Trenutno u Hrvatskoj ne postoji aktualna tekstilna strategija
”Posljednjom industrijskom strategijom (Industrijska strategija Republike Hrvatske 2014. – 2020) cijela djelatnost uvrštena je u problematične te slijedom toga ne postoji aktualna strategija. Duži niz godina smanjuje se interes za ovim sektorima, a time dolazi i do zatvaranja srednjih škola tekstilnog usmjerenja. Trenutna situacija u mnogim županijama je takva da je broj učenika koji upisuju, primjerice, smjer šivačica/šivač zanemariv ili nikakav, a dodatno već duži niz godina ne postoje srednjoškolska usmjerenja za specifične potrebe tekstilne industrije (tkalje, finomehaničari, majstori proizvodnih pogona). Većina upisanih učenika u tekstilnom “programu” tiče se modnih kreatora i dizajnera kojih u većini poduzeća treba samo nekoliko. Dodatno, bilježi se veliki manjak kadra tehničkog usmjerenja (majstori, električari, strojari, ali i skladištari)”, kaže Ana Falak.
znatan rast troškova i cijena sirovina
- Najteža posljedica koronakrize očituje se u poremećaju lanaca nabave, a posljedično tome znatan je rast troškova i cijena sirovina. Cijene sirovina su nakon postupne stabilizacije poslovanje rasle od 20 do 40 %, što je za tekstilnu industriju, koja radi sa stopama profitabilnosti ispod 10 %, a često i ispod 5 %, znatan teret koji je tek djelomično moguće prebaciti na daljnjeg kupca zbog i dalje velike konkurencije iz zemalja s nižim troškovima rada. Najveće konkurente našoj tekstilnoj, odjevnoj i kožnoj industriji zapravo predstavljaju zemlje iz okružja, koje još uvijek imaju znatno niže troškove rada, poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, Rumunjske, Bugarske - kaže Falak.
Opskrbni su lanci poremećeni, puno se teže dolazi do sirovina
Kao spas tekstilne industrije spominjala se proizvodnja zaštitne medicinske opreme, uniformi za vojsku, policiju, vatrogasce, specijalizirane vrste odjeće i slično. Proizvodnja medicinske opreme i slično ne može zaposliti kapacitete odjevne industrije ni značajan broj radnika. Tehnološki ne zahtijeva ni približnu organizaciju kao proizvodnja odjeće, a niti može to nadomjestiti. To se i pokazalo. - Što se tiče proizvodnje po natječajima države i državnih tvrtki, ona nije primjenjiva za specijalizirana poduzeća. Da bi poduzeće radilo, mora imati kontinuitet proizvodnje, što u takvoj proizvodnji nije moguće. Međutim, time se rješava samo dio problema za manji broj tekstilnih poduzeća koja se bave konfekcijom, problemi primarnih proizvođača koji se, primjerice, bave tkanjem, a kojih je u RH tek nekoliko, i dalje ostaju. Može se dogoditi da za nekoliko godina bez uvoza gotovih tkanina i drugih repromaterijala (konaca i pozamanterije) u RH neće biti moguća proizvodnja tekstilnih proizvoda. Jedna od aktualnih tema za rad i opstanak te industrije je dramatičan rast energije, očekivani rast minimalne plaće te opća nekonkurentnost (bolovanje, pauze, nedostatak fleksibilnosti zapošljavanja i sl.), što nikako neće biti moguće nadograditi u cijenu rada na globalnom svjetskom tržištu i sigurno neće pozitivno utjecati na poslovanje, priznajući da su plaće manje od prosjeka. Pandemija je pokazala slabosti europske industrijske proizvodnje koja nije bila u stanju sama proizvesti zaštitnu ni medicinsku opremu jer je sva proizvodnja izmještena na Istok. Opskrbni lanci su poremećeni, teže se dolazi i do sirovina i do robe, kaže Falak.