Prijedlozi HUP-A za promjene Zakona o zaštiti potrošača
Poslodavci nezadovoljni prekratkim rokom od samo dva dana za dostavu traženog očitovanja
Osnovu za donošenje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača zakonodavac je naveo kao nastojanje da se u hrvatsko zakonodavstvo ugradi Direktiva 2008/122/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu, o dugotrajnim proizvodima za odmor, ponovnoj prodaji i razmjeni i urediti pitanje naplate opomena radi dospjelih potraživanja trgovaca prema potrošačima.
Na predmetne izmjene i dopune Zakona o zaštiti potrošača HUP je reagirao i dostavio svoje očitovanje kao socijalni partner.
HUP je iskazao nezadovoljstvo rokom za dostavu traženog očitovanja – izrazito kratak rok za povratne komentare i sugestije na Prijedlog izmjena i dopuna Zakona (samo dva dana). U odnosu na dostavljeni prijedlog HUP je predložio zakonodavcu jasnije i nedvojbeno definiranje pojmova “ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu (timeshare)” i “ugovora o dugotrajnom turističkom proizvodu”. HUP je dao sveobuhvatan osvrt na prijedlog izmjena koji se odnosi na opomene te istaknuo da predlagatelj nema uporište, odnosno izvor, u Direktivama EU o zaštiti potrošača te da je predmetna odredba u koliziji s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je usklađen s Direktivama EU, te koji dopušta uz naplatu zatezne kamate i naplatu sve druge naknade koje se moraju platiti zbog neispunjavanja obveze plaćanja.
Također je HUP upozorio da su predmetne izmjene u koliziji s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Donošenjem Zakona o zaštiti potrošača u lipnju 2003. Republika Hrvatska osigurala je svojim građanima primjerenu zaštitu njihovih prava i interesa prilikom kupnje proizvoda i usluga za osobne potrebe. Zakon o zaštiti potrošača jedan je od propisa kojim je započeo postupak provedbe smjernica Europske unije iz područja zaštite potrošača u hrvatski pravni sustav.
Donošenjem novog Zakona o zaštiti potrošača u srpnju 2007. godine, kao i njegovim izmjenama i dopunama iz lipnja 2009., hrvatsko zakonodavstvo u potpunosti se uskladilo s pravnom stečevinom Europske unije i primijenilo niz direktiva. Radnik ima pravo za svaku kalendarsku godinu na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Zakonom o radu (NN 149/09 i 61/11) propisano je najmanje trajanje godišnjeg odmora, a duže trajanje godišnjeg odmora uređuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Blagdani i zakonom određeni neradni dani te razdoblje privremene nenazočnosti radnika (bolovanje) ne uračunavaju se u trajanje godišnjeg odmora. Napominjemo da izračun godišnjeg odmora u danima ovisi o tjednom rasporedu radnog vremena kod poslodavca. Ako je kod poslodavca rad raspoređen u šest dana u tjednu, najmanje trajanje godišnjeg odmora u danima iznosi 24 dana što je četiri tjedna, a ako je rad raspoređen u pet dana u tjednu, trajanje godišnjeg odmora u danima iznosi 20 dana, što je opet četiri tjedna. Skrećemo pozornost da se i radnicima kojima je rad raspoređen pet dana u tjednu kod poslodavca subota može uračunavati u dane godišnjeg odmora, ako je navedeno u kolektivnom ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Ako radnik koristi godišnji odmor u dijelovima, poslodavac mu mora u kalendarskoj godini za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor omogućiti najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju. Skrećemo pozornost da se dva tjedna odnose na kalendarsko razdoblje, a u danima mogu iznositi dvanaest, deset ili sedam dana, ovisno o tjednom rasporedu radnog vremena kod poslodavca, kao i o blagdanima i neradnim danima određenim zakonom koji se ne uračunavaju u trajanje godišnjeg odmora
Ivan Sarić, dipl. iur., pravni savjetnik