Pjesme rata, udbaštine i ustašluka
Nakon ovoljetnog posjeta Opatovini ostaje gorak okus. Tužno je što se katkad s pozornica hrvatskih kazališta čuju zatucanije političke poruke čak i od onih oltarnih. Što ćeš, izbori su pa je jedva gledljivi trash valjda dio nekakve kampanje
Svaka čast Glumačkoj družini Histrion što iz ljeta u ljeto nepokolebljivo ostaje na braniku kazališne ponude u metropoli. Za svaku izvedbu traži se karta više i lijepo je vidjeti Zagrepčane kako pune Opatovinu čak i u ovim visokim datumima kad su i najveće gradske prometnice prazne. Međutim, ovoga je ljeta histrionska ponuda razočaravajuća. Za ovogodišnje je zicere ravnatelj Zlatko Vitez izabrao prokušani tandem Georgij Paro/Nino Škrabe. Proslavljeni redatelj i dramatičar su prije desetak godina na opatovinskoj pozornici postavili svoju sjajnu verziju Šenoine komedije “Ljubica” i pobrali gomilu nagrada, no izgleda da im ove sezone baš i ne ide. Da je Georgij Paro ispario bilo je jasno još jesenas nakon odgledane jezivo loše drame “Malo morgen” u Knapu, a autor tog dosadnog, monotonog i pomalo perverznog teksta (po uzoru na Gogolja) bio je Nino Škrabe. Samo nekoliko mjeseci kasnije obojica su uspjeli nadmašiti same sebe u histrionskom jedva gledljivu trashu “Francekova teta”. Inače, spomenuti naslov Škrabina je adaptacija farse “Charliejeva tetka” britanskog dramatičara Brandona Thomasa, a čitav humor ove komedije počiva na tome što se jedna od muških uloga presvlači u ženu. Komad je bio turbo popularan u britanskoj provinciji sredinom 19. stoljeća, pa je Vitez mudro zaključio da će hrvatsku inačicu objeručke prihvatiti i naš narod, koji je, sudeći po svemu, negdje na toj razini (ako ne i ispod). Ulogu Francekove “tete” igra Hrvoje Klobučar i njegov nastup, moramo priznati, nije bio bez šarma. Poput iskusne gradske šminkerice uskočio je u visoke pete i zanosnu haljinu te svojim štosevima, gegovima i karikiranjem purgerskog dijalekta nasmijao publiku do suza. Zahvaljujući Klobučarovoj maštovitosti i smislu za humor, ovaj komad bi odlično funkcionirao da u njega nije na silu umetnut loš, jeftin i posve nepotreban politički kontekst. Naime, u Škrabanoj varijanti, mjesto i vrijeme radnje su Zagreb uoči “povijesne utakmice” Dinamo - Crvena zvezda, (ne)odigrane 13. svibnja 1990. Tjedan dana prije održani su višestranački izbori na kojima je uvjerljivo pobijedio HDZ, a horda krvožednih Delija stigla je u grad. Kako programska knjižica kaže, mitsko je to vrijeme “povijesne hrvatske pomirbe” lijevih, desnih i srednjih koji se zajedno svrstavaju “pod barjak nove države”. Lijeve snage predstavlja milicajac Stipetić aka Konspirator, beskrupulozni partijski dužnosnik i zatiratelj svega što je hrvatsko (glumi ga stari Histrionov, sad HNK-ov as Franjo Kuhar). Taj Stipetić ima nove nalogodavce i mora se boriti za “hrvatsku stvar”. Nekad zli komunistički silnik, proganjatelj omladine i konfiskator tuđe imovine sad ima najveći problem - naučiti hrvatski. Naime, muči ga kad u govoru ubaciti ije, a kad je, a kad ostaviti e, pa izgovara žjena umjesto žena, djevet umjesto devet, a publika na svaki takav njegov glupi štos urla od smijeha. Predstavnik desnog krila u pomirbi ocvali je Dalmatinac i bivši kapetan Badurina koji je u Lepoglavi odležao zbog pjevanja “Jure i Bobana”. Badurina (uspjelo ga igra Damir Svedružić) brani se da nije pjevao nego samo otvarao usta pa usnama sriče stihove dobro poznate pjesme, na što publika oduševljeno plješće. One srednje, valjda, predstavlja omladinski kvartet, Dalmatinac Lun i Prigorac Francek te njihove djevojke, a kao deus ex machina pojavljuje se prava Francekova teta (Marija Borić), bogata južnoamerička udovica povezana s ustaškom emigracijom. Sve završi hepiendom jer ustaška teta obećaje Stipetiću pomoć u priznavanju (i naoružavanju) države u nastajanju pa svi pjevaju i plešu, kao da ono što će uslijediti nije rat, palež i pljačka. Nakon ovoljetnog posjeta Opatovini ostaje gorak okus. Tužno je što se katkad s pozornica hrvatskih kazališta čuju zatucanije političke poruke čak i od onih oltarnih. Što ćeš, izbori su pa je sve to valjda dio nekakve kampanje. Bilo bi bolje, ljepše i korisnije da umjesto jeftinih političkih provokacija na Opatovini kao nekad igra Zagorka, Šenoa ili Krleža. Tko zna, možda bi to privuklo i pokojeg turista.