Hoće li tražiti još jedan ‘rescue aid’?

Uljanik u škripcu Nova uprava izabrana, ali ostaje pitanje kako do novca kad sve stoji

Novi sanacijski paket ušao bi u budući doprinos države, a to automatski povećava i financijski napor za mogućeg novog ulagača

Novi tročlani Nadzorni odbor iz redova radnika odabrao je novu upravu Uljanika, i to postojeće kompanijske menadžere. Danas bi nasljednici Giannija Rossande i Denisa Rabara trebali biti javno predstavljeni Milko Mihovilović, dosadašnji direktor Uljanik Strojogradnja Diesela, Bojan Blagonić, direktor odje- la prodaje Uljanika, te direktor financija Uljanika Emil Bulić. Potonji u Uljaniku ima najkraći staž, stigao je iz rovinjskog TDRa u proljeće ove godine, pa je očigledno ocijenjen najmanje vezanim uz dosadašnji menadžerski vrh i pogodnim za mjesto predsjednika uprave. Ovom timu, koji s radom starta simbolično na Dušni dan, prvi izazov na koji treba dati brz odgovor jest što slijedi nakon izbora?

Prethodnici su im pripremili teren i osigurali kod Ministarstva gospodarstva desetak dana da izradu novog programa restrukturiranja, no računi Uljanikovih tvrtki su u blokadi, radnici u prosvjedu zbog neisplate plaća, svi poslovi su stali. Cijeloj grupaciji Uljanik potrebna je nova financijska injekcija, no pitanje je koliko bi nakon već jednog “rescue aida” bilo izvedivo priskakanje u pomoć države s još jednim takvim programom. Nije problem samo to što bi još jednom Uljanikovci i država trebali zakucati na vrata Europske komisije i zamoliti da se opet škveru progleda kroz prste, nego se time potpuno uništava mogućnost da sutra bilo tko prihvati biti strateški partner Uljaniku. Jer i novi sanacijski paket, uz aktivirana jamstva, ući će u budući doprinos države, a kako učešće države i samog poduzetnika moraju biti izjednačeni, to automatski povećava i financijski napor za kojeg se treba pobrinuti novi vlasnik brodogradilišta. A time i smanjuje atraktivnost Uljanika.

Bez kapitala za dovršetak gradnji koje su započete i bez radnika koji će napustiti brodogradilište ako se ne isplate plaće, besmisleno je i izrađivati novi program restrukturiranja. Samo za plaće Uljaniku je mjesečno potrebno 50 milijuna kuna, a kalkulacijama treba dodati deblokade računa i nabavu materijala i podmirenje nužnih troškova za nastavak proizvodnje.

Ako je “rescue aid” iz siječnja za pola godine života Uljanika težio skoro 100 milijuna eura, sada je taj iznos, kažu upućeni, još veći jer je tvrtka u još dubljem glibu.

AKO JE SANACIJA IZ SIJEČNJA ZA POLA GODINE TEŽILA SKORO 100 MIL. EURA, SADA BI TAJ IZNOS BIO I VEĆI