‘NARODE..., ČARUGA PUTUJE!’
Uzoru 27. veljače 1925. godine, u dvorištu Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku vješala i više od 3000 ljudi čekali su na Jovana Stanisavljevića Čarugu. Kad ga je općinski činovnik prozvao: “Jovan Stanisavljević!”, Čaruga je nadodao: “Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje!”. Legenda o pokopu slavnoga slavonskog razbojnika prenosila se iz generacije u generaciju uz najrazličitije priče o njegovu junaštvu i za razbojnika prilično neobičnom karakteru jer je u narodu slavljen kao zaštitnik siromaha koji napada samo bogate, baš poput Robina Hooda, koji se pak kroz stoljeća u mitskom sjećanju od pljačkaša transformirao u plemića-domoljuba. Što nas danas može privući jednom razbojniku koji je s istočnog bojišta pobjegao krivotvoreći svoje isprave i time postao “ranjeni natporučnik Fett kojega su slali u pozadinu na liječenje i odmor po odobrenju satnika Horvata”, da bi potom tijekom i nakon Prvoga svjetskog rata ubijao i znalački pljačkao na prostorima Slavonije i Like? je li nam zapravo zanimljivija priča o avanturističkom životu jednog bandita, pljačkaša i seoskog ubojice ili nas možda privlači kompleksnost vremena u kojem se sve to događalo? Za predstavu u Bjelovaru, prvu profesionalno produciranu predstavu u novom kazalištu, kojemu bi pozavidjela mnoga europska teatarska središta, izabrali smo komediju Ivana Kušana napisanu u isto tako zanimljivom vremenu, godine 1976. Sam je autor svoje djelo opisao kao - “tešku, ali vjerodostojnu tragediju gospodina Jurja Ardonjaka iz Feričanaca u Slavoniji koji je umoren u najneobičnijim okolnostima poradi ljubavi nevjerne mu i bludne supruge što ju je osjećala prema mjerniku Borisu Možboltu te posredno unajmila lupeškoga harambašu Jovu Stanisavljevića zvanoga Čaruga da ga ukine sa života i u kojoj se vidi neizmjerna zloća dotične i mnogih drugih sljepilo pohlepe, pohote i ostalih poroka, kao i sramotan kraj gotovo svih zlikovaca”. Kušanov je Čaruga antijunak, komični šeprtljavi razbojnik, lošeg vida i slabog sluha, kojega na životu održava tek mit o njemu samome te se ne uspijeva snaći u vremenu u kojem se predstavlja tek kao smiješna karikatura u usporedbi s onim pravim prikrivenim razbojnicima.
IJer od katastrofičnog vremena između dvaju ratova, preko traumatiziranih 70-ih godina 20. stoljeća u doba sloma Hrvatskog proljeća, do današnjeg vremena koje bilježi čak nekoliko ratnih sukoba, postpandemijske nevolje, ekonomske frustracije i ekološke katastrofe, priča Jove Stanisavljevića, i to ona koju iz izokrenute perspektive pričaju Kušanovi likovi, postaje vjerodostojnija od one koju bi nam danas prepričao pravi Čaruga. Junaci medijskih napisa iz našega vremena mnogo su spretniji od Čaruge i njegovih ortaka. Iako ni njima u pljačkama nije toliko bitna narodnost, nego količina plijena i lakoća njegove dostupnosti, oni se u usporedbi s njim puno bolje prikrivaju, djeluju iz pozadine, gotovo anonimno,
Kušanov je Čaruga antijunak, komični šeprtljavi razbojnik, lošeg vida i slabog sluha...
naizgled nesvjesni da svojim kriminalnim “vrlinama” određuju smjerove društvenih kretanja. Koruptivnost našeg doba puno je suptilnija od one između dvaju ratova gdje se pljačkalo po šumama i plijen raspoređivao po seoskim gostionicama. Čaruga se već nije uspio snaći ni u Kušanovu vremenu, ovo naše bilo bi mu posve strano. Njegov je odvjetnik Bujher na raspravi godine 1924. rekao: “Ne treba zaboraviti, gospodo suci, da su zločinačka djela moga štićenika nastala u vremenu potpune političke i socijalne anarhije, u društvu koje je i samo, u ratnoj i poratnoj psihozi, izgubilo pravi osjećaj i etičku spoznaju. ko to društvo ima savjesti, neka sudi i sebi”. I kao da je time samo podcrtao cirkularno umnažanje povijesnih nevolja na ovim našim prostorima u luku od stotinu godina. Čaruga nas danas uspijeva nasmijati mnogo više od karaktera klasične komediografske literature. Svojom komičnom nestvarnošću upozorava na opasne namjere pravih protagonista Kušanove drame koje s lakoćom otkrivamo u našoj stvarnosti i koji nas sudbinski prate u nastojanjima da pobjegnemo od sveopće hipokrizije koju živimo, u kojoj zločinci postaju žrtvama, a okorjelim razbojnicima se smijemo. Zato nam se činilo važnim baš u teatru prikazati “pučki igrokaz s pjevanjem i ubojstvom”, razotkriti barem nakratko licemjerje kojem se u konačnici svi priklanjamo i kroz koje se osjećamo mnogo sigurnije nego što bismo se osjećali na brisanim prostorima životnih rizika.
A