ONE SU PREGAŽENE, A DA TOGA NISU SVJESNE

Marina Pejnović u ulozi redateljice te Mia Biondić, Ivana Krizmanić i Nataša Kopeč kao tri maestralne glumice postavile su novi ultimatum zagrebačkoj kazališnoj sceni i već sad opasno konkuriraju nedavnoj ITD-ovoj uspješnici “Magic evening”, za koju je i Nataša Kopeč bila nominirana za Nagradu hrvatskoga glumišta. U stisnutom prostoru jedne od ITD-ovih skutrenih i zabačenih dvoranica zbilo se pravo malo teatarsko čudo. Rekli bismo naizgled čekaonica u kojoj tri žene (25, 35 i 45 godina) čekaju nešto. Svaka ima svoju priču, svaka ima svoj život koji se čini kao da ih je pregazio na nekoj dionici puta, ali one toga nisu svjesne. I sad su se odjednom našle suočene sa svim svojim izborima, prošlim intimnim odabirima i odlukama koje mogu biti krive, ali i ne moraju, te koje se Mia Biondić, Ivana Krizmanić i Nataša Kopeč izlijevaju iz njih u logorejičnim provalama strasti. Mia Biondić zacementirala je ulogu 25-godišnjakinje koja “vidi druge ljude”, “čuje neku drugu sebe unutra” i njeguje neki svoj vrt koji mora biti metafora za neki njezin apstraktni odnos prema svijetu koji je okružuje. Ivana Krizmanić satrta je 45-godišnjakinja čija pederuša, ofucana trenirka i tenisice iz nekih prošlih vremena odaju potpuno krivi dojam o ženi čije životno iskustvo ne može biti mjerljivo prema vanjštini. Nataša Kopeč kao mlada i uspješna karijeristica koja je u uredu “drugotna”, jer za sataraš kupuje paprike, a ne uzgaja vlastite iz kojih nastaje domaći ajvar, te koja u svojoj torbi nosi diplomu, osim svoje glave, kao podsjetnik na sve ostvareno. Jesu li njih tri sestre čija čežnja za ostvarenjem nadilazi njihove realnosti? Ili prijateljice kojima je zajednički bio onaj jedan frajer Goran oko kojega lome koplja jedući Čokolino na pikniku? Ili su njih tri možda struktura ličnosti arhetipske žene koja se ne da svesti pod muški nazivnik? “Kad tad” humoristično je nabacivanje problemima i pitanjima bez ikakve naznake da bi se u blebetanju ovih triju žena mogao naći uzrok njihovih pozicija i uloga. Ujedno je to i čeznutljivo, i bolno, i sanjivo, i dotrajalo rukovanje vlastitim identitetom, koji u ovoj kazališnoj formi i u ovom jednostavnom, a opet upečatljivom scenskom obliku poziva gledatelja na razbijanje vlastitih iluzija o onome što mu je doista važno u životu. Ovo je neka vrsta ode ženskomu i ženskosti, bez ikakve patetike i bez ikakvog podmetanja prvoloptaških insinuacija da je ženama bitan itko drugi osim njih samih. Ovo je oda biologiji, posebno majkama u zadnjim minutama predstave, koje su zapečatile ovaj mali kazališni ženski svijet.