Plenković mora zamoliti Kolindu da mu ne pomaže, a Milanović mora zaustaviti predizbornu kampanju

Nogometnim rječnikom rečeno, vječiti hrvatski izborni derbi HDZ-SDP uz pripadajuće satelite, nezajažljivi Most kao prirodni dio HDZ-a i nešto što je ziheraški nazvano Narodnom koalicijom kao SDP-ov odgovor, po svemu sudeći riješit će autogolovi, kao što je to bio najčešći slučaj i dosad. Najveći majstor u tom segmentu “igre”, Tomislav Karamarko, predao je kapitensku vrpcu Andreju Plenkoviću i otplovio u “bespuća povijesne zbiljnosti”. Preostao je tek vječiti drugi, Zoran Milanović, koji je u neviđenoj formi: od izjava u aferi oko milijunskih “besplatnih” ručaka i ljetovanja u vili Costabella pa do prvostupanjske presude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koju nasumice vraća na protivničku stranu terena, u maniru predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u trakavici oko “orjunaša” i “huligana”, kao da se više nitko ne sjeća Lex Perkovića i pat pozicije u koju je doveo Hrvatsku tvrdoglavo štiteći, sad znamo, “udbaše” i “HDZ-ovce”. Milanović, naravno s pravom, računa na kolektivnu memoriju kao nešto što ne postoji ili je u najmanju ruku relativno. Ta selektivna memorija svojstvena je cjelokupnoj političkoj kasti na prostorima bivše države. Tako je, po Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću, Oluja započela kao kakva iznenadna vremenska nepogoda, bez povoda i bilo kakve pretpovijesti. Minorizira se ili potpuno niječe uloga Beograda u tragediji hrvatskih Srba koja je Milanović, naravno s pravom, računa na kolektivnu memoriju kao nešto što ne postoji ili je u najmanju ruku relativno kulminirala Olujom, dok se ona s druge strane, u režiji HDZ-a, pretvara u sirovi trijumfalizam bez ikakvog pijeteta prema mrtvima, i svojima i tuđima, koji je u načelu predizborno nabacivanje voleja političkoj vrhuški u Srbiji u cilju prikupljanja jeftinih političkih bodova. U istu ladicu spada otkrivanje spomenika Miri Barešiću, ekspresno poništavanje presude kardinalu Stepincu, šatorašenje u Srbu, da bi uslijedila očekivana prepucavanja na relaciji Beograd - Zagreb, koja bismo mogli sažeti u frazu “rugala se vrana gavranu” i koja su u tolikoj mjeri kontaminirala medijski prostor u Hrvatskoj, a pretpostavljam i u Srbiji, da je to mučno gledati. Ovo možda donekle možemo pripisati inerciji zaostaloj iza Tomislava Karamarka, jer je pretrpanu i devastiranu HDZ-ovu arku teško za tako kratko vrijeme okrenuti u smjeru mitske Europe što je ključna floskula “novog” HDZ-a. U romanu “Daniel Stein, prevoditelj” Ljudmile Ulicke postoji jedna sjajna scena, kad Daniel Stein razgovara s papom Ivanom Pavlom II. tražeći od njega da Vatikan promijeni neke svoje okoštale stavove. Ivan Pavao II. mu objašnjava kako je Katolička crkva poput golemog broda i kako svaka nagla promjena smjera može uzrokovati prevrtanje. Otprilike, u sličnoj je situaciji danas Andrej Plenković kad je riječ o “naslijeđenom” HDZ-u. Za SDP bi vjerojatno puno učinkovitije bilo da ne vode predizbornu kampanju. Svi oni zgroženi (pa i preplašeni) besmislenom Oreškovićevom vladom ionako će glasati za Milanovićevu koaliciju kao manje zlo, osim ako ih Milanović tijekom predizborne utrke ne natjera da ostanu kod kuća. Milanovićeva predizborna strategija podsjeća na jedan prastari vic o “lijenim” Crnogorcima. Vic ide otprilike ovako: “Kako Crnogorac pravi čaj od lipe? Legne ispod rascvjetanog stabla lipe, zine i čeka topli ljetni pljusak”. Kako Zoran Milanović planira doći na vlast? Pa vrlo jednostavno: legne u debeli hlad, zašto ne lipov, pijucka dobro rashlađeni elegantni i mekani Stina Plavac mali, berba 2010., ili kutjevački De Gotho Pinot crni iz 2012. s mirisom ljubičica, dozrelih kupina, malina i šljiva, i promatra kako Tomislav Karamarko na stablu iznad njega marljivo pili granu na kojoj sjedi, da bi potom tu istu prepiljenu granu pripisao sebi u zaslugu. Donedavno, to je bio sasvim realan scenarij. Međutim, odlaskom Tomislava Karamarka stvari su se bitno promijenile, a Milanović, u nedostatku bilo kakve suvisle strategije, nastavlja po starom. Iako je nova HDZ-ova akvizicija, Andrej Plenković, bezbojni i bojažljivi birokrata, atipični HDZ-ovski vođa, to Milanoviću neće mnogo pomoći. Uloge su se zapravo promijenile: sad Plenković može mudro šutjeti i gledati kako Milanović marljivo pili granu na kojoj sjedi, odno-