ZADNJE ŠTO ZEMLJI TREBA JE DALJNJE POTICANJE RAZLIKA U REŽIJI VLADE

Gomilanje problema Zašto umjesto bildanja prava i poticanja umirovljenja što će biti posljedica novog zakona o pravima branitelja, resorni ministar Krstičević nije smislio nešto da potakne veterane, nedajbože, da se lakše zaposle, pokrenu svoj posao i upl

PROŠIRENJE POVLASTICA VEĆ PRIVILEGIRANOJ SKUPINI GRAĐANA NA TERET OSTALIH NEĆE DONIJETI ZAHVALNOST VEĆ PRODUBITI PODJELE U DRUŠTVU

U ZEMLJI U KOJOJ OD 4,2 MILIJUNA STANOVNIKA NI MILIJUN I POL NE RADI, VLADA TREBA POTICATI ZAPOŠLJAVANJA, A NE ODLASKE U MIROVINU

Gotovo četiri desetljeća, točnije 37 godina, nakon smrti Tita sa svih naslovnica vrište naslovi o referendumu za promjenu imena trga u metropoli koji nosi njegovo ime. 37 godina kasnije nebitno je što je Hrvatska u Europskoj uniji i NATOu, a Jugoslavija živi još jedino u udžbenicima povijesti i u umovima zagriženih paranoidnih desničara, umjesto manjka vrtića, smijurije od javnog prijevoza, ili kakvog trećeg, za život važnog komunalnog pitanja, Zagreb se bavi Titom. Istovremeno, gradonačelnik najavljuje gradnju Spomenika domovini, Vojnog muzeja i vojnog groblja,

Gotovo četvrt stoljeća, točnije 22 godine, nakon kraja Domovinskog rata u HDZova Vlada na krilima zahtjeva šatoraša i jednogodišnje okupacije javnog prostora i pokoje plinsku bocu, donosi novi zakon o braniteljima. Njime se ukida javna evidencija koliko branitelja (zašto ne veterana nakon toliko godina?) ima, otvaraju prije osam godina zatvoreni rokovi za priznavanje PTSPa i sukladno ostvarivanje prava te isplata mirovina pripadnicima HVOa uz pravo na stambeno zbrinjavanje. 22 godine nakon rata, kad smo u EU i NATOu, tajni podatak bit će koliko je branitelja bilo (500.000 ili više?), pumpaju se prava i broj veterana i invalida, te financiranje građana druge države na teret hrvatskih poreznih obveznika.

Bandić 'dela' po svom

Zagrebačkog gradonačelnika još se i može razumjeti da podmazujući desnicu jeftinim revizionizmom osigurava potporu na čelu grada da i dalje “dela” po svom, upravlja s osam milijardi kuna teškim proračunom grada bez većih problema. No, što radi Vlada potpuna je nepoznanica. O, da, jasno je da vraća uslugu privilegiranoj društvenoj skupini uz čiju je potporu došla na vlast, ali u razmjerima da sama sebi kopa bezdan u javnim financijama? Premda se uz svaki zakon mora napraviti fiskalna procjena, nitko ne zna, naime, koliko će sijaset novih prava koštati, no za pretpostaviti je da će se trošak mjeriti u milijardama. I to sve dok sa strane visi osam milijardi kuna nagomilanih dugova u zdravstvu, šest milijardi od sindikata javnih službi za neisplaćene plaće koji su ljudi zaista svoj posao odradili, isto toliko od potencijalne arbitraže banaka zbog lošeg zakona o konverziji švicarskog franka, kao i arbitraže InaMol za koju se već naveliko šuška da je nakon one Švicarske i izgubljena i u Washingtonu...

Tik pošto je premijer Plenković samozadovoljno ustvrdio da je izlazak iz procedure prekomjernog deficita “potvrda kvalitetne i odgovorne politike koju Vlada vodi kada je riječ o fiskalnoj konsolidaciji, mudrom proračunskom upravljanju i brizi o javnim financijama”, eto novih prava braniteljima. No, pravi razmjeri tragedije tog poteza puno su dublji od financijskog impakta.

Proširenje povlastica već privilegiranoj skupini građana na teret ostalih neće donijeti zahvalnost već produbiti podjele u već snažno raslojenom društvu. Živimo u zemlji koja demografski stari, u kojoj od 4,2 milijuna stanovnika niti milijun i pol ih ne radi, u ko- joj će za tri godine jedan radnik ne leđima imati jednog umirovljenika, u kojoj gotovo polovica radno sposobnih ne radi, a tek 13 posto odradi puni radni vijek.

U takvoj konstelaciji polako dolazi do raskidanja društvenog tkanja, iz suprotstavljenih rovova već se gledaju mladi i stari, državni i javni službenici za koje vrijede jedna pravila sa zaposlenima u privatnom sektoru koji plešu po drugima...

Neminovna raslojavanja

Zadnja stvar koja ovoj zemlji treba je daljnje raslojavanje i poticanje razlika u režiji Vlade. Zašto umjesto bildanja prava i poticanja umirovljenja, ministar Krstičević smislio nešto da potakne veterane, nedajbože, da se lakše zaposle, pokrenu svoj posao i uplaćuju u proračun? 22 godine prošlo je od rata, Hrvatska je među najslabije razvijenim zemljama u EU s ogromnim regionalnim razlikama, dugovi u zdravstvu su toliki da je kvalitetna i dostupna zdravstvena usluga postoji samo formalno na papiru, ali ne i u praksi. Mirovinski sustav je pred raspadom, samo će se to vidjeti za par godina kad krenu prve isplate iz drugog stupa. Mladi, školovani ljudi se iseljavaju jer ne vide svoju budućnost u svojoj zemlji. Kako i bi kad se bavimo promašenim ideološkim spinovima i revizionizmom, politički ekstremni marginalci postaju “mainstream”, a Vlada umjesto rješavanja nagomilanih problema samo dodaje nove?