O knjizi...

⬤ Julijana Adamović ispisala je veličanstven roman o Panoniji - crnoj zemlji koja rađa i pokapa. “Oče, ako jesi” atipična je obiteljska saga, velik roman o ženama i muškarcima, o političkim funkcionarima, o običnim ljudima, no nadasve o sinovima koji ostaju bez očeva i cijeli ih život traže umjesto da krenu svojim, drukčijim, putem... “Nije prošlo ni punih osam godina prije malerozne košnje, prije očeve izdaje jer, mislio je Pal, kako drugačije nazvati taj kukavičluk i sebični bijeg - pakost kojom te rođeni otac i mrtav pokušava ujarmiti, motikom vezati za puste redove kukuruza - otišao je ne samo konj već i oni što ga upravo vlastitim izostankom uporno pribadaju uza strništa i oranice: Miško i Jani. Samo tako: pali i sagnjili. Ali, on će im se oteti. Otimao se i jačima. Tako je bilo i u aprilu ‘41., kad ga je rat zatekao pred sam kraj roka u staroj vojsci, pretrpio ranjavanje – ruka i lice, i od strane Švaba zarobljen kod Krupnja. ‘Nemojte da mi se obraćate na srpskom’, rekao je dvojici kolega. Jer, sve troje su švapski znali, a on najbolje: šegrtovao kod Klug Otta, što ih je - švapski jezik i Palovo pozivanje na Kluga - spasilo logora. Ostali tamo završili. Njih na kamare. Daljnje vrijeme rata proveo je on pod zaštitom gazde Otta, daleko od metaka i rovova, računajući da će tako do kraja.” (Info/fraktura) zanimljiv i ključni lik ovoga romana. On je taj koji pokreće radnju - tri se puta ženio, Njemicom, Mađaricom, Hercegovkom… One su mu uredno rađale djecu. On ih je redovito maltretirao. Neke su uspjele pobjeći od njega. Neke su mu poslije bijega jedno vrijeme i pisale, a onda su odlučile da je najbolje prekinuti svaku vezu s njim. A on se, u nekim vremenima, uspješno klatario "našom Panonijom", radio je svakojake poslove samo kako bi preživio teška vremena, i ona ratna, ali jednako tako i ona poslije rata… Svakoj vojsci treba vojnika i nije lako izbjeći novačenje. Tako je, između ostalih poslova, početkom pedesetih bio vozač jednog partijskog druga, supruga Vere K., čiji je "dnevnik crvenih korica", pisan nekom čudnom mješavinom hrvatskog i srpskog jezika [6], integralni dio ovoga romana. Taj dnevnik, onako, iz čista mira, "otuđio" je Damjan Knežević, za vrijeme jedne velike poplave, 1965. godine, kada je kao vojnik rezervist sudjelovao u spašavanju stanovništva poplavljenog područja. Osim "dnevnika crvenih korica" vojnik Damjan Knežević otuđio je i jedan sat marke Helma! I te "sitnice", dnevnik i sat, jedna su od rijetkih konstanti u ovome romanu. Kada malo bolje razmislim, ovaj roman, zapravo, i nije moguće prepričati. Kada bih takvo što i pokušao, u tom naumu ne bih uspio. Stoga ću toplo preporučiti svojim dragim čitateljima da ovaj roman pročitaju. Ovaj roman to zaslužuje. To više što ćete u njemu otkriti čitav niz novih tema, koje ja ovdje nisam ni spomenuo. Pozorniji čitatelji primijetit će da sam posvema izbjegao referirati se na krajnje intrigantan naslov ovoga romana “Oče, ako jesi”. No temu čovjekove potrage da otkrije tko mu je, zapravo, otac ovdje sam svjesno preskočio [7]. Tema

Ovaj roman i nije moguće prepričati. Kada bih takvo što i pokušao, u tom naumu ne bih uspio. Stoga ću toplo preporučiti čitateljima da ovaj roman pročitaju, on to zaslužuje...

je prekompleksna da bih je mogao kvalitetno elaborirati u jednoj ipak limitiranoj književnoj recenziji. Konačno, u hrvatskoj književnosti ta tema nije nepoznata. Samo ću podsjetiti na roman M. Krleže “Povratak Filipa Latinovicza”, koji između ostalih tema problematizira i tu temu. Zanimljivo, ta tema uopće nije, bar koliko je meni poznato, progonila Ivu Andrića! ■