U STRAHU SU VELIKE OČI

Hrvatska na Wembleyu ničim nije iznenadila. Stali smo u čvrsti defenzivni blok, a ofenzivni je bio baš onakav kako izbornik Zlatko Dalić zna reći - što nam Bog da. I rasplelo se očekivano. Nismo izdržali bez primljenog pogotka, a napadački je Hrvatska ostala nedorečena. Ovaj put Bog nije dao jer nismo zaslužili više, a u strahu su velike oči. Možda ni Engleska nije zaslužila tu minimalnu pobjedu, ali uzela ju je u utakmici koju ćemo, bar što se nas tiče, brzo spakirati u arhiv. Neshvatljivo je što je Dalić opet nešto eksperimentirao u takvom susretu. Kramarić na krilu, Rebić sam u špici i priča kako želimo zadržati posjed. Ma daj, Zlatko. I najveći nogometni laik će shvatiti kako je to čista demagogija. Ako je želio posjed, onda je Dalić momčad morao posložiti drukčije. I to s Gvaridolom na lijevom beku. Dečko je očito bio impresioniran, što nije ni čudo jer je u prvom svom ozbiljnom nastupu za A reprezentaciju odmah imao golemu odgovornost. Ali nije to do njega, nego do izbornika, koji luta li ga luta. Toliko se trudi posložiti defenzivu da je posve zanemario napadački arsenal kojim raspolaže. Nije lako gledati te muke naših ofenzivaca kada se krene prema naprijed. Jednostavno nas nema dovoljno u završnici napada i točka. Ovakvim plašljivim nogometom nećemo daleko dogurati. Svjesni smo kako se na velikim natjecanjima bezglavom srljanju u napad pribjegava samo u krajnjoj nuždi, no ni čekanje nije baš najbolji put prema željenom rezultatu. Hrvatska je čekala i, kao bezbroj puta dosad, nije dočekala. Naizgled smo kontrolirali utakmicu, no u takvim okolnostima dovoljan je samo jedan pravi potez koji te gurne niz stepenice. Često smo to gledali i često padali niz stepenice. Nekada, posebno u Rusiji, znali smo se dizati i penjati natrag, ali to se ne može baš svaki dan. Šteta je što smo na Wembleyu bili tako neambiciozni jer Engleska je u tu utakmicu ušla s ozbiljnom dozom respekta prema nama. Glupo je to reći, ali izgledali smo kao da i ne želimo pobijediti. Čak i kad je Dalić u završnici susreta otvorio karte i kao krenuo po pogodak, sve je to bilo nekako neodlučno. Statični smo u igri bez lopte, nema promjene mjesta, nema otvaranja u dubinu, no sve su to problemi koji nisu od jučer. Defenzivu možemo odigrati dobro, a opet ne dovoljno dobro kako bismo se oslonili na nju. Ova Hrvatska, ako želi dugo živjeti na Euru, morat će zabijati, jer kada igramo protiv jačih reprezentacija, jednostavno se nismo u stanju braniti i obraniti. Minimalni poraz na startu Europskog prvenstva na terenu jednog od favorita natjecanja nije nikakva tragedija ili drama. Uostalom, već se dugo provlače teze kako je u našoj skupini bolje biti drugi kako bi se u osmini finala izbjeglo suparnika iz grozne skupine F, u kojoj su Francuska, Njemačka, Portugal i Mađarska. No to je čisto pravljenje ražnja dok je zec još u šumi. Nećemo zaplakati zbog poraza od Engleske jer naše utakmice istine su protiv Češke i Škotske. No moramo se zabrinuti zbog jalovosti u ofenzivi i Dalićevim sklonostima za eksperimente sada kada je Euro već počeo. Rekao je: "Na Englesku ću poslati najbolje što Hrvatska ima." Nismo sigurni kako je to doista i učinio. Nekada od izbora momčadi nije nužno praviti preveliku filozofiju, a čini nam se kako je Dalić protiv Engleske upao baš u tu zamku. No sad se Englesku mora zaboraviti te se okrenuti onom što dolazi - Češkoj. Valjda ćemo u toj utakmici pokazati hrabriji i odlučniji pristup jer pruženo na Wembleyu ipak je bilo prilično razočaravajuće za reprezentaciju koja se ponosi titulom viceprvaka svijeta.