NOĆNI FILM ZA ZABORAV

Mora se priznati, Marisha u startu gradi zanimljive, plastične likove koji pružaju neviđene mogućnosti, a ona ih i obilato koristi. I pritom toliko pretjeruje da jednostavno kvari roman - sve je tu - serijski ubojica, pedofilija, okultno i crna magija, v

Kad vidim da nekog pisca trilera ili krimića najavljuju kao novog Stephena Kinga, Gillian Flynn ili Jamesa Ellroya, odnosno u slučaju da je Skandinavac, kao novog Stiega Larsona, Jussija Adlera-Olsona ili Joa Nesba, odmah vadim pištolj, točnije spremam se na veliko razočaranje. U većini slučajeva te tvrdnje su toliko netočne da je samom usporedbom užitak u knjizi umanjen, a bogme i imena pisaca s kojima se uspoređuju oblaćena. Marisha Pessl uspoređena je s dečkima i curama iz prvog dijela rečenice. Na svoju i njihovu štetu. No ipak, za nju ima nade. Jedini je problem u tome što je izgorjela u želji da te usporedbe opravda, pa je nešto što je mogao biti solidan ili vrhunski triler pretvorila u papazjaniju svega i svačega. Noćni film bavi se istragom o smrti kćeri kultnog redatelja horrora koji se prije 30-ak go- dina izolirao od svijeta (mo’š mislit) i koji ima nebrojenu fanatičnu vojsku obožavatelja. Sumnjivu smrt, odnosno samoubojstvo njegove kćeri istražuju propali novinar, kojemu se pridružuju maloljetni delinkvent i bivši narkoman, također i bivši dečko dotične kćeri, te wannabe glumica koja je odrasla u domu za starije i nemoćne. Mora se priznati, Marisha u startu gradi zanimljive, plastične likove koji pružaju neviđene mogućnosti, a ona ih i obilato koristi. I pritom toliko pretjeruje da jednostavno kvari roman - sve je tu - serijski ubojica, pedofilija, okultno i crna magija, vampiri, zavjera, fanatici, tajni klubovi... Dodatno stvar komplicira stavljajući u knjigu novinske članke, internet-stranice i videoklipove te članke s dark neta. Tu fantastičnu metodu novinskih članaka kao komprimatora radnje koristio je genijalno James Ellroy u “L.A. Quartetu” (Crna Dalija, Veliko ništa, L. A. povjerljivo, Bijeli jazz) kako bi objasnio šta se događalo s likovima i cijelim kontekstom u kojima se roman događa između dva velika vremenska perioda ili da razne sporedne rukavce radnje ukratko objasni. Marisha to radi tek tako, radi efekta, i te je dijelove najbolje preskočiti. Također zaboravlja osnovno pravilo kako bi fantastično i strašno izgledalo stvarno strašno treba stvoriti podlogu hiperrealnosti (Stephen King je na tome doktorirao, a bogme i Steven Spielberg), a ona na jednu nerealnu stvar nadodaje sljedeću nerealnu stvar. No u dijelovima kad ne želi stvoriti megahit, vide se tragovi, podloga njezine stvarne književne genijalnosti u kojoj se istinski može uživati. Da je bilo više volje i hrabrosti te veće uporabe koša za smeće, Marisha je mogla napisati vrhunsku knjigu na tragu “Muškaraca koji mrze žene”, ovako je napravila tek laganini triler za plažu, u kojem ćete kraj pretpostaviti već na polovici knjige, s natruhama istinske književne genijalnosti koju će, nadam se, dosljedno slijediti u sljedećoj knjizi. (G. Ga.)