ZAŠTO “GHOSTING” NIJE NUŽNO LOŠ FENOMEN?

Piše: izv. prof. prim. dr. sc. Katarina DODIG-ĆURKOVIĆ, dr. med., specijalist psihijatar subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije i subspecijalist forenzičke psihijatrije kušaš utjecati na druge da unesu promjene.

Danas, više nego ikada prije, ljudi su jako opterećeni odnosima s drugima. Rijetki su oni odnosi u kojima druga strana godinama daje ruku prijateljstva, sigurnosti i podrške dok svi ostali idu linijom manjeg otpora i rano "amnestički" zaboravljaju sve dobro što ste im učinili. Moj tata uvijek govori da je čovjek najkvarnija roba, a čini se da je ta njegova mudrost itekako aktualna. Međuljudski su odnosi tako površni, brzi, lako potrošivi i zamjenjivi, čovjek se nakon nekog vremena zapita: "Gdje mi je bila pamet?" Bila je ondje gdje je i trebala biti, jer svaka lekcija, ako o njoj dobro razmislite, ima smisla.

Odnos s ljudima koji vas troše, iscrpljuju i iskorištavaju, a vi im (se) dajete uporno, nije onaj koji treba popravljati, usavršavati, njegovati ili uzdizati u visine. Baš suprotno! Hladno ga trebate napustiti i ostaviti nekom drugom tko ima živaca i volje imati takve ljude za prijatelje (a zapravo neprijatelje). Dakle, u kontekstu sveprisutnih svakodnevnih rasprava o tome je li danas za svoje mentalno zdravlje bolje biti asocijalnog ponašanja ili je ipak bolje socijalizirati se i nadati najmanje mogućoj šteti, upozorili su me na jedan pojam. Takvo ponašanje već dugo prepoznajem, ali nisam znala termin.

Riječ je o terminu ghosting, koji se opisuje kao prekid odnosa bez objašnjenja, kada jedna osoba iz odnosa jednostavno "nestane". To je vrlo nezdrava reakcija na pokušaj uspostavljanja granica. Na taj način reagiraju ljudi koji su skloni pasivnoj agresiji. Umjesto da iskažu svoje protivljenje, svojim postupcima pokušavaju pokazati kako se osjećaju te iz vašeg života odluče nestati odmah ili nekoliko dana nakon što ste izrazili svoje želje. Način je to na koji vas pokušavaju kazniti. Hm. Sada, kada ovo čitam, zvuči loše, ali, iskreno govoreći, bila bih sretna da su mi neki ljudi iz života izišli baš na ovaj način, kao duhovi, odnosno da nikada i nisu bili dio mog života. Međutim, prijeko je potrebno u svakom odnosu imati čiste račune. Primjer GHOSTINGA je kada se dogovorite da odete za vikend s nekim na neki događaj, bila to prijateljica ili dečko, sve ste lijepo uskladili, a onda ta osoba odjednom ne odgovara na vaše upite, vidite da ih je pročitala, ali vas ignorira... Iščeznula je poput duha.

Dakle, ghosting se može manifestirati tako da neka osoba više ne odgovara na pozive ili poruke, otkazuje planirano, održava kontakte sa zajedničkim prijateljima ili znancima, ali vas uredno izostavlja. Takvo ponašanje zacijelo nije ugodno, ostavlja brojna pitanja bez odgovora, a nitko drugi ne može ju zamijeniti i to učiniti umjesto nje. Ovaj fenomen posebno muči mlađe generacije, adolescente, ali i niže dobne skupine, jer upravo su njima vršnjaci iznimno važni i bitne su interakcije koje se njima grade. Zbog toga nagli prekidi tih intenzivnih odnosa kod fragilnih struktura stvaraju pritisak koji ih lako dovede u stanje "pucanja". Zato je kod njih to oblik pasivne agresije, a kod odraslih je osoba često zapravo dobar način kako iz svog života ukloniti ljude koji ghostingom dokazuju da vas nikada i nisu poštovali, nego su, zbog svojih interesa, do tada bili prijetvorni. U radu s mladima i s njihovim roditeljima i sama često čujem o toj opterećenost "ponašanjem ljudi oko nas", o lošim odnosima na svim razinama, o čestim razočaranjima zbog postupaka drugih ljudi te o tome koliko se mnogo energije troši za popravljanje "nepopravljivoga". Budite svjesni sljedećega: svaki je odnos dvosmjeran. Ako ste osvijestili da se nakon interakcije s drugom osobom zbog nje osjećate loše, negativno, obeshrabreno, ljutito, razočarano ili čak i uznemireno, promislite koja je svrha tražiti pojašnjenja i produžavati taj odnos. Možda je doista bolje to što vam nije stigao odgovor na vašu poruku. Možda toga niste svjesni, ali itekako je moguće da vam je ta osoba, iako joj to nije bila namjera, zapravo učinila uslugu time što je nestala kao duh.

Previše energije danas trošimo na analizu ljudi koji, realno, i ne trebaju biti u našim životima, samo često nemamo dovoljno snage ili smo previše pristojni sami to odraditi. Kad oni “nestanu”, opet se pitamo je li do nas, jesmo li mi negdje pogriješili, zato što smo u tom odnosu naviknuli popuštati, biti manje vrijedni... Umjesto da si kažemo kako smo se riješili bar jednog emocionalnog usisavača ili vampira, oni ionako samo uzimaju, a zauzvrat ne daju ništa ili tek mrvice. Prema mojem mišljenju, za odrasle je bolje kada takvi samo “ispare” iz okruženja. Ne htijući, ostavljaju nam slobodan prostor za vlastite misli, osjećaje, želje i sve ono što je potrebno da malo i sebe usrećimo. Ne njih. Priznajem, ovaj mi se fenomen čak i sviđa.