NOBELOVKA ANNIE ERNAUX PIŠE KAO DA STVARA SLIKE

intelektualne razine, dobre informiranosti i onoga što je bilo in, Kelemen je definitivno bio in - kažu iz organizacije. Godinama je paralelno djelovao u Njemačkoj, gdje je predavao kompoziciju u Stuttgartu. U Hrvatskoj, Osnovna glazbena škola u Slatini od studenoga 2017. godine nosi naziv Glazbena škola Milka Kelemena, a po njemu se zove i nagrada za mlade hrvatske skladatelje. Natječaj za Nagradu Milko Kelemen, koji su raspisali HDS i MBZ, bio je otvoren do 30. ožujka ove godine, točno na Kelemenov 100. rođendan. Iz bogatog opusa Milka Kelemena Cantus Ansambl i maestro Šipuš za ovu prigodu odabrali su: Konstelacije za orkestar (1959.), Mobile za udaraljkaša solo (1988., solist Marko Mihajlović), Rontondo 1 za puhački trio (1977.) te Radiant za komorni ansambl (1963.). Posebnu pozornost izaziva Requiem za recitatora, šest violončela i veliki bubanj (1993.) u kojem ulogu recitatora preuzima dramski umjetnik Sreten Mokrović. Nositelji koncerta članovi su Cantus Ansambla, dirigent je jedan od onih kojega s pravom možemo smatrati nasljednikom Kelemenove nezaobilazne ostavštine, umjetnički voditelj CA Berislav Šipuš. - Večer posvećena Milku Kelemenu idealna je prigoda za susret s opusom jedne od najvećih osobnosti hrvatske glazbene scene, a važno je istaknuti kako će koncert pratiti i više od stotinu srednjoškolaca kroz uspješni projekt Behind the Scenes Hrvatskog društva skladatelja usmjeren na razvoj nove mlade publike. Na taj način Hrvatsko društvo skladatelja i izdavačka kuća Cantus nastavljaju vrijednu seriju autorskih koncerata posvećenih nekim od najistaknutijih osobnosti naše suvremene autorske scene - kažu organizatori.

Djevojčica u vlaku za Pariz - ona i njezina majka ušle su u Acheres Ville - imala je sunčane naočale u obliku dva srca i malu plastičnu košaricu boje zelene jabuke. Bilo joj je tri, možda četiri godine i nije se smješkala, držala je košaricu na prsima, lijepo oblikovane glave iza sunčanih naočala. Prizor čiste sreće u pokazivanju prvih znakova ženstvenosti i konačnog posjedovanja stvari za kojima se žudi…. Dio je to teksta izvješenog ovog proljeća na zidu pariškog Maison Européenne de la Photographie. utorica teksta je slavna Nobelovka Annie Ernaux o čijim se djelima danas posvuda s velikom pažnjom priča i kojoj se još uvijek dive na različitim kontinentima. Ono što je pomalo izdvaja od drugih nije samo njezin izraziti društveni i feministički angažman, već prije svega literarna sposobnosti istraživanja univerzalnih tema oko kojih se svakodnevno spotičemo poput sjećanja, identiteta i naše krhkosti. Njezin precizan stil i emocionalna analiza učinili su je nezaobilaznom figurom suvremene književnosti. I pri dodjeli najveće nagrade za književnost godine 2022. pojašnjeno je kako nagradu prima “za hrabrost i kiruršku preciznost kojima na vidjelo iznosi ishodišta osobnog sjećanja, ono što ga otuđuje i što ga u kolektivnom sputava”. Izložba “Eksterijeri — Annie Ernaux & Fotografija”, koja je u meni jednom od najdražih pariških muzeja, onog fotografije otvorena do 26. svibnja, promovira dinamičan odnos pisma i fotografije. U nekoliko prostorija kombiniraju se tekstovi iz knjige “Eksterijeri (Journal du dehors)” Annie Ernaux, u kojoj su objavljeni “zapisi o događanjima u vlakovima, trgovinama i ulicama u i oko Cergy-pontoisea između 1985. i 1992.godine” – s više od 150 fotografija posuđenih iz muzejske zbirke. Među njima su i djela poznatih fotografa kao što su Harry Callahan, Claude Dityvon, Dolorès Marat, Daido Moriyama, Janine Niepce, Issei Suda, Henry Wessel i Bernard Pierre Wolff…. Izbor radova pokriva drugu polovicu 20. stoljeća i uključuje fotografije većinom snimljene u Francuskoj, ali i u Engleskoj, Japanu, SAD-U…. Izložba koju je osmislila britanska spisateljica i kustosica Lou

Čovjek koji je iskoristio hladni rat između Istoka i Zapada da bi osnovao Muzički biennale Zagreb – jedan od najpoznatijih festivala suvremene glazbe, doveo je u Zagreb neke od najvećih glazbenih imena svijeta od Igora Stravinskog do Johna Cagea

AStoppard, rezultat je njezina rezidencijalnog boravka u ovom pariškom muzeju, u travnju 2022., u cilju istraživanja suodnosa između fotografije i drugih medija. U “Eksterijerima” Annie Ernaux ocrtava efektnim rukopisom prolazne susrete koji se odvijaju na periferijama - periferiji nečijeg života ili na periferiji, recimo, velikog grada koji je kao što kaže istodobno i “izmučen i kaotičan i liričan i snažno živ”. Njezini kritičari kažu da su “Eksterijeri” po mnogo čemu najekstatičnije knjiga Annie Ernaux – prva u kojoj se čini da se uglavnom oslobodila proganjajućih osobnih odnosa o kojima je tako snažno pisala drugdje, i prva u kojoj je mogla ostaviti

Priča o bolnom otuđenju, našoj vječitoj izgubljenosti, traženju sebe u svakodnevici...

prošlost iza sebe. Iz tih je razloga ona toliko i pogodna za fotografske ilustracije. Jer, fotografije metroa, vlakova, praznih željezničkih stanica, pomičnih stepenica, nakrcanih klupa u parku s ulomcima iz suptilno zapisanih stanja anonimnih likova koji su sigurno negdje između 1985. i 1992. godine prošetali tim fotografsko zabilježenim prostorima pričaju istu priču. A to je priča o bolnom otuđenju, našoj vječitoj izgubljenosti, traženju sebe u svakodnevici koja najčešće ne nudi utjehu ili svakodnevici koja nam naprosto nije sklona. “Eksterijerima” Annie Ernaux piše kao da stvara slike. “Opisati stvarnost očima fotografa i sačuvati misterij i neprozirnost života s kojima sam se susrela”, pojašnjava. Udružena sa sjajnim svjetskim fotografima ispisuje neki drugi nacrt za stanja o kojima inače piše, način koji se možda zbog samih ilustracija čini uvjerljivijim. Grupirana oko tema koje ocrtavaju opažanja Annie Ernaux - od dnevnih rituala putovanja i potrošnje, do slika klasnih i rodnih karakteristika, izložba u dva različita medija, odnosno upravo kroz njih podcrtava osjećaje straha i usamljenosti što prevladavaju u modernom gradu, tanke linije između onoga što je javno i privatno, između zajedničkog i odvojenog. Sve što je napisano ili prikazano na zidovima La MEP-A prolazno je, ranjivo i lomno poput naše svakodnevice. “Sačuvati trenutke koji dolaze i nemaju namjeru ostati” – istaknula je uostalom Ernaux na otvorenju pariške izložbe.

U