O autorici...
Literatura nije sport, nije atletika, gdje se točno vidi koliko je netko brzo trčao, daleko skočio, bacio kuglu, disk… U literaturi nema svjetskih rekorda i, uistinu, nije nimalo jednostavno objasniti zašto se smatra da je neki roman, neka pjesma, neka drama bolja od nekog drugog romana, neke druge pjesme, neke druge drame…
No još uvijek su mi u sjećanju sjajna predavanja dragog profesora Milivoja Solara, na čijim sam predavanjima učio kako treba čitati književnost, koji je rekao da bez obzira na nepostojanje objektivnih mjerila, koliko brzo, koliko daleko, mi ipak možemo (intuitivno, iracionalno…) nepogrešivo prepoznati i tekstove koji pripadaju korpusu "dobre literature", koju svakako treba pročitati, kao i one interpretacije koje nam dodatno potvrđuju da se uistinu radi o iznimnim literarnim tekstovima, koji nas svojim sadržajem, manje ili više, skrivenim porukama, obogaćuju, proširuju naše spoznaje…
Jedan od takvih iznimnih literarnih tekstova je i roman
Julijane Adamović "Oče, ako jesi", objavljen u nakladi zagrebačke Frakture (2023.). Odmah na početku moram reći da ovu svoju tvrdnju/ocjenu o vrijednosti ovoga romana [1] ne mogu na racionalan način dokazati. Naime, riječ je o takvom tekstu koji jednostavno nije moguće racionalno interpretirati. To je tekst koji se jednostavno opire svakoj klasičnoj vrsti interpretacije. Naravno, mogao bih se referirati na europsku tradiciju "obiteljskih saga", pa onako birokratski tražiti određene sličnosti (dakako, i razlike) unutar tog žanra, koji ima bogatu historiju. Nadalje, ovaj je roman kao stvoren za jednu psihoanalitičku analizu, mogao bih se referirati i na starog, dobrog S. Freuda i na nešto mlađeg J. Lacana… No, jednako tako, i (post)feministička kritika mogla bi nešto reći o ovome romanu, o nesretnim i tragičnim sudbinama junakinja ovoga romana, koje su ne samo prisiljene trpjeti muški teror već i taj svakodnevni teror, maltretiranje bez ikakvog razloga, koje one bez nekih većih primjedbi i podnose. Štoviše, one smatraju da je takvo što posvema normalno unutar obitelji, odnosno da nema nikakve potrebe od toga praviti neku veliku dramu. Ovdje namjerno ne želim citirati autoričine opise te "normalnosti", ali moram priznati da i te ružne epizode umije majstorski prikazati! [2].
Isto tako, treba primijetiti da ovaj roman ne bježi od politike [3], što je inače bila temeljna osobina hrvatske književnosti od 1945. do 1990. godine - "bijeg od politike", svjesni odabir "lakših" tema, gdje je odabir fantastike kao tematskog okvira njihove proze predstavljao "blagi eskapizam" od surove političke stvarnosti. U tom smislu roman "Oče, ako jesi" itekako je pogodan da se interpretira kroz političko-etičku perspektivu. Riječ je o mojem omiljenom pristupu suvremenoj hrvatskoj, ali i ne samo hrvatskoj, literaturi. Naime, u ovome se romanu eksplicite spominje tragična sudbina jugoslavenskog generala Ljubodraga Đurića [4], čiji je emotivni istup "prevarenog supruga" obilježio VI. Kongres jugoslavenske komunističke partije [5]. Naime, general inače blizak suradnik JBT-A, saznavši da ga žena vara s njegovim partijskim drugovima, visokim partijskim funkcionarima, jednostavno je "pukao" i morao je tu informaciju podijeliti sa svojim partijskim drugovima. No očito je izabrao "krivi" trenutak i tu svoju "provalu iskrenosti" skupo je platio. Partija takvu vrstu iskrenosti nije tolerirala. I prije mene kritičari su primijetili složenu kompoziciju/strukturu ovoga romana, koju nije jednostavno slijediti. Kroz roman defilira veći broj likova, koji najčešće nisu ni u kakvim bližim životnim odnosima, odnosno sve njih, na ovaj ili onaj način, povezuje sudbina Nađ Pala. Taj Nađ Pal uistinu je
⬤ Julijana Adamović rođena je na jednoj, a živi na drugoj obali Dunava. Nije nostalgična, ali raduje ju pogled s prozora radne sobe: rijeka i zavičaj koji je u međuvremenu postao druga država. Piše, ali pomalo. Dosad je objavila tri zbirke kratkih priča, zbirku poezije i roman. Autorica je i romana za djecu, zbirke kratkih priča te slikovnice. U njezinim djelima ima dosta ptica i divljine. Ali tvrdi da je sklona magičnom realizmu i “kafkijanskim opisima apsurdnosti ljudskog postojanja i bespomoćnosti pojedinca pred silama koje su izvan njegove kontrole”. Postoje čitatelji kojima su njezini tekstovi mračni i mučni, kao i oni kojima je u njima previše naturalizma. Iza nje je nekoliko književnih finala i nekoliko nagrada. Godine 2008. osvojila je Nagradu Kiklop za najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj i Nagradu Josip i Ivan Kozarac za najbolji slavonski prvijenac (zbirka priča Kako su nas ukrali Ciganima), prvu nagradu za kratku priču na natječaju Gradske knjižnice Samobor 2013. godine te drugu nagradu na natječaju Večernjeg lista Ranko Marinković 2019. godine. Za roman Divlje guske nagrađena je nagradom HAZU-A za najbolji roman 2018. godine. (Info/fraktura)
Kroz roman defilira veći broj likova, koji najčešće nisu ni u kakvim bližim životnim odnosima, odnosno sve njih, na ovaj ili onaj način, povezuje sudbina Nađ Pala...
Osim “dnevnika crvenih korica” vojnik Damjan Knežević otuđio je i jedan sat marke Helma! I te “sitnice”, dnevnik i sat, jedna su od rijetkih konstanti u ovome romanu...