Duhovi knjiga

Nakon svih užasa koje znamo (nadam se da znamo, iako se čini da sve veći broj ljudi o tome pojma nema) o holokaustu činilo mi se da će me još jedna knjiga o tome ostaviti ravnodušnim. Uostalom, nakon čitanja romana “Ubogi u Lodzu” Stevea Sema-Sandberga, mislio sam da gori i potresniji opis užasa oko nas, ali i u nama samima, ne može postojati. No Gitta Sereny svojom dokumentarnom knjigom, ustvari, intervjua s Franzom Stanglom, upraviteljem logora Treblinka, pokušava proniknuti u najdublje pore ljudskog samozavaravanja i savjesti. Pritom se ne zaustavlja na Franzu, koji do samoga kraja (i knjige i svog života) negira krivnju ili mogućnost da je išta mogao učiniti drukčije, da bi tek nekoliko sati prije smrti istisnuo jedno veliko “možda” – možda sam kriv, možda sam nešto mogao učiniti, možda sam se mogao oduprijeti zlu, možda sam mogao pobjeći, odbiti... Gitta preispituje svačiju savjest, pritom nikome ne sudeći nego samo postavljajući pitanja. Tako razgovara s njegovom suprugom i djecom, suradnicima, članovima pokreta otpora... A pritom ne štedi ni Crkvu, saveznike, humanitarne organizacije. Pošteno i novinarski, ne osuđujući nikog, dajući svakome da kaže svoju stranu priče, ali nikome ni ne prašta nego uporno postavlja pitanja na koja ne žele odgovoriti. I ništa ne prešućuje. No svi užasi holokausta i birokratske mašinerije koja je od običnih pristojnih ljudi napravila monstruozne zločince nisu me toliko zamislili kao jedna uzgred ispričana epizoda. Gitta razgovara s minhenskim odvjetnikom i njegovom suprugom koji su upoznali Franza Stangla dok su radili u programu eutanazije duševnih bolesnika. Bilo je to puno prije pogroma Židova, a čini se kao da je taj zločinački program bio neka groteskna proba za sve užase koji će se tek dogoditi. Dakle, i odvjetnik i njegova supruga bili su tad beznačajno administrativno osoblje koje ni na koji način ni o čemu nije odlučivalo. No nakon nekoliko razgovora, kad su se dovoljno opustili, odvjetnik joj je, uz zdušno odobravanje supruge, ispričao sljedeću epizodu. Kad se, puno prije rata i dolaska nacista na vlast, zaposlio u ministarstvu pravosuđa, stariji kolega vodio ga je kroz hodnike ministarstva. Konspirativno mu je rekao: “Pogledaj imena na kancelarijama”. “Sva imena bila su židovska. Znate, to nije bilo u redu”, govori odvjetnik. Razgovor se odvija ‘60- ih godina, sva suđenja u Nürnbergu su prošla, Njemačka je denacificirana, sve istine o šest milijuna pogubljenih su poznate, a ta predrasuda i dalje živi u njegovu srcu. I to toliko jako da je ne može prešutjeti. Ta beznačajna epizoda govori o tome kako nijedan užas nije dovoljno jak da ubije predrasude. A u ovo izborno vrijeme sve užasne predrasude kojima je prekrivena Hrvatska (podjednako one lijeve, desne i srednje) u neuobičajenim količinama izbijaju na površinu. Još je gora stvar što velika većina ljudi na njih odmahuje rukom i veli: “Ma to su samo izbori”. Ali nisu. To je sjeme koje će nas trovati još godinama. To više što u Hrvatskoj uz predrasude postoji i drugo zlo, a to je odbijanje da se nečija tuđa istina (svejedno koja) uopće čuje, da se o njoj razmisli, razgovara... To više što, uvjeren sam, ljudi koji nam se nude da nas vode nikad nisu pročitali Gittu Sereny. Ustvari, davno su prestali čitati išta, osim sažetaka i vlastitih friziranih biografija.