NEJEDNAKOST RASTE I ZBOG PARADOKSA PRODUKTIVNOSTI

Pogled sa strane Početak Svjetski vođe naglasili su potrebu za poticanjem ulaganja i ubrzavanjem reformi radi podizanja produktivnosti. Pravi pristup bavi se silama što ometaju širenje tehnologije, potkopavajući konkurentnost i pogoršavajući nejednakost

Uposljednjem desetljeću rast produktivnosti znatno je usporio u većini najvećih razvijenih gospodarstava unatoč dojmljivu napretku postignutom na područjima poput računarstva, mobilne telefonije i robotike. Sav taj napredak naizgled je trebao potaknuti produktivnost. Ipak, u Sjedinjenim Američkim Državama, svjetskom predvodniku u tehnološkim inovacijama, stopa rasta produktivnosti radne snage u poslovnom sektoru u razdoblju između 2004. i 2014. bila je u prosjeku više nego upola manja u odnosu na prethodno desetljeće. Što se to događa?

Jedna teorija koja je u posljednje vrijeme privukla pažnju jest da takozvani paradoks produktivnosti zapravo ne postoji. Produktivnost samo naizgled pada, takav je način razmišljanja, jer statistika koju upotrebljavamo za njezino mjerenje ne uspijeva u potpunosti obuhvatiti nedavnu dobit, osobito onu koja proizlazi iz novih i visokokvalitetnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija (ICT). Ako cijene ne odražavaju poboljšanja u kvaliteti novih proizvoda, cjenovni deflatori su precijenjeni, dok je realni output podcijenjen.

Štoviše, kako ističu skeptici, standardne mjere produktivnosti temelje se na BDPu koji, po definiciji, uključuje samo proizvedeni output. Zanemaruje se potrošački suficit koji brzo raste, kao i činjenica da usluge temeljene na internetu poput Google pretrage i Facebooka stvaraju znatnu korist potrošačima, po tržišnoj cijeni blizu nule.

Tehnološki optimisti

U ovom argumentu ima logike. Doista, nedavno objavljeni pregled istraživanja o produktivnosti koje su proveli Brookings Institut i Zaklada Chumir potvrdio je da je dobit od novih tehnologija podcijenjena, zbog pitanja vezanih uz mjerenje kako kvalitete proizvoda tako i potrošačkog suficita.

Izvješće se nastavlja tvrdnjom da ta dva tipa krive izmjere objašnjavaju samo relativno malen udio usporavanja rasta ekonomske dobiti. Navažne dalje, takvi propusti postoje već dugo i ne čini se da su se znatno povećali posljednjih godina. Zaključak je jasan: usporavanje rasta produktivnosti je stvarno.

Možda bismo u tom slučaju trebali sagledati drugu komponentu paradoksa: tehnološke inovacije. Mnogi zagovaraju stajalište da je stvarni problem u tome što su nedavne tehnološke inovacije manje od prethodnih. Tehnološki pesimisti tvrde da nove ICT tehnologije jednostavno ne donose takvu vrstu koristi diljem gospodarstva koju su donijeli, primjerice, motor s unutarnjim izgaranjem i elektrifikacija. “Tehnološki optimisti”, s druge strane, vjeruju da napredak ICT sektora nema potencijal za poticanje brzog rasta produktivnosti; njegove dobrobiti jednostavno su podložne usporavanju i dolaze u valovima.

'Sekularna stagnacija'

Što pokazuju brojke? Podaci na razini tvrtki pokazuju da se rast produktivnosti održavao relativno dobro kad su u pitanju tehnološki napredne tvrtke. Upravo su tehnološki manje napredne tvrtke, koje su često manje veličine, iskusile značajna usporavanja rasta. To nagoviješta da problem ne treba biti u samoj tehnologiji, već u njenom sporom širenju.

Postoji i makroekonomski čimbenik pada rasta produktivnosti, ukorijenjen u oskudnoj agregatnoj potražnji. Prema mišljenju bivšeg tajnika američke riznice Larryja Summersa, kad se željena razina ulaganja nalazi ispod željene razine štednje, unatoč nominalnoj kamatnoj stopi koja je jednaka nuli, kronično manjkava potražnja ograničava BDP i rast produktivnosti, što vodi u takozvanu sekularnu stagnaciju.

Ali, naravno, argumenti kako sa stajališta potražnje tako i sa stajališta ponude neraskidivo su povezani.

Očekivanja tehnoloških pesimista, koja mogu sniziti očekivanu dobit, možda destimuliraju ulaganja. U međuvremenu, prekomjerna koncentracija dohotka na vrhu – situacija koju bi neadekvatna tehnološka rasprostranjenost mogla pogoršati – pridonosi prekomjernoj štednji.

Bilo koja strategija koja bi se uhvatila u koštac s problemima koji podupiru nizak rast produktivnosti, od neadekvatne tehnološke rasprostranjenosti do nejednakosti u raspodjeli dohotka, mora se pozabaviti ograničenjima vještina i nerazmjerima koji utječu na sposobnost prilagodbe tržišta rada. Radnici, osobito oni iz skupina s nižim dohotkom, sporo reagiraju na potražnju za novim vještinama viših razina, zbog jaza u obrazovanju i osposobljavanju, rigidnosti tržišta rada te možda geografskih čimbenika. Ti čimbenici, zajedno s rentijerstvom i tržištima koja se zasnivaju na principu ”pobjednik uzima sve”, mogu ukorijeniti nejednakost i otupiti tržišno natjecanje.

Poticanje ulaganja također je važno. U većini naprednih gospodarstava i u brojnim gospodarstvima u nastajanju stope ulaganja izrazito su pale kao posljedica globalne financijske krize 2008. i još se nisu vratile na pretkriznu razinu. Inovacije su, međutim, često utkane u kapital i potrebna su im nova ulaganja kako bi se proširile kroz gospodarstva.

Srećom, čini se da svjetski vođe prepoznaju neke od imperativa s kojima su suočeni. Na nedavno održanom Samitu G20 u kineskom gradu Hangzhou svjetski vođe naglasili su potrebu za poticanjem ulaganja i ubrzavanjem strukturnih reformi u cilju poboljšanja produktivnosti i podizanja potencijalnog rasta. Nadajmo se da je to prvi korak prema integriranom pristupu koji se bavi silama koje ometaju širenje tehnologije, potkopavajući konkurentnost i pogoršavajući nejednakost.

Problem hitno riješiti

Ne možemo znati kako će nove tehnologije dugoročno utjecati na svjetsko gospodarstvo. No, znamo jednu stvar: paradoks produktivnosti je stvaran i pridonosi porastu nejednakosti u brojnim društvima. Krajnje je vrijeme za rješavanje tog problema.

TEHNOLOŠKI PESIMISTI DRŽE DA ICT TEHNOLOGIJE NE DONOSE KORIST KAO ŠTO JE ONA OD ELEKTRIFIKACIJE STOPA RASTA PRODUKTIVNOSTI RADNE SNAGE IZMEĐU 2004. I 2014. U SAD-U JE PREPOLOVLJENA