”Ukradene generacije”: više od 100.000 djece vlasti otele od roditelja
likom su većinom glasale za izmjene Ustava na referendumu.
– Za mnoge aboridžinske narode i stanovnike Torresova prolaza ova je kampanja bila iznimno teška, a bit će vrlo teško podnijeti i njezin ishod – rekao je nakon objave rezultata referenduma australski premijer Anthony Albanese.
Za konzervativni tabor reforma je značila miješanje u Ustav i posljedično potencijalne podjele u društvu te stvaranje razlika po pitanju državljanstva. Za pristaše “The Voicea”, ova je reforma trebala pridonijeti zacjeljivanju još uvijek otvorenih rana iz doba kolonizacije i rasne represije.
Danas, više od 200 godina nakon britanske kolonizacije, autohtoni stanovnici Australije imaju ista prava kao i ostali građani, no još nisu u svemu izjednačeni sa svojim sugrađanima. Ne spominje ih se u Ustavu te su, gledajući socijalno-ekonomske faktore, najugroženija skupina u zemlji.
Prema najnovijim arheološkim dokazima, Aboridžini (zajednički naziv za mnoga starosjedilačka plemena) žive na području Australije najmanje 65.000 godina, potvrđujući ono što su oduvijek tvrdili – da su oni najstarija živuća kultura s kontinuitetom na svijetu. Također, arheološka istraživanja života i nalazišta Aboridžina doveli su do nalaza koji su iznimno važni za čovječanstvo.
Točan dolazak Aboridžina, a samim time ljudi u Australiji, nije poznat. Međutim, 10.000 artefakata, uključujući 1500 kamenih alata, kamen za mljevenje i mljeveni oker otkriveni u skloništu stijene Madjedbebe u Mirrarru pružaju dokaze da su Aboridžini na tom području živjeli kontinuirano tisućama godina. Arheolozi su datirali ove artefakte na najmanje 65.000 godina. Madjedbebe je ujedno i najraniji dokaz o mljevenju sjemena, obradi pigmenata i korištenju brušenih alata u svijetu.
Daljnji arheološki nalazi kontinuirano prate život Aboridžina na australskom kontinentu, s brojnim pronađenim arheološkim artefaktima. Godine 1968. geolog Jim Bowler otkrio je djelomične ostatke Lady Mungo u suhom dnu jezera u Novom Južnom Walesu. Nekoliko godina poslije, 1974., otkriće cijelog kostura Mungo čovjeka samo 300 metara od Lady Mungo donijelo je revoluciju u razumijevanje drevnosti aboridžinske civilizacije u Australiji. Ostaci su datirani na prije 40.000 godina, pa su Lady Mungo i Mungo Man neki od najstarijih ostataka modernih ljudi ikada otkrivenih izvan Afrike. Što se tiče Lady Mungo, to je ujedno najstarija poznata kremacija na svijetu, a Mungo Man povezuje se s najstarijim svjetskim primjerom korištenja okera u pogrebnom ritualu.
Dok su do tada postojali nalazi aboridžinske kulture s pojedinačnih lokacija, oni otprije 20.000 godina već pokazuju da su Aboridžini dobro etablirani diljem cijele obalne i kopnene Australije te Tasmanije. No problemi za Aboridžine nastupaju europskim naseljavanjem Australije. U vrijeme otkrivanja Australije 1606. Nizozemac Jan Carstenz opisao je nekoliko oružanih susreta s Aboridžinima na sjevernoj obali Australije. Ispaljeni su hici i pogođen je aboridžinski čovjek, stoji u zapisima s putovanja što je prvi zabilježeni sukob bijelaca i Aboridžina. Kad je riječ o britanskom naseljavanju Australije, ključna su istraživanja Jamesa Cooka koji 1770. podiže britansku zastavu na otoku Possession kraj poluotoka Cape York u Queenslandu i time tu obalu proglašava britanskim posjedom.
Cookov izvještaj o promatranjima duž obale Novog Južnog Walesa na njegovu prvom putovanju bio je osnova za britansku odluku o osnivanju kolonije u zaljevu Botany Bay 1788. godine kada prva flota pristaje u Port Jackson. Tim činom počinje britansko naseljavanje Australije. U sljedećih 10 godina u područjima Parramatta i Hawkesburyja zabilježeni su prvi sukobi između Aboridžina i doseljenika, a oni će postati uobičajeni i prerasti u zatiranje autohtonog stanovništva. Od kraja 18. pa do početka 20. stoljeća bili su česti masakri nad aboridžinskim stanovništvom koje su počinili bijelci. Bilo je više od 400 poznatih masakra starosjedilačkog stanovništva na kontinentu kao i najmanje 26 zabilježenih slučajeva namjernih masovnih trovanja australskih Aboridžina.
Već 1830. počinju i kolektivna preseljenja aboridžinskih plemena, a velike posljedice imat će 1869. godine donesen tzv. Zakon o zaštiti Aboridžina koji uspostavlja Odbor za zaštitu Aboridžina u državi Victoriji i koji upravlja interesima Aboridžina. Po tome zakonu guverner može narediti uklanjanje bilo kojeg djeteta iz obitelji Aboridžina u popravni dom ili industrijsku školu. Bio je to začetak onoga što je u Australiji poznato kao “ukradene generacije” jer će tijekom kasnog 19. i ranog 20. stoljeća slične politike i zakone usvojiti i druge australske države i teritoriji.
Ukradenim generacijama nazivaju se su djeca koja potječu od australskih Aboridžina i otočana Torresova tjesnaca, a australske federalne i državne vladine agencije i crkvene misije uklonile su ih iz njihovih obitelji prema zakonima tamošnjih parlamenata. Uklanjanje djece koja se nazivaju “polukastama” provedeno je otprilike između 905. i 1967. godine iako su na nekim mjestima djeca mješovite rase još uvijek odvođena u 1970-im godinama. Službene vladine procjene govore da je u određenim regijama između jednog od desetero i jednog od troje australske domorodačke djece prisilno odvedeno iz njihovih obitelji i zajednica između 1910. i 1970. godine. Brojni dokumenti iz 19. i ranog 20. stoljeća upućuju na to da je politika oduzimanja aboridžinske djece mješovite rase od njihovih majki bila povezana s pretpostavkom da aboridžinski narodi izumiru.
S obzirom na katastrofalan pad populacije nakon kontakta s bijelcima, bijelci su pretpostavili da se punokrvno plemensko aboridžin
sko stanovništvo neće moći održati i da je osuđeno na izumiranje. Stoga su bijelci razvijali ideju “da se djeca mješovite rase mogu obučavati za rad u bjelačkom društvu, te da će se tijekom generacija vjenčati za bijelce i asimilirati u društvo.”
Prema Zakonu o Aboridžinima sjevernog teritorija iz 1910. godine, glavni zaštitnik Aboridžina imenovan je “zakonskim skrbnikom svakog Aboridžina i svakog djeteta polukaste do dobi od 18 godina”, čime je osigurana pravna osnova za provođenje segregacije. Nakon što je Commonwealth preuzeo kontrolu nad teritorijem, prema Uredbi o Aboridžinima iz 1918., glavnom zaštitniku dana je potpuna kontrola nad svim domorodačkim ženama bez obzira na njihovu dob, osim ako nisu udane za muškarca koji je “uglavnom europskog podrijetla”, a njegovo odobrenje bilo je potrebno za svaki brak domorodačke žene s muškarcem koji nije pripadnik domorodačkog naroda.
Kao rezultat takvog zakonodavstva, države su organizirale široko rasprostranjeno oduzimanje (prvenstveno) djece mješovite rase od njihovih majki Aboridžinica. Osim toga, imenovani zaštitnici Aboridžina u svakoj državi imali su široke ovlasti skrbništva nad Aboridžinima do dobi od 16 ili 21 godine, pa su često određivali gdje mogu živjeti ili raditi. Policajci ili drugi državni službenici (neki označeni kao “službenici za zaštitu Aboridžina”) dobili su ovlasti da lociraju i prebace bebe i djecu mješovitog podrijetla iz okrilja njihovih majki, obitelji i zajednica u ustanove za skrb. U tim australskim državama i teritorijima, ustanove (državne i misionarske) za djecu polukaste osnovane su u prvim desetljećima 20. stoljeća kako bi pružile skrb i obrazovanje djeci mješovite rase oduzetoj iz njihovih obitelji.
Prva konferencija Commonwealtha/države o “domorodačkoj dobrobiti” 1937. usvaja asimilaciju kao nacionalnu politiku te navodi: “Sudbina domorodaca aboridžinskog podrijetla, ali ne i čiste krvi, leži u konačnoj apsorpciji ... s ciljem da zauzmu svoje mjesto u zajednici bijelaca na ravnopravnoj osnovi s bijelcima.”
Godine 1951., na trećoj konferenciji Commonwealtha/države o “dobrobiti domorodaca”, asimilacija je potvrđena kao cilj mjera “dobrobiti domorodaca”.
Točan broj odvedene djece nije poznat. Izvješće Bringing Them Home iz 1987. kaže da je “najmanje 100.000” djece oduzeto od svojih roditelja. Većina obitelji bila je pogođena, u jednoj ili više generacija, prisilnim odvođenjem jednog djeteta ili više djece.
Dokle je išlo odvajanje djece od roditelja pokazuju primjeri da je u pojedinim državama u potpunosti ukinuto zakonsko skrbništvo nad roditeljima Aboridžinima čime su sva njihova djeca postala zakonski štićenici države, stoga vlada nije ni tražila dopuštenje roditelja za premještanje djece mješovite rase u ustanove. Uz to, amandmanima su imali ovlasti da udalje aboridžinsku djecu “bez potrebe da se na sudu dokazuje da su bila zanemarena” što je dovelo do mnogih zloupotreba. U drugim slučajevima, državni dužnosnici roditeljima su rekli da su njihovo dijete ili djeca umrli, iako to nije bio slučaj. Tako oduzeti dječaci uglavnom su obučavani za poljoprivredne radnike, a djevojke za sluškinje.
Pišući u 21. stoljeću, profesor Peter Read rekao je da su članovi parlamenata, u bilježenju razloga za odvođenje djece, jednostavno napomenuli: “Zato što su Aboridžini.”
Djeca su navodno zbrinuta kako bi se zaštitila od zanemarivanja i zlostavljanja. Međutim, u izvješćima se navodi da je na temelju 502 ispitana slučaja 17% svjedokinja i 7,7% svjedoka izjavilo da su pretrpjeli seksualno zlostavljanje za vrijeme boravka u ustanovi, na poslu ili dok je živjelo kod udomiteljske ili posvojiteljske obitelji.
Navedeni cilj programa “resocinar jalizacije” bio je poboljšati integraciju Aboridžina u moderno (europsko-australsko) društvo; međutim, nedavna studija provedena u Melbourneu izvijestila je da nije bilo opipljivog poboljšanja u društvenom položaju “uklonjenih” Aboridžina u usporedbi s onima koji nisu bili udaljeni. P
osebno u područjima zapošljavanja i obrazovanja nakon srednje škole, udaljena djeca imala su približno iste rezultate kao i ona koja nisu uklonjena. Studija je pokazala da je manje vjerojatno da će protjerani Aboridžini imati završenu srednju školu, tri puta vjerojatnije da će dobiti policijski dosje i da je dvostruko vjerojatnije da će koristiti nedopuštene droge od Aboridžina koji su odrasli u svojoj etničkoj zajednici. Jedina značajna prednost koju su postigli “uklonjeni” Aboridžini bio je viši prosječni prihod. U izvješću se navodi da je razlog vjerojatno povećana urbanizacija preseljenih pojedinaca kao i veći pristup ostvarivanju prava na socijalnu pomoć nego za Aboridžine koji žive u udaljenim zajednicama. Čini se da je bilo malo dokaza da su uklonjeni Aboridžini miješane rase bili uspješni u dobivanju boljeg posla čak i u urbaniziranim područjima.
Otprilike u dobi od 18 godina djeca su bila oslobođena vladine kontrole, no traume i asimilacija ostavile su traga. Godine 2017. tek 35% djece u izvanobiteljskoj skrbi u Australiji izjasnilo se kao Aboridžini, što je ipak porast u odnosu na 20% 1997. Godine 2000. australski novi
Phillip Knightley sažeo je Stolen Generations ovim riječima: “Ovo se ne može prenaglasiti – australska vlada doslovno je otela tu djecu od njihovih roditelja kao stvar politike. Bijeli službenici socijalne skrbi, često uz podršku policije, spuštali bi se u aboridžinske kampove, okupili svu djecu, odvojili onu sa svijetlom kožom, strpali ih u kamione i odveli. Ako su se njihovi roditelji bunili, policija ih je držala na nišanu.”
U Australiji postoji veliki pokret za pitanje ukradenih generacija, a u tom smislu je, kao zadovoljština, održan i ovomjesečni referendum koji nije prošao. Danas sve australske države imaju svoje programe obeštećenja. Savezna vlada je 6. kolovoza 2021. objavila uspostavu fonda za odštetu vrijedan 378 milijuna australskih dolara. Godine 1997. Sir Ronald Wilson, tadašnji predsjednik Australske komisije za ljudska prava i jednake mogućnosti, povjerenik Nacionalne istrage o odvajanju djece Aboridžina i otočana Torresova tjesnaca od njihovih obitelji, te koautor izvješća Bringing Them Home, tvrdio je da politika koja je rezultirala ukradenim generacijama predstavlja pokušaj genocida. Izjavio je, “Očito je to bio pokušaj genocida. Vjerovalo se da će Aboridžini izumrijeti.”
Za Aboridžine se sama situacija u Australiji počinje mijenjati promjenama Ustava 1967. godine kada su oni prvi put uključeni u popis stanovništva. Do 1969. sve su države ukinule zakon koji je dopuštao odvođenje aboridžinske djece pod egidom “zaštite”. Sljedećih godina osnivaju se agencije za brigu o djeci Aboridžina i otočana (AICCA) kako bi osporile zahtjeve za uklanjanje i dale alternative izdvajanju domorodačke djece iz njihovih obitelji. Godine 1971. Neville Bonner prisegnuo je kao prvi australski aboridžinski senator, a počinju i kampanje i prosvjedi za pravo na zemlju – drugi veliki problem Aboridžina. Zakon o pravima Aboridžina na zemlju (sjeverni teritorij) donio je parlament Commonwealtha 1976. godine. On predviđa priznavanje vlasništva nad zemljom Aboridžina, dodjeljivanje prava na zemlju za 11.000 Aboridžina i omogućavanje drugim Aboridžinima da podnesu zahtjev za priznavanje tradicionalnog vlasništva nad zemljom. Od 2020. prava i interesi Aboridžina i otočana Torresova tjesnaca vezano za zemlju službeno su priznati na oko 40 posto australske kopnene mase, a prava na more također su potvrđena u raznim
• slučajevima urođeničkog naslova.
Apple se trudi integrirati praćenje zdravlja i prevenciju bolesti u svoje najprodavanije proizvode i time se strateški pozicionirati u zdravstvenoj industriji, smatraju u Bloombergu. Apple je zdravlje i fitness postavio u središte svoje marketinške strategije za Apple Watch. Najnoviji model trebao bi nuditi značajke poput ugrađenog termometra za praćenje tjelesne temperature u planiranju plodnosti, senzor razine kisika u krvi, algoritme za praćenje spavanja i mogućnost izvođenja elektrokardiograma. Sve te mogućnosti ne mogu po preciznosti, barem ne još, zamijeniti tradicionalne uređaje, tek upozoriti korisnike.