Turudić i ‘Lex AP’ dio su istog paketa koji treba slomiti neku grupu u DORH
Novi šef DORH-A je izabran, kaže ugledni sociolog Dragan Bagić u intervjuu za Express, jer ima snage “odraditi” neke čistke, a o čemu je Plenković više puta posredno govorio
Dr. Dragan Bagić redovni je profesor na Odsjeku sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. S njim smo porazgovarali o proteklim izborima, koji su, ponegdje potvrdile opća očekivanja i pravilnosti, ali su u nekim elementima ipak donijeli i iznenađenja.
Express: Na ovim su izborima srušeni neki čvrsto ukorijenjeni mitovi. Prije svega, upokojen je mit prema kojemu HDZ pri visokoj izlaznosti gubi. Ne gubi, a ako DP uzmemo kao desnu frakciju HDZ-A, onda se može reći da snažno dobiva?
Da, taj mit definitivno na ovim izborima nije potvrđen kao zakonitost. No treba imati na umu da je on konstruiran uglavnom na temelju jednog slučaja, a to su izbori 2000. godine. Ipak, treba reći da je HDZ, prema rezultatima izlaznih anketa, među novim biračima, koji nisu glasali na prošlim izborima, imao manji udio nego među onima koji su glasali i 2020. i sad. Konkretno, HDZ je među novim biračima osvojio oko 22% glasova, a ukupno oko 34%. To ipak jest znatna razlika! No treba reći i da SDP nije vrlo dobro prošao među novim biračima te je i on osvojio među njima manje nego među onima koji su glasali i na prošli izborima, ali je ta razlika znatno manja nego kod HDZ-A. Zapravo, veća izlaznost najviše je koristila Možemo!, Mostu i DP-U. Dakle, novi su birači u malo većem postotku birali alternativu glavnim strankama. S obzirom na to da HDZ i SDP na ovim izborima nisu biračima predstavili ništa novo, ovakav ishod je logičan. No ovdje treba istaknuti da je ključna stvar za ishod ovih izbora bilo to što je HDZ uspio zadržati podršku velikog dijela svojih birača! Dakle, iako su bili na vlasti, iako su imali afera, uspjeli su zadržati većinu svojih birača te je to ključ njihova uspjeha. Ključni čimbenik za pobjedu oporbe i 2000. i 2011. godine bila je demotivacija dotadašnjih podražavatelja HDZ-A, što se sad nije dogodilo. I to je velik uspjeh Andreja Plenkovića osobno.
Express: Računica Možemo! - izlaznost, a ne koalicije - bila je pogrešna?
Možemo! je tezu o presudnom značenju veće izlaznosti za smjenu HDZ-A s vlasti pretvorio u svoj glavni strateški oslonac, što je očito bilo pogrešno. Naime, iz praćenja rejtinga HDZ-A te rejtinga ostalih stranaka tijekom zadnje dvije-tri godine moglo se lako zaključiti da za dobitnu formulu nije dovoljna samo visoka izlaznost, makar je ona svakako važan sastojak te formule. Bilo je potrebno još nešto. Ja sam uvjeren da je široka predizborna koalicija bila taj dodatni sastojak, pogotovo da se u priču nije uključio Zoran Milanović. S njegovim uključivanjem neke stvari su se ipak bitno promijenile. No Možemo! nije znao da će se to dogoditi kad je donosio svoje odluke. Ovako ispada da je Možemo! dobro odlučio za sebe, jer su dobili znatno više mandata nego prije četiri godine i učvrstili svoju biračku bazu, ali loše za nastojanja da se skine HDZ s vlasti.
Express: Mogli bismo zaključiti da je uz ovaj broj mandata, 61 plus 13 ili 14, plus osam manjinaca, vizija Hrvatske s Ivanom Turudićem kao glavnim državnim odvjetnikom, i kao metaforom, stekla snažnu legitimaciju?
Ne bih se složio s tom konstatacijom. Prije svega DP ipak nije glasao za Turudića, a ne znači ni da svi birači HDZ-A to imenovanje podržavaju. Odabir baš Ivana Turudića za poziciju glavnog državnog odvjetnika od strane Andreja Plenkovića fenomen je koji, prema mo
jem sudu, nije dovoljno duboko i dobro analiziran u javnosti. Tu postoje neki slojevi za koje mi se čini da se nedovoljno dobro percipiraju. Prije svega, smatram da je Plenković znao kako je taj odabir politički rizičan. Očekivao je mnogo gunđanja u medijima i javnosti, ali je računao na to da će se to brzo smiriti i da šteta neće biti prevelika. Vjerojatno nije očekivao da će se oporba, pa i sam Milanović, baš toliko mobilizirati zbog tog poteza. Malo je nedostajalo da upravo taj potez dovede do velike oporbene koalicije, koja bi “zapaprila rezultat”. Pitanje je bi li HDZ bio relativni pobjednik, a ako ne bi, onda bi narativ o ishodu izbora bio posve drukčiji. Ali ipak, Plenković je svjesno ušao u rizik prije izbora. Pitanje o kojem nedovoljno raspravljamo je “zbog čega?”. Ja sam uvjeren da tu nije u pitanju očekivanje kako će Turudić zaustavljati istrage protiv Hdz-ovih dužnosnika. On mi se ne čini kao tip kojeg će netko nazvati na telefon i reći: “ajde nemoj to sad”. Moje je mišljenje da je Turudić odabran jer ima snage “odraditi” neke čistke unutar DORH-A i Uskoka, a o čemu je Plenković više puta posredno govorio kad je komentirao “curenje” informacija i transkripata iz istraga. Turudić i “Lex AP” dio su istog paketa, koji ima zadatak slomiti neku grupaciju unutar DORH-A i Uskoka koja, prema Plenkovićevu mišljenju, ne igra pošteno. Tijekom nekoliko mjeseci nešto ćemo od toga vidjeti ako sam u pravu.
Express: Profesor Puhovski zadnjih godinu dana stalno tvrdi kako korupcija nije tema na kojoj se mogu dobiti izbori. Točno?
To je točno. Barem što se tiče Hrvatske. I ja sam istu tezu iznosio u svojim komentarima za Večernji list. No treba tu tezu malo precizirati. Korupcija nije dovoljna za dobivanje izbora ako HDZ, ili neka druga opcija (pogledajmo Matiju Posavca ili Milana Bandića) ima još nešto ponuditi biračima. Dakle, ako na jednoj strani vage stoje korupcijske afere, a na drugoj strani ima nekih rezultata, političkih ili socijalnih uspjeha, onda strana korupcije neće nužno pretegnuti. Pogotovo jer je korupcija u Hrvatskoj postala prilično uobičajena pojava. HDZ je izgubio izbore više-manje zbog korupcije 2011. godine. Ali tad na drugoj strani vage nije bilo dovoljno uspjeha, osim dovršetka pregovora o ulasku u EU. Zemlja je bila u dubokoj gospodarskoj krizi, nezaposlenost je bila visoka, problem s “kreditima u švicarcima”… Dakle, druga stana vage bila je gotovo prazna. Slično je bilo i 2000. godine. Plenković je uspio natovariti štošta na drugu stranu: ulazak u schengenski prostor, ulazak u eurozonu, povećanje mirovina i plaća (barem nominalno), puno
Ako HDZ nađe kandidata koji bi mogao biti prihvatljiv raznim skupinama birača, onda je Mi
Možemo! je tezu o presudnom značenju veće izlaznosti za smjenu HDZ-A s vlasti pretvorio u svoj glavni strateški oslonac, što je očito bilo pogrešno
investicija iz EU fondova u građevinarstvo i neke druge sektore itd. Očito dovoljno da korupcija ne prevagne. I mislim da je bio itekako svjestan toga da na drugoj strani mora biti što više kako bi birači mogli zažmiriti na korupciju. S druge strane, oporba je svela cijelu svoju strategiju na pitanje korupcije te nakon imenovanja Turudića i na pitanje zauzimanja institucija. SDP nije imao ponuditi ništa osim obećanja da će smijeniti “korumpirani HDZ”. Pitanje koje su birači sebi vjerojatno postavljali bilo je “OK, a što onda?”. Birači su naučili na temelju iskustva iz 2000. i 2011. godine da smjena vlasti sama po sebi nije dovoljna te da ona samo daje šansu za promjenu, ali nije jamstvo da će se promjena dogoditi. Oporba je ponudila slabe garancije da bi mogla uslijediti neka stvarna promjena na bolje.
Express: Znači li to da je klijentelistički sustav postao “druga priroda” države, njen kostur ili duša, poetski rečeno?
Iz samih rezultata izbora to ne bih zaključio. Dakle, ja ne mislim da su svi birači glasali za HDZ jer su umreženi u koruptivno-klijentelističke mreže. Birači koji su umreženi u koruptivno-klijentelističke mreže vjerojatno čine onu fiksnu bazu biračkog tijela HDZ-A. To je ono što HDZ dobiva i kad je u najlošijem stanju. Ispada da je to negdje oko ¼ birača, to je, naime, okvirni udio glasova HDZ-A kad su dva puta do sada gubili izbore. Dakle, da bi HDZ pobjeđivao, to mu nije dovoljno. Treba privući još 10-ak posto biračkog tijela onih koji su mu skloni, ali ipak imaju kritički odmak i nisu egzistencijalno ovisni o stranci. Za njihovu se naklonost HDZ bori! I zbog njih mora stvarati dojam dobrog upravljanja i uspješnih politika. Plenković je to uspio.
Express: Kroj izbornih jedinica, famozni “Šekimandering” (osobito prve, skrojene prema Plenkovićevoj mjeri), opet je bio važan faktor u raspodjeli mandata?
Za razliku do većine stručnjaka koji su javno istupali po tom pitanju, ja ne smatram da je dizajn izbornih jedinica bio presudan za ishod izbora. To je moglo imati utjecaj na drugačiju raspodjelu samo nekoliko od 140 mandata. Oblik izbornih jedinica može imati učinka za regionalne stranke, odnosno stranke s biračkom bazom koja je teritorijalno koncentrirana. Ako takvoj stranci razbijete biračko tijelo u dvije jedinice, jasno je da ona neće prijeći prag ili će dobiti manje. Nema argumenata da je ova izmjena izbornih jedinica u tom smislu išla na štetu nekoj konkretnoj stranci. No za nacionalne stranke to nije presudno. Puno su važnija neka šira pitanja izbornog sustava. Primjerice, treba li napustiti model s 10 izbornih jedinica i okrupniti ih u regije.
Express: Koalicija Rijeke pravde na ovim izborima osvojila je 538.745 glasova, s Možemo!, IDS-OM, koalicijom Fokusa i Republike ukupno 812.034 glasova. HDZ je dobio 729.947 glasova, DP 202.670 glasova, a Most 169.966. To znači da od centra na lijevo stoji bazen od 800.000 glasača, a od centra na desno postoji oko 1,100.000 birača. Slijedimo europski trend pomaka udesno?
Korupcija nije dovoljna za dobivanje izbora ako HDZ, ili neka druga opcija (pogledajmo Matiju Posavca ili Milana Bandića) ima još nešto ponuditi biračima
Ovi izbori daju određene argumente za takav zaključak, pogotovo jer smo imali visoku izlaznost. No sociološka istraživanja ipak to ne potvrđuju. Oko 40% birača u Hrvatskoj izjašnjava se kao centar, a preostalih 60 lijevo ili desno, s tim da je raspodjela prilično ujednačena s blagom prednošću desnog spektra. I takva distribucija relativno je stabilna kroz vrijeme. Na izborima vidimo drukčiju sliku jer su birači ljevice demobilizirani, a birači centra faktički nemaju za koga glasati. Stvar je u tome da već dugo Hrvatska nema jaku stranku lijevog centra. SDP je u krizi gotovo jedno desetljeće, kako vodstva tako i sadržaja. To dovodi do demobilizacije birača i do toga da dio tih birača centra i
u ovom izborom procesu vezano za njegovu ulogu nije mu značajno naštetilo. Tako barem za sada izgleda. Moja je procjena da će za njegov reizbor biti ključno pitanje tko mu je protukandidat s Hdz-ove strane. Ako HDZ nađe kandidata koji bi mogao biti prihvatljiv raznim skupinama birača, onda je Milanović u lošoj poziciji jer će njegove slabosti, greške i “rane” dobiti na značaju. A ako HDZ istakne blijedoga kandidata ili kandidata koji se obraća isključivo desnom spektru, tad Milanović ima velike šanse. Drugim riječima, kako sad stvari stoje, Milanovića može pobijediti samo vrlo jak HDZ-OV kandidat.
Express: DESNICA JE NA PROŠLIM IZBORIMA IMALA 90 MANDATA (66 HDZ, 16 DP, 8 MOST), A SAD IMA 86 (HDZ 61, DP 14, MOST 11). LIJEVI CENTAR SAD IMA 57 MANDATA, A NA PROŠLIM IZBORIMA IMAO JE 53. UZ MANJE DESNO BIRAČKO TIJELO IMAT ĆEMO ZNATNO DESNIJU VLADU?
Tako je. Zato su lažne one tvrdnje koje smo mogli čuti ovih dana da su birači poslali nekakvu poruku da žele skretanje udesno. Ta teza je posve neuvjerljiva.
Prije bi se moglo tvrditi da su poslali suprotnu poruku, ako već takvo nešto iščitavamo. Vlada će biti znatno više desna jer su imenovanje Turudića i posljedično Milanovićevo uključivanje u izbore nanijeli određenu štetu HDZ-U. Ona nije vrlo velika, ali ipak postoji. Njihov relativni udio u glasovima i broj mandata ispao je malo niži nego što se moglo očekivati, baš toliko da imaju šansu formirati većinu, ali moraju povući potez koji im se ne sviđa, a to je pristajanje na ucjene DP-A. Imenovanje Turudića nanijelo je Plenkoviću još jednu štetu, u smislu da je to otežalo pridobivanje podrške regionalnih i liberalnih stranaka za sastavljanje većine.
Express: HOĆE LI ONDA KOALICIJA HDZ-A I DP-A REALIZIRATI MILANOVIĆEVU IDEJU “TREće REPUBLIKE”, ALI SAD NA DRUKČIJI NAČIN, U SMISLU TEMELJITE PROMJENE STRUKTURE VLASTI, KULTURE, POLITIČKIH SVJETONAZORA?
Kako se sad stvari razvijaju, male su šanse za takvo nešto. Naime, ako na čelu HDZ-A i vlade ostane Plenković, on će nastojati nastaviti voditi politiku kao do sada. On ne smije dopustiti da se program DP-A ostvari jer bi time Plenković kapitulirao unutar stranke, od desne opozicije u HDZ-U. Kako sad stvari izgledaju, DP neće dobiti mnogo prostora za ono što oni nazivaju “ideološka preobrazba društva”, barem na kraći rok. Osim toga, pitanje je ima li DP uopće kapaciteta za vladanje, u smislu kadrova i znanja. Da biste proveli neke krupne društvene promjene, morate imati sposobne pojedince koji moraju imati vrlo jasan plan kako postići neke tako općenite ciljeve. Moj je dojam da DP uopće nema razrađene planove i ideje kako bi postigao neke od svojih ideoloških ciljeva. Možda mogu zamisliti dva-tri poteza po resoru, ali to neće biti dovoljno za neke dubinske promjene. No ipak DP može postati sredstvo u rukama sposobnijih aktera, kao što su protagonisti neokonzervativnih nastojanja u zadnjih deset godina. Za sada ne izgleda da je DP pod njihovim utjecajem, ali ne znači da neće potpasti. Problem bi mogao postati veći ako bi Plenković otišao brzo nakon formiranja vlade u Bruxelles te ako bi stranku preuzeo netko od desnijih i konzervativnijih lidera.
SDP I HDZ! A kako? Kako ćete koalirati... Imate SDP koji je svu retoriku sveo na borbu protiv korupcije. Evo ovaj slučaj EPPO-A, Geodezija, da je jedan od profesora bio šef gradske organizacije SDP-A u Velikoj Gorici prije 6-7 godina, rekao je Plenković prošlog tjedna komentirajući ideju Vesne Pusić o velikoj koaliciji. Njihova bi vlada bila oročena na godinu dana, trebala bi “dogovoriti četiri ili pet stvari koje će se napraviti i nakon toga treba ponovno ići na izbore”. Savez HDZ-A i SDP-A imao bi dva ključna zadatka: “spasiti Hrvatsku od ekstremne situacije i desnice otvorene ruskom utjecaju”, rekla je Pusić. “Ako SDP cijelu kampanju i postkampanju nastavlja tu difamirajuću retoriku, kako ćemo u koaliciju?”, zapitao se Plenković, pri čemu treba uočiti da nije govorio apodiktički, kao o Mostu (“preporučujem svakome da nikad i nikako ne koalira s Mostom...”), nego je rekao da u SDP-U nema sugovornika za takav razgovor koji bi vodio savezu - koji bi i njemu osobno vjerojatno bio prihvatljiviji od prisilnog braka s Domovinskim pokretom. Bi li Plenkoviću ta ideja bila prihvatljiva kad bi obustavili “difamirajuće retorike” i našli novoga vođu? Moguće. I u Bruxellesu bi na takav savez gledali radije nego na Vladu u kojoj je ljuta desnica. U Njemačkoj je velika koalicija bila na vlasti nekoliko puta, kao prepreka radikalizmima. SDP-U bi to bio jedini način na koji mogu doći na vlast. Idejno - između njih nema pretjeranih razlika. Pogledamo li njihove ekonomske politike, one su u obje stranke puno bliže socijalističkim zamislima o gospodarstvu nego liberalnoj, tržišnoj utakmici. Poneka svađa oko “Za dom spremni” ili korupcije više je ritualne naravi. Što se tiče pogleda na prošlost, niti HDZ javno gura Pavelića niti SDP srčano brani Tita. Obje stranke zapravo njeguju retoriku i politiku “višestrukih konotacija”, kako se jednom izrazio Plenković. “Ma kakva korupcija, pa to u Hrvatskoj uopće nije tema”, kaže jedan naš sugovornik, bivši Sdp-ovac. “Neka SDP sad u Saboru predloži legalizaciju pozdrava ‘Za dom spremni’. Tako će istjerati na čistac i HDZ i Domovinski pokret. Tu će se vidjeti gdje je tko, oko toga se neće složiti. Što se tiče ovih drugih pitanja, oni će se rasporediti po ministarstvima, to će uglavnom voditi Hdz-ovi ljudi, uz nešto domovinaca, i ta će Vlada bez problema izgurati četiri godine.” Sugovornik dodaje kako će u SDP-U nakon izbora doći do smjene
Peđe Grbina. “Iz pozadine će konce vući Siniša Hajdaš Dončić, koji će vjerojatno pokušati progurati izbor Mišela Jakšića za predsjednika. Takav vrh SDP-A mogao bi biti prihvatljiv i Plenkoviću, ako jednom poželi odbaciti Domovinski pokret.” Hrvatska je javnost cijelo vrijeme pogrešno optuživala Andreja Plenkovića kao “anemičnog” političara. On je punokrvni lider svoje stranke - anemija se proširila po SDP-U. Ta stranka već je treći put uspjela ostati u oporbi. Koji je smisao njezina postojanja? Program su pisali nekoliko tjedana prije izbora, što će reći da su četiri godine badava sjedili u Saboru - tko bi im mogao vjerovati da imaju ideju kako mijenjati Hrvatsku? Budući da prezentnih ideja nemaju (osim klišejizirane mantre “borba protiv korupcije”, koja se već svima popela na vrh glave), jasno je da bi podršku birača mogli tražiti nudeći snažne ličnosti - ali, avaj, ni njih nema. U zadnjoj kampanji Arsen Bauk bio je gotovo nevidljiv - u startu je imao prolazno mjesto na listi, još je jedan mandat osiguran, imovinska kartica podebljat će se za stotinjak tisuća ušteđevine, i čemu više težiti pod kapom nebeskom? Tonino Picula nije htio pomoći stranci stavljanjem na listu jer je tvrdio da je to prevara birača. On zapravo želi ponovno u Europski parlament, gdje je plaća oko deset tisuća eura bruto. Time je, usput, optužio Freda Matića i Biljanu Borzan da sudjeluju u prevari. Peđa Grbin odličan je poznavatelj
zakona i procedura, uvijek vrlo pripremljen u debatama, ali nema karizmu ni viziju. Ni drugi Sdp-ovci ne izgledaju kao ljudi koji žude za ministarskim pozicijama i znaju kakve politike kane provoditi. Mnogi birači misle da oni “javno govore kako žele pobijediti, a u sebi boga mole da se to ne dogodi”. Radno mjesto oporbenog zastupnika u Saboru jedno je od najugodnijih u Hrvatskoj, ne podrazumijeva nikakve obaveze, a omogućuje solidan standard i puno neradnih dana u godini - nekima čak svih 365, nije jedan zastupnik (tu SDP nije izuzetak) proveo cijeli mandat ne javivši se ni jednom za riječ. U prethodnom razdoblju SDP je imao velikih problema. Značajan dio Sdp-ovaca već je ušao u “veliku koaliciju” - doduše tek kao žetončići. Tomislav Saucha bio je ključni čovjek jedne Plenkovićeve većine, i ni njemu ni Hdz-ovcima ideološke “razlike” nisu predstavljale problem, životna ih je nužda natjerala na savezništvo. Milanka Opačić dala je formulu svih preletača, hrvatski politički E=mc2, “dizat ću ruku za Hdz-ove zakone ako su na korist građana Hrvatske”, otprilike isto to tvrdio je i zaboravljeni Milan Ronko, požeški Bandić, Sdp-ovac na klupi za rezerve HDZ-A. Hm - pa pod određenim uvjetima HDZ je očito prihvatljiv Sdp-ovcima, kao i obrnuto. Dogodilo se još nešto. SDP je u prošlome mandatu doživio drugu najveću šizmu u povijesti našeg višestranačja (najveća je bila kad je 90.000 komunista 1990. i 1991. prešlo u HDZ - to je, vojnički govoreći, deset divizija!), kad je frakcija Davorka Vidovića i Davora Bernardića izbačena iz SDP-A po Peđi Grbinu. Cijeli klub Socijaldemokrata u Saboru je cijelo vrijeme funkcionirao kao rezervni glasački stroj HDZ-A. Andrej Plenković već je očijukao sa Socijaldemokratima - ma što očijukao, prosio ih je, samo su ostali bez miraza. “Premijer Andrej Plenković je u srijedu u Saboru rekao da bi dobro bilo da HDZ i Socijaldemokrati sklope postizbornu koaliciju, a dužnosnici dvije stranke nisu prije toga o tome obavili nikakav konkretan razgovor”, pisao je Novi list prije točno godinu dana. “Plenković je, dakle, učinio nešto sasvim neuobičajeno, ali to ne znači da mu je ideja o partnerstvu sa Socijaldemokratima pala na pamet odjednom, kad je u sabornici predsjednicu njihova kluba Ivanu Posavec Krivec čuo kako mu govori: ‘Vi i ja smo eurofili’. I predsjednik Socijaldemokrata Davorko Vidović, s kojim smo jučer razgovarali, uvjeren je da je premijer ozbiljno mislio i da bi on zaista htio nakon idućih izbora s njim formirati Vladu. Vidovićeva je procjena da je Plenković svjestan jako slabog koalicijskog potencijala HDZ-A i da je zato odlučio čak i javno iznijeti ovakvu ponudu Socijaldemokratima...”, pisao je novinar Dražen Ciglenečki. “Plenković objektivno nema nikoga, ni desno, ni lijevo”, uzvratio je Davorko Vidović. “On je, kad je došao na čelo HDZ-A, bio pristojan dečko i ja sam se pitao kakve su uopće njegove šanse da nešto napravi.” Ako je, dakle, većinski socijaldemokratski klub Socijaldemokrata u Saboru odgovarao Plenkoviću, zašto mu nije odgovarao manjinski? Odgovor je jasan: zbog Peđe Grbina i njegovih suradnika koji su “njegovali difamirajuću retoriku”. Novi lider mogao bi tu retoriku odbaciti i - to je jedan zamislivi scenarij - iza prve krivine, kad Plenković tajnici naredi da ispiše otkaze gospodi iz DP-A, formirati “čudo neviđeno”, Veliku koaliciju - koja naravno ne bi bila velika, u njoj bi ostao velik samo Plenković s junior partnerom. Ulazak Zorana Milanovića u utakmicu, u plesu “na rubu Ustava”, jasno je pokazao što je problem ljevice. Nemaju vođu, nemaju jakog čovjeka i jake ljude.
Bez Milanovića, SDP bi ostao na još manje mandata. Ako ova stranka nešto ne poduzme, četvrti mandat u oporbi neće doživjeti. Njima je sad kao u Sparti, “sa štitom ili na štitu”, ili pak naći vođu koji će ih preparirati za veliku koaliciju. Osvajanje većine čini se nemogućom misijom.