju se u Kastelu, siromašnom i krševitom području koje se pokazalo kao strateško mjesto tijekom Građanskog rata, a samim tim i poprište monstruoznih zločina i zvjerstava s obje strane. “Bratoubojice” su ujedno alegorijska priča jer je otac Giannaros neka vrsta Isusove reinkarnacije.
Kazantzakisu su kršćanska duhovnost i religija bili neobično važni, što se da vidjeti iz gotovo svakog njegova djela, gdje je ta tema u prvom planu. Još kao dječak bio je fasciniran životima kršćanskih svetaca, pa vjerojatno iz tog vremena potječe i njegova fascinacija Franjom Asiškim. Zanimljiv je i podatak iz njegove biografije da je kao mladić posjetio Atos (Svetu goru) i tamo proveo mjesec dana.
Većina kritičara slaže se da je neka vrsta duhovne potrage bila središnja tema Kazantzakisova djela u cjelini. To pogotovo dolazi do izražaja u romanu “Posljednje Kristovo iskušenje”, u kojem Kazantzakis o vlastitim sumnjama i nedoumicama progovara iz perspektive samog Isusa te usput propituje sve kršćanske vrijednosti. Iako se nikad nije deklarirao kao ateist, bio je za života u stalnom sukobu s čelnicima Grčke pravoslavne crkve, koji su u jednom trenutku pokrenuli proces Kazantzakisove ekskomunikacije. Međutim, vodstvo Grčke pravoslavne crkve to je na kraju odbilo. Neki suvremeni teolozi odbacuju teze da je Kazantzakis bio bogohulan nego podsjećaju da je on zapravo djelovao na način koji u povijesti kršćanstva ima dugu tradiciju, a u kojem se preko sumnji i skepse dolazi do istinske povezanosti s Bogom, što su shvatili i čelnici Grčke pravoslavne crkve. Grčki patrijarh Athenagoras je 1961. u Heraklionu, četiri godine nakon Kazantzakisove smrti, što predstavlja čin Kazantzakisove posthumne rehabilitacije, izjavio: “Kazantzakis je bio velik čovjek i njegova djela krase Patrijaršijsku knjižnicu”. Najnoviji prevedeni Kazantzakisov roman, “Krist ponovo razapet”, u sebi je na jedinstven način sublimirao cjelokupno Kazantzakisovo djelo jer kombinacijom alegorijskih narativa i realističkoga književnog postupka govori o tri najvažnije Kazantzakisove književne preokupacije: o duhovnosti, Grčko-turskom ratu i o Grčkom građanskom ratu. Roman je izvorno u Grčkoj objavljen 1948. godine pod naslovom “Grčka pasija”. Nažalost, na Zapadu je preveden kao “Krist iznova raspet”, vjerojatno iz komercijalnih razloga. Prava je šteta, što je moja jedina zamjerka hrvatskom izdavaču, što se hrvatski prijevod nije držao originalnog naslova, koji je ključ za njegovo puno razumijevanje, ali i za razumijevanje ovog pisca u cjelini.
Radnja romana odvija se u selu Likovrisi, u Maloj Aziji, 1921. godine, tijekom Grčko-turskog rata, gdje lokalni Grci prije Uskrsa pripremaju inscenaciju Kristove Muke. U jednom čudesnom obratu, kad odabrani “glumci” počinju preozbiljno shvaćati svoje uloge, grčko seoce u Maloj Aziji, kojim upravlja turski feudalac
Aga, pretvara se u pozornicu na kojoj se reinterpretira Isusovo vrijeme. Paralele su mnogobrojne i očite, tako da sa sigurnošću možemo predvidjeti buduće događaje, osim na mjestima na kojima Kazantzakis djelomično odstupa od biblijske priče. Kao i u svom romanu “Posljednje Kristovo iskušenje”, Kazantzakis, ponajprije humorom i ironijom, odstupa od dogmatskog prikazivanja tog vremena. Na samom početku romana Aga, tupi hedonist i alkoholičar, u monologu kaže: “Velik je majstor taj naš Alah, doista velik. Sve zna. Kako li mu je samo palo na pamet da stvori rakijicu i kafanu?”. A na drugome mjestu, kad se zapije s bivšim mornarom, Grkom, Aga kaže: “Da su naš Muhamed i vaš Krist zajedno pili rakiju i nazdravljali ovako kao nas dvojica, naša bi dva naroda, kapetane moj, bili najbolji prijatelji. Ne bi jedan drugome htjeli oči iskopati...” Ove scene pomalo podsjećaju na scene iz “Posljednjega Kristova iskušenja”, kad se apostoli noć uoči Isusova ulaska u Jeruzalem zapiju u birtiji Šimu
na Cirenca, koji je, prema evanđeljima, Isusu pomogao nositi križ.
Glavni likovi romana su pastir Manolios, kojeg je u inscenaciji Muke zapala uloga Isusa Krista. Mariju Magdalenu “glumi” udovica Katerina, koja je za tu ulogu odabrana jer je u selu na “lošem glasu”. Riječ je o, možda, jedinom svetačkom liku u cijelom romanu, koja, usprkos svemu, spremno prihvaća svoju ulogu, svjesna licemjerja lokalnog svećenika i seoskih starješina: “Pa zar je već ne glumim? Zar već nisam Magdalena? Zar mi to nije mogao reći sam starješina, nego šalje poslanika? Nek ide dovraga! Samo zato što imam plavu kosu...” Treća važna “uloga” je uloga Jude, koju dobiva brutalni i tupi Panagiotaros. “Da bi se svijet spasio, Krist mora biti raspet, a da bude raspet, netko ga mora izdati... Vidiš li sad da nam je Juda neophodan da bi se spasio svijet. Juda je zapravo najvažniji od svih apostola”, kaže svećenik Panagiotarosu nagovarajući ga da preuzme nezahvalnu ulogu Jude. Ovaj motiv, gdje se Juda predstavlja kao jedan od ključnih “stupova kršćanstva”, čest je u književnosti. Spomenut ću ovdje dvojicu pisaca koji su ga koristili: Jorge Luis Borges i Amos Oz.
Preko Manoliosova lika Kazantzakis otvara neke važne teološke teme, prije svega temu mučeništva, odnosno “mučeništva”, i odnos Isusa i Marije Magdalene. Manolios u romanu spremno preuzima na sebe ulogu žrtvenog jarca, žrtvujući se za selo, prvi put kad je ubijen Agin sin, a drugi put kada dođe do rata između grčkih izbjeglica i mještana Likovrisa, po obrascu iz Grčkoga građanskog rata koji će uslijediti četvrt stoljeća kasnije. Manolios kao da žudi postati mučenik, kao da je to jedini razlog Isusova poslanja, gdje je Muka svrha samoj sebi. Manolios je, dakle, neka vrsta Isusa bez iskustva Maslinske gore, jednog od važnijih teoloških postulata kršćanstva, gdje se Isus molio uoči raspeća. Evanđelja opisuju Isusov strah od događaja koji slijede. Glavom mu prolaze slike mučenja i osjeća jaku duševnu bol, a pritom ga oblijeva hladan znoj. Preko ovog motiva Kazantzakis na najbolji način opisuje fatalne devijacije kršćanstva, pri čemu je ključnu ulogu odigrala službena Crkva, u kojoj se fanatizam nametnuo kao punopravna alternativa Isusovu apostolskom poslanju.
Kao i u svom romanu ‘Posljednje Kristovo iskušenje’, Kazantzakis, ponajprije humorom i ironijom, odstupa od dogmatskog prikazivanja tog vremena. Na samom početku romana Aga, tupi hedonist i alkoholičar, u monologu kaže: ‘Velik je majstor taj naš Alah, doista velik. Sve zna. Kako li mu je samo palo na pamet da stvori rakijicu i kafanu?’
Sport, nogomet, Svjetsko prvenstvo i daleki nepoznati Katar u središtu su pažnje svih građana Lijepe Naše. Sate pred malim ekranima provodi veliki dio naroda, gledaju se izravni prijenosi, posebne emisije - nogomet je najgledaniji program koji ruši gledanosti. Hrvatska je već sad postigla značajan plasman i dalje će biti puni kafići i restorani, grijani i negrijani prostori vani, širom gradova Hrvatska gdje se gledaju utakmice, veseli, navijaju i mladi i stari. U fazi pesimizma nogomet i naši “vatreni” dižu raspoloženje, atmosferu, dižu svima moral i ljudi su sretni. Zar baš pred blagdan Božića, zar baš pred Novu godinu moramo slušati polemike oko dolaska ukrajinskih vojnika na obuku u Hrvatsku. Gdje je problem? Vidjeli smo jednoglasnu podršku narodu Ukrajine i oštre osude agresiji Rusije. Svi su ogorčeni nesuradnjom odgovornih, poziva se na Ustav i proceduru, za koju jedni kažu kako je sve u redu, dok drugi govore da nije tako. Mnogi se pitaju zašto nije sazvana sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost ili još jednostavnije - zar predsjednik i premijer nemaju tri minute da se nađu, pogledaju u oči i dogovore se. Ističe se da Hrvatska može iskustvom pomoći u mirnoj reintegraciji, ali prije toga treba zaustaviti rat i zato se svi moraju puno više angažirati baš na pregovore bez ratovanja. Nakon uspješnog dogovora zemalja EU oko ograničavanja cijena nafte iz Rusije, je li korektno da predsjednik Ukrajine Zelenski drži predavanje oko te odluke? Predsjednik HSLS-A Dario Hrebak ističe u TV emisijama kako su oni najstarija stranka i zato imaju posebnu težinu. Zaboravlja on da je cvijet te stranke od osnivača do svih viđenijih članova odavno rekao zbogom HSLS-U. Inače, oporba mora biti aktivnija s novim idejama na ukupna zbivanja, posebno onih koja su vezana uz povećanje cijena raznih proizvoda, male mirovine, suradnje sa susjedima, oko zbivanja u Ukrajini i drugih međunarodnih aktivnosti u RH. Ne može se spavati i hrkati od zadovoljstva jer za to nemaju gotovo nikakvog razloga. Kadar za pamćenje je srdačan i vrlo prijateljski zagrljaj predsjednika Slovenije, Boruta Pahora, i naše bivše premijerke Jadranke Kosor, zaslužne za deblokadu pregovora, ali i ulazak Hrvatske u EU, što mnogi često zaboravljaju. Susreli su se u Predsjedničkim dvorima, a zagrljaj je, prema mjerenju RTL-A, trajao čak 15 sekundi. Mudrom i odlučnom politikom prema svom HDZ-U, ali i oporbi, Jadranka Kosor je uspjela ono što je za sve izgledalo nemoguće te s tadašnjim inače vrlo uspješnim predsjednikom Republike, Ivom Josipovićem, potpisala ulazak u EU. Ponedjeljak, 5. 12. “Dobro jutro, Hrvatska”, prekrasan TV glazbeni spot u kojem stanovnici maloga mjesta Sikirevci pjevaju upečatljivu pjesmu o Slavoniji. Gledamo Baniju, malo je kuća obnovljeno, kažu odgovorni da će trebati od tri do četiri godine za obnovu. Zagreb - ista tužna priča. Neka naše televizije objave podatke koliko je trebalo da se obnove Skoplje, Banja Luka, Gunja, Dubrovnik... Inače, postoje tvrtke koje su specijalizirane za brze i kvalitetne obnove, a jedna od njih, ona turska, počinje ovih dana s obnovom Vinogradske bolnice. Problemi, problemi, ali naše dalekovidnice trebaju učiniti sve da nam daju što bolje programe za Božić i Novu godinu. Početkom mjeseca na ekranima su trebali biti prigodni jingleovi za Božić i Novu godinu, kao i kapice na znaku svake TV. Probudite se svi, dolazi nam Božić i još jedna Nova godina.
Gledamo Baniju, malo kuća je obnovljeno, kažu odgovorni da će trebati od tri do četiri godine za obnovu. Zagreb ista tužna priča