HOTELIJERI NEKA ODLUČE O POVIŠICAMA, A MINISTRI UVEDU PRAVNU DRŽAVU

Cimer fraj Nema sustava Tržište je jako šareno po pitanju kvalitete usluge i poslodavaca, s jako puno malih ili velikih poduzetnika koji izrabljuju radnike, ne drže se zakona, plaće isplaćuju na ruke, neki i nikako. Kontrola takvih poslodavaca slaba je il

RASPRAVA U SMJERU UCJENA I PRIJETNJI NEĆE KORISTITI CILJU KOJEM TOBOŽE SVI TEŽE, A TO JE ZAUSTAVLJANJE ISELJAVANJA RADNIKA

Uraspravi koja se zahuktala između turističkog sektora i države, odnosno konkretno između hotelijera i ministra turizma, svi su malo polupali lončiće. Sad više nije ni važno tko je prvi počeo, hotelijeri koji su PDV odjednom povezali s politikom plaća ili ministar Gari Cappelli koji je rješavanje kadrovske krize uvjetovao značajnim podizanjem plaća u turizmu. Rasprava je svakako otišla u smjeru ucjena i prijetnji, što će najmanje koristiti cilju kojem tobože svi teže, a to je zaustavljanje iseljavanja radnika.

Nastavili s investicijama

Hotelijeri su još na okruglom stolu s ministrom financija Zdravkom Marićem, koji im je tada vrlo jasno poručio da od niže stope PDVa do dalj- njega nema ništa, ustvrdili da bi im to porezno rasterećenje omogućilo da povećaju plaće. Valjda su procijenili da će im to, nakon godina neuspješnog uvjeravanja Vlade u manju konkurentnost hrvatskog turizma i investicijsku snagu u odnosu na ostatak Mediterana, biti dovoljno snažan novi argument u kadrovskoj krizi koja drma cijelo gospodarstvo, posebno uslužni sektor. Nakon što su unatoč visokom PDVu nastavili s investicijama, a to nijedan ulagač ne radi ako mu se ne isplati, promijenili su priču i tvrde da bez niže stope nije moguće povećati plaće i tako privući radni- ke da ostanu u Hrvatskoj, odnosno učiniti zanimanja u turizmu atraktivnijima.

Ima mjesta za rast plaća

Tvrdnje da bi povećanjem plaća, uz ovu razinu PDVa na usluge smještaja i ugostiteljstva, otišli u minuse malo jesu klimave, bar kad se pogledaju rezultati najvećih turističkih kompanija koje ujedno i predstavljaju velik dio cjelokupnog hotelijerstva u Hrvatskoj. Tri najveće turističke kompanije u Hrvatskoj lani su ostvarile ukupnu neto dobit veću od 500 milijuna kuna. Ta stavka i mnogim drugim kompanijama raste već nekoliko godina uzastopno, zahvaljujući investicijama i rastu cijena te okolnostima koje su povećale promet i zauzetost. Udjel troškova osoblja u odnosu na ukupan prihod kod velikih se kreće između 25 i 30 posto, kako kod koje tvrtke, što nije pretjerano visok udjel za kompanije koje su ujedno vlasnici i upravljaju operacijama. Dakako da svaka turistička tvrtka ima svoju priču, ali da generalno ne mogu povećati plaće zbog poreza ne stoji, što su mnogi već dokazali s valom povišica u protekloj godini. I ministar Cappelli zna da su, uostalom, velike i posložene kompanije najmanji problem kad su u pitanju kadrovi, jer daju znatno bolje uvjete radnicima, što se značajno poboljšalo u zadnjih par godina. A trebao bi znati i da, kako nije sve u PDVu, nije baš sve ni u iznosu plaće, bar kad je u pitanju iseljavanje. Također, nije na ministrima i Vladi da određuju plaće u privatnim kompanijama koje posluju na tržištu.

Povećanje plaća i rast udjela troškova osoblja u hotelijerstvu ne događa se samo u Hrvatskoj, to je izazov s kojim se zadnjih nekoliko godina susreće turistička industrija na globalnoj razini, bilo zbog rasta potražnje za radnicima, njihove kvalitete, ulaganja u edukaciju, povećanja satnice. Uz obavezno pridržavanje zakonske regulative, na svakom poslodavcu je odluka koliko će uložiti u osoblje, ovisno kakav proizvod razvija. Za krajnju cijenu usluge i konačno profitabilnost hotela, nije isto hoće li za hotelskim barom biti šanker koji prepeče kavu ili educirani barmen koji i miješa koktele. Osoblje je za visoku kvalitetu u turizmu presudna karika, i tu također igra ponuda i potražnja. Zato su u zadnjih nekoliko godina plaće u turizmu i ugostiteljstvu generalno porasle, bez da je to ikome rekao ministar.

Sobarice kao profesori

Istodobno, međutim, tržište je jako šareno po pitanju kvalitete usluge i poslodavaca, s jako puno malih ili velikih poduzetnika koji izrabljuju radnike, ne drže se zakona, plaće isplaćuju na ruke, neki i nikako. Kontrola takvih poslodavaca slaba je ili nikakva, mnogi poslodavci na obali gotovo su nedodirljivi, svi ih se boje, i inspektori i radnici. Priče s terena su zastrašujuće, nema pravila ni kontrole, konkurencija je nelojalna, varaju se i gosti i radnici i država i vlastita baba. Pravna država i u ovom slučaju je podbacila, nema sustava koji podržava dobre radnike i poslodavce, i time bi se, umjesto iznosima plaća u tuđem dvorištu, trebala baviti država i ministri. Tada bi možda imali argumente odbrusiti onima za koje utvrde da traže kruha preko pogače.

Usto, umjesto da od poslodavaca traži da plaće sobarica nadmaše profesorske, na državi je da različitim mjerama potiče obrazovanje, društvo znanja i stvaranja dodatnih vrijednosti, u kojoj će se nagrađivati trud a kažnjavati muljanje, klijentelizam i ostale “vrijednosti”. Uostalom, prva istraživanja novih migracija pokazala su da iz zemlje najviše iseljavaju obrazovani, prethodno zaposleni i s pristojnim plaćama.

Ako na Jadranu žele raditi useljenici iz trećih država, jer one iz EU ne možemo privući, zašto im država to ne omogući, pritom zajamčivši da će u Hrvatskoj imati uvjete dostojne svakog radnika, bio on iz Hrvatske, Bugarske ili Bosne. Za plaću koju pošteno zarade i dobiju na vrijeme i transparentno, jer ostalo država ne tolerira i strogo kažnjava. Valjalo bi možda probati.

TREBA POTICATI DRUŠTVO ZNANJA I STVARANJA DODATNIH VRIJEDNOSTI, A NE IZJEDNAČAVANJE PLAĆA