Domaći konzorcij ‘šušnuo u grmu’, ali nije posve isključen
Ima smisla Dogodi li se okupljanje domaćih kompanija, bit će to ekonomska logika
Ideja domaćeg konzorcija u nas se pojavljivala prilikom svake krupnije priče koja je uključivala i vlasničke križaljke, ali dosad je mahom brzo otpadala. I u slučaju Agrokora ona je prizivana nedugo po aktiviranju zakona o uvođenju izvanredne uprave. A premda nije isključeno da se domaći konzorcij kao tema razmatranja u novije vrijeme ponovno našao na stolu vrhuške moćnijih domaćih kompanija (a moguće i bankarskih pokrovitelja i potencijalnih institucionalnih ulagača), zasad je to ipak zona spekulacija koje je teško i demantirati i potvrditi. Upravo na tom tragu ješku slovenskih medija komentirali su jučer iz Adrisa, poručujući kratko kako “ne komentiraju glasine”.
Slično su, doduše, s nešto više iznenađenosti uvrštavanjem u navodni konzorcij, reagirali i iz grupacije Lukšić koja ovih dana usporedno medijsku pažnju privlači najavama velikih investicijskih planova u svom temeljnom biznisu u Hrvatskoj, turizmu. Usto, dio promatrača sumnjičav je prema konspirativnim savezničkim akcijama Adrisa i Lukšić
JEŠKU SLOVENSKIH MEDIJA O STVARANJU DOMAĆEG KONZORCIJA KOMENTIRALI SU JUČER IZ ADRISA, PORUČUJUĆI KRATKO KAKO ‘NE KOMENTIRAJU GLASINE’
MOGUĆE STVARANJE DOMAĆEG KONZORCIJA NERIJETKO SE I DANAS SAGLEDAVA KROZ NACIONALNE INTERESE, NO DRŽAVA KROZ REGULATIVU IMA DOVOLJNO ALATA ZA TO
i s obzirom na njihov konkurentski status u turističkoj djelatnosti.
Kako bilo, ruskoj banci sav je povrat tražbina u udjelima, tj. monetizaciji vlasništva u novom Agrokoru (za razliku od niza drugih financijskih vjerovnika nije sudjelovao u roll up aranžmanu). Stoga je razumljivo da se u razmatranju tajminga i modela prodaje razmatra i opcija razmjerno brze prodaje udjela u krovnoj kompaniji, nasuprot opcijama postepene “komadne prodaje” ili, na primjer, nešto sporijeg puta s konsolidatorskom ulogom i izlaznom strategijom kroz javnu ponudu dionica i izlazak novog Agrokora (s novim imenom) na burzu. Potonji scenarij u financiskim se krugovima danas smatra najmanje izglednim. Ipak, zasad su iole konkretnije kombinacije za moguće brže vlasničko preslagivanje u novom Agrokoru zasad ipak preuranjene i na razini “šušnulo u grmu”. Sve to, međutim, ne znači nužno da takav scenarij ‘a prigrupe ori’ nije smislen. Ni u pogledu (ne)izvedivosti unaprijed ga ne treba odbaciti, to prije što se u financijskoj zajednici tvrdi da je jedna velika banka iskazala načelnu spremnost da podrži eventualno okupljanje nekolicine ozbiljnih i potentnih domaćih kompanija. Neki pritom ističu kako sa solidnom budućom zaradom mogu računati upravo konsolidatori.
Moguće stvaranje domaćeg konzorcija nerijetko se i danas sagledava kroz optiku kontrole nad poslovnim sustavom kojom bi se najbolje štitili “nacionalni interesi” kako s obzirom na udjel Agrokorovih sastavnica u prehrambenoj industriji i poljoprivrednoj proizvodnji Hrvatske (u oba slučaja više od trećine) tako i važnosti (regionalnih) prodajnih kanala za ostatak domaće prehrambene industrije. Mnogi ekonomisti i financijaši reći će kako im se od te optike diže kosa na glavi, ali su jednako tako uvjereni da bi, u slučaju da se konzorcij doista i “dogodi”, to bio zdravi privatni kapital s naglašeno ekonomskom logikom. A za zaštitu nacionalnih interesa, kažu, država kroz regulativu ima dovoljno alata. ❖