Problem mirovinskog sustava je u demografiji i nerazvijenom tržištu kapitala
S dolaskom inflacije eskalira višegodišnja polemika o korisnosti 2. mirovinskog stupa
Rješenje bi moglo biti u smjeru tranzicije drugog stupa prema trećem, odnosno principu dobrovoljne štednje po uzoru na Sloveniju
Kako odmiče druga godina visoke inflacije, ogoljuje se brutalan efekt na građane, ekonomiju i društvo, uključujući mirovinski sustav. Procjenjujući gubitke u drugom stupu na čak 30 milijardi kuna zbog kombinacije pada burzi i udara inflacije, skupina domaćih stručnjaka upozorava da privatizirani mirovinski sustav srlja u propast te poziva Vladu da se hitno pozabavi tim problemom.
Diskusije o drugom stupu, temeljenom na kapitalizaciji osobne štednje zaposlenika tijekom radnog vijeka kao izvoru buduće penzije umjesto ovisnosti o međugeneracijskoj solidarnosti, ne jenjavaju godinama. Ekonomska struka, slično kao i po pitanju uvođenja eura, podijelila se čvrsto u dva tabora. Četvorica dobro poznatih ekonomskih imena, Ljubo Jurčić, Drago Jakovčević, Ivan Lovrinović i Željko Garača, u pismu Vladi naglašavaju da drugi mirovinski stup nije ni izdaleka ostvario postavljene ciljeve, no unatoč tome Hrvatska je ostala jedina članica EU-a s drugim stupom.
Put bez povratka
Reforma, u sklopu koje su prije 20 godina zaživjeli obvezni mirovinski fondovi, provedena je i u drugim tranzicijskim zemljama, no tamo je ukinuta nakon što se pokazala promašenom, ističe Gojko Bežovan, profesor socijalne politike Pravnog fakulteta. Podsjeća na studiju Međunarodne organizacije rada (ILO) koja je 2018. pokazala da je to bio neuspješan eksperiment preporučivši da se sustav napusti.
Međutim, da je mirovinski sustav načelno dobro postavljen, štoviše, da je jedna od rijetkih strukturnih reformi koju je Hrvatska provela i da se greške
mogu ‘popeglati’, smatra Udruga poreznih obveznika Lipa. U analizi ekonomista Ivice Brkljače iz ožujka napominje se da bi ukidanje, odnosno nacionalizacija drugog stupa negativno djelovala na konkurentnost i da je to put kojim Hrvatska zasigurno ne bi trebala ići. Brkljača analizira da razlozi zašto uplate doprinosa u prvi stup nisu dovoljne za isplate mirovina leže u produženju životnog vijeka, padu nataliteta, sve kasnijem ulasku na tržište rada zbog školovanja, lepezi prijevremenih umirovljenja, “inflaciji” invalidskih i povlaštenih mirovina…
”Tako ograničeni broj radnika financira sve veći broj umirovljenika, čime sustav postaje neodrživ odnosno mora se sve više financirati općim porezima kako bi se zadržala kakva-takva adekvatnost mirovina”, napominje autor smatrajući da je nužna aktivnija uloga mirovinskih fondova u razvoju domaćeg tržišta kapitala te dodatno poticanje i jačanje važnosti trećeg mirovinskog stupa.
Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta ističe da su se rasprave o mirovinskoj reformi nazirale godinama, a sada je zbog inflacije došlo do eskalacije. Podsjeća da su Svjetska banka i MMF temeljili mirovinsku reformu na iskustvu Čilea, zemlje s velikim udjelom mlade populacije te postojanju razvijenog tržišta kapitala. “To su dva postulata za uspjeh koje tranzicijske zemlje, uključujući i Hrvatsku, nemaju. Druge zemlje to su shvatile i odustale od reforme”, kaže Lovrinčević ističući kao glavni problem demografiju. S nerazvijenim tržištem kapitala, odnosno bankocentričnim sustavom, uvedena su ograničenja ulaganja i fokus na državne obveznice čime upravitelji fondova državi zapravo uz prinose posuđuju novac kojeg se ona ranije odrekla (jer umjesto u prvi ide u drugi stup, op.a.) kako bi se financirao nastali deficit.
”Politika je prvi stup čestim intervencijama i uvođenjem dodataka činila atraktivnijim. Osnovna indicija da mirovinski sustav ne funkcionira jest činjenica da ljudi s prosječnim plaćama odabiru povrat u prvi stup”, konstatira Lovrinčević. Iako takav potez na prvu popravlja sliku javnih financija jer s povratnicima kao poklon stiže i njihov ušteđeni novac, ne uzima u obzir efekt isplata budućih mirovina na proračun, razlog zašto se u reformu i krenulo.
Zbog demografije i manjka radne snage koja bi popravila omjere radnika i umirovljenika, nerješivih u kratkom roku, naš sugovornik smatra da bi se trebalo ići u smjeru tranzicije drugog stupa prema trećem, odnosno principu dobrovoljne štednje po uzoru na Sloveniju. Raspolaganje ušteđevinom trebalo bi, smatra, olakšati te olabaviti ograničenja ulaganja. “Situacija s neodrživim sustavom traje dva desetljeća, a okruženje visoke inflacije može trajati godinama. To znači da će, ne jedna, nego nekoliko generacija gubiti novac za mirovine. Država može odlučiti zaštititi umirovljenike da ponudi mirovinskim fondovima neki instrument za zaštitu od inflacije, primjerice obveznicu s indeksiranjem za inflaciju”, kaže Lovrinčević.
Isplativiji povratak
Prema računici Jurčića, Jakovčevića, Lovrinovića i Garače, gubici obveznih mirovinskih fondova ove godine nominalno iznose oko 8 milijardi kuna. Tome pribrajaju izgubljenih 6 milijardi kuna zarada koje su se očekivale, čime dolaze na 14 milijardi kuna. Potom uračunavaju učinak inflacije koja je obezvrijedila imovinu za još 16 milijardi čime dolaze do gubitka od 30 milijardi kuna “u odnosu na iznos obećan članovima”. Inače, prema podacima Hanfe, ukupna vrijednost imovine u drugom stupu bila je u listopadu 130,8 milijardi kuna, a zakonski nijedan fond ne smije obećavati prinose.
Iznose procjenu da će se snižavati udio oni koji će mirovinu dobivati iz drugog stupa zbog isplativijeg povratka u prvi. Mirovinska osiguravajuća društva koja isplaćuju mirovine morat će ih uskladiti s inflacijom pa će, nastavi li galopirati i u 2023. doći će u situaciju da neće imati otkud isplaćivati mirovine, dodaju. “Od takvog gubitka nemoguće se oporaviti u dogledno vrijeme, što vodi daljnjem samourušavanju mirovinske reforme, pa je krajnji čas da se reforma zaustavi, a mirovinski sustav ne prepusti kaosu”, upozoravaju. ❖
Željko Lovrinčević:
‘Država može ponuditi mirovinskim fondovima neki instrument za zaštitu od inflacije, primjerice obveznicu s indeksiranjem za inflaciju’