Ljudska tragedija se pretvara u krvavu sapunicu u kojoj postoje ‘naši’ i ‘njihovi’, odnosno ‘heroji, a ne zločinci’

Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu izreklo je 22. studenog 2017. prvostupanjsku presudu zapovjedniku vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću proglasivši ga krivim za zločin genocida u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti te ga osudilo na jedini mogući način, na kaznu doživotnog zatvora. Mladić je oslobođen krivnje za točku optužnice u kojoj ga se teretilo za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina, uključujući općinu Prijedor, koja je po masovnosti počinjenih zločina odmah iza Srebrenice, jer je zaključeno da ti zločini nisu imali obilježje genocida. Također, Međunarodni kazneni sud nije “honorirao” ulogu Srbije u masovnim zločinima, ona je prešućena, ponovljene su gotovo iste formulacije kao u prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću, što je većina političkih analitičara unaprijed predviđala. Amnestiranje Srbije i prebacivanje krivnje na političko i vojno vodstvo bosanskih Srba ima svoju neskrivenu političku dimenziju, prije svega kao svojevrsni ustupak Srbiji u cilju njenog nesmetanog puta prema NATO-u i Europskoj uniji, odnosno otimanju iz ruskog zagrljaja. Razne političke igre kojima se traumatiziraju žrtve, na što smo svi oguglali, glavni su razlog zbog kojeg Haški sud, nažalost, nije ispunio svoju svrhu. Umjesto pomirenja, mi danas imamo otvoreni prezir prema žrtvama i sve izraženiju netrpeljivost i Potom je naveo kako je dan ranije bio u rodnom Kalinoviku te kako su ga tom prilikom srdačno došli pozdraviti muslimani iz okolnih sela, te kako im je on rekao kako se “Srbi i muslimani trebaju držati zajedno, da moraju štititi jedni druge” govor mržnje. Bilo je zanimljivo u tom smislu pratiti reakcije iz Republike Srpske na zasigurno najvažniju presudu koju je donio Haški tribunal od svog osnutka: Milorad Dodik proglasio je Mladića “srpskim herojem”, dok su oporbeni političari uglavnom lamentirali o antisrpskom karakteru Haškog tribunala. O žrtvama nije progovorio nitko od njih. To je, nažalost, postao standard koji je postavio Milorad Dodik i svako odstupanje od njega predstavlja čin političkog samoubojstva. Sama presuda, naravno, ni najmanje neće pomoći u razrješenju “enigme Mladić”, odnosno u propitivanju najdublje ljudske patologije. Večer uoči izricanja presude Ratku Mladiću, na Federalnoj televiziji prikazana je reportaža koja je snimljena u Božanovićima, selu u općini Kalinovik, rodnome mjestu Ratka Mladića. Ne samo FTV, i neke druge televizije u isto vrijeme posjetile su Božanoviće. Ovo nije novina. Godinama uoči obljetnice srebreničkoga genocida u medijima naglo oživi interes za Kalinovik. Prije desetak godina novinari jednog sarajevskog tjednika napravili su reportažu iz toga grada, iz koje se sjećam jednog bizarnog detalja, kako u 21. stoljeću dnevne novine u Kalinovik stižu s 24 sata zakašnjenja. Bez obzira što su posjeti Kalinoviku, prema mojemu mišljenju, dobar put u traganju za korijenima jednog patološkog zla, sličan pristup ima i loših strana. Primjerice, izjave Mladićevih rođaka ili prijatelja iz djetinjstva, koje se iz godine u godinu ponavljaju, kako je Ratko Mladić bio “dobar i drag dječak” i slično, ostavljaju prostor za nevjerojatno iskrivljavanje slike stvarnosti u kojoj se ljudska tragedija pretvara u krvavu sapunicu u kojoj postoje samo crno-bijeli likovi, “naši” i “njihovi”, odnosno “heroji, a ne zločinci”. Općina Kalinovik nalazi se 60 kilometara južno od Sarajeva. Po popisu stanovništva iz 1971. godine, općina je imala 9458 stanovnika, od toga 3795 Bošnjaka, odnosno oko 40 posto. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, nacionalna slika Kalinovika u potpunosti se promijenila: u općini Kalinovik danas živi 2029 ljudi, od toga 1947 Srba (oko 96 posto), 57 Bošnjaka, 8 Hrvata te 17 “ostalih”. Može li se iz opisa mrtvoga grada nazreti barem djelić jedne patologije, odnosno odgovoriti na pitanje je li ona zapravo začeta tu? Jednom sam prije rata poslom, ne sjećam se više kojim povodom, prošao kroz Kalinovik i nakratko smo zastali popiti kavu u nekoj opskurnoj birtiji. Nalazili smo se gotovo u “centru grada”, u kojem su se već iza kuća uz glavnu cestu pružali pašnjaci s mnogim stogovima sijena. Taj događaj me kasnije zbog nečega uvijek podsjećao na uvodni dio filma “Bilo jednom na divljem zapadu” Sergia Leonea, na genijalni prikaz ljudske čamoti-