Šljiva za sušenje

“Već smo se pokušavali sa smrznutom malinom probiti, ali neuspješno. Ni Čileanci, koji su veliki izvoznici, nisu imali neke značajnije rezultate te na kinesko tržište u većim količinama izvoze samo trešnju”, kazao je Leposavić.

Sa suhom šljivom, ako se statistički promatra, šanse bi mogle biti veće jer je Srbija, prema službenim podacima, peti najveći izvoznik u svijetu.

“Mislim da je Kina veliko tržište za nas i tamo cijena igra značajnu ulogu. Jesmo peti izvoznik, ali to je nizak udjel u ukupnom svjetskom izvozu”, ističe međunarodni konzultant za izvoz hrane Aleksandar Jovanović, koji je na ovim poslovima angažiran i u Srpskoj nacionalnoj

Srbija nema rasprostranjenu namjensku proizvodnju šljive za sušenje, dok na Zapadu i u Južnoj Americi postoje takvi moderni nasadi

hektara

asocijaciji proizvođača suhe šljive. Kako ističe, tek u rijetkim godinama Srbija je uspjela izvesti više od 6000 tona i to su trenutno maksimalni dometi. A ovo su relativno male količine ako se zna da primjerice Čile i SAD izvoze u prosjeku oko 60.000 do 70.000 tona, Argentina 30.000 do 40.000 tona, Francuska oko 30.000.

Interes proizvođača je jasan, ističe Jovanović, ukoliko im je ponuđena niska cijena oni će je prije prodati za rakiju ili za preradu u koncentrirani pire od šljive, koji se izvozi najviše u Njemačku. Prema njegovim riječima, otežavajući faktor je i to što se u Srbiji za sušenje isključivo koristi stanley, jedina sorta koja je u dovoljnoj mjeri zastupljena da se može otkupiti u dovoljnim količinama i da bude ujednačena u sušenju. Ta sorta je tolerantna na virus šarke šljive, ali u smislu isplativosti nije pogodtoč na za sušenje, zato što je potrebno četiri kilograma, a nekad i više, da se dobije kilogram sušene šljive od svježe. Istodobno, kaže, konkurencija koristi isključivo aženku – najpoznatiju šljivu za sušenje na svijetu, koja ima neke karakteristike slične srpskoj sorti požegača.

Podići konkurentnost

Dakle, kaže, bilo bi mnogo toga potrebno uraditi u smislu i od samog asortimana i nadalje da bismo bili konkurentni s ovim proizvodom. Dostupnost kineskog tržišta u perspektivi mogla bi biti motiv za voćarske kompanije koje imaju kapacitete i interes da ulože u suvremene zasade.

“Sada u samom startu nismo dovoljno profitabilni, zato što nam je potrebno više svježe šljive za sušenje u odnosu na konkurenciju”, kaže Aleksandar Jovanović. ❖