Možda bi Trumpu trebalo ukazati na to da je najveću zloporabu NATO-a izveo SAD – tražeći Savez da podupre invaziju na Afganistan
šljene izjave o NATO-ovoj sigurnosti i solidarnosti iz članka 5 služe samo Putinovim interesima. Oni ne donose više sigurnosti ili mira svijetu”, reagirao je Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća.
Republikanci su se podijelili oko ove Trumpove izjave. Glasnogovornik njegove predsjedničke kampanje Jason Miller žestoko ga je branio: “Čini se da su demokrati i ljudi koji padaju na medijske bisere zaboravili da smo imali četiri godine mira i prosperiteta pod predsjednikom Trumpom, a Europa je vidjela smrt i razaranje pod Obama-Bidenom i sada još više smrti i razaranja pod Bidenom.” Miller podsjeća da je Trump natjerao saveznike da povećaju budžet za NATO-u, a da je Biden taj koji im je dopustio da iskoriste američke porezne obveznike. Neki republikanci umanjuju značaj Trumpova komentara. Senator Marco Rubio rekao je za CNN kako ne misli da je Trump stvarno pozvao Rusiju da napadne zemlje NATO-a. “On ne govori kao tradicionalni političar”, objasnio je. Brojni republikanci ipak smatraju da Trump radi izravno u Putinovu korist. Zastupnik iz Kalifornije Adam Schiff izjavio je da njega “više zanima da se uzdigne i zadovolji Putina nego da zaštiti naše saveznike”, dodavši kako se “Reagan okreće u grobu”. Nikki Haley, jedina istaknuta republikanka koja se još uvijek bori s Trumpom za nominaciju, bivša američka veleposlanica u UN-u, jednoznačno je osudila svog stranačkog protukandidata. “Ne možete stati na stranu razbojnika koji je ušao i napao zemlju. Pola milijuna ljudi je umrlo ili ranjeno zbog Putina”, rekla je Haley za CBS, dodajući da želi da saveznici plate svoj udio u NATO-u, ali da postoje načini na koje se to može učiniti, a da se ne govori Rusiji napravite s ovim zemljama što hoćete. Trumpov savjetnik Keith Kellogg izjavio je za Reuters da bi Trump u slučaju da pobijedi na izborima organizirao NATO summit u lipnju 2025. s ciljem reforme Saveza u kojemu bi pravo na kolektivnu obranu imali samo oni koji ispunjavaju sve financijske obveze. Možda ipak najozbiljnije treba shvatiti riječi Johna Boltona, bivšeg Trumpova savjetnika za nacionalnu sigurnost: “Kada on kaže da želi izaći iz NATO-a, to je vrlo stvarna prijetnja, i to će imati dramatično negativne implikacije za Sjedinjene Države, ne samo u sjevernom Atlantiku nego širom svijeta”.
Trump je i kao predsjednik slično komentirao vojnu potrošnju drugih članica, naglasivši da SAD nepravedno snosi teret obrane Saveza. No, od početka rata u Ukrajini udjeli članica u proračunu NATO-a nisu isti kao u vrijeme kada je Trump bio na vlasti. Ista je ostala samo poduzetnička retorika bivšeg predsjednika. NATO, koji je nastao tijekom hladnog rata, sastoji se od 31 države, sve u Europi osim SAD-a i Kanade.
Prema članku 5 Sjevernoatlantskog saveza, napad na jednu članicu znači odgovor svih. Kraj hladnog rata donio je prekretnicu. Proračun NATO-a za obranu naglo je pao s 4,1 posto ukupnog bruto domaćeg proizvoda 1990. na 2,6 posto deset godina kasnije – čak i dok se Savez širio. Iz današnje perspektive sukoba u Ukrajini i Gazi to se može činiti neobičnim, ali sigurnosna slika svijeta tada je bila radikalno drukčija: svijet je bio unipolaran, s Kinom koja se tek počela uzdizati. Bila je tada možda jedina prilika za jačanje ruskih ekonomskih, kulturoloških pa i političkih veza sa Zapadom. Nakon pada Berlinskog zida – kad su se Sovjetski Savez i Varšavski pakt raspali kao kula od karata – mnogi su se pitali čemu još uopće NATO. Bili su to dani kad je američki državni tajnik James Baker zadnjem predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu obećao da se NATO neće proširiti na istok nakon što Njemačka bude ujedinjena, a Bush stariji da europske članice Varšavskog pakta neće ući u NATO. Od obećanja, kao što znamo, nije bilo ništa. Nakon toga Putin je definirao vojnu strategiju i strategiju nacionalne sigurnosti na pretpostavci da daljnje širenje NATO pakta predstavlja ugrožavanje nacionalnih interesa Ruske Federacije, izjavio je svojedobno o ovim događajima bivši hrvatski veleposlanik u Moskvi Božo Kovačević. “Na taj način Rusija je za zemlje bivšeg SSSR-a primijenila ono što Amerika primjenjuje od prve polovine 19. stoljeća za zapadnu hemisferu, oba američka kontinenta, a zove se Monroeva doktrina”, rekao je Kovačević. Raspad NATO-a nije se dogodio u vrijeme kad je komunistički “imperij zla” bio na koljenima, da bi se više od četrdeset godina poslije – dok Putin ratuje u Ukrajini i NATO prima nove članice – bivši a možda i budući američki predsjednik spremao rasformirati Sjevernoatlantski pakt. Što bi to značilo za Europu? Što za Ameriku?
Struktura proračuna Saveza znatno se promijenila od vremena kad je Trump bio na vlasti. Članice su se na summitu 2014. u Walesu složile da će do 2024. pridonijeti Savezu obrambenim proračunima od najmanje dva posto svog BDP-a. Do Trumpove pobjede 2017. samo su SAD, Grčka, Velika Britanija i Poljska dosegnule taj prag. Do 2022. broj članica NATO-a koje su dosegle cilj iz Walesa popeo se na osam – SAD, Velika Britanija, Grčka, Poljska, Latvija, Litva, Estonija i Hrvatska. Prošle godine prag je prešlo ukupno jedanaest zemalja, uključujući Mađarsku, Rumunjsku, Slovačku i novu članicu Finsku, dok je Hrvatska pala ispod tog praga. Nakon ruske invazije na Ukrajinu Francuska je obećala ispuniti prag od dva posto 2025., Italija 2028., Španjolska 2029. i Belgija 2035.
Ovisnost Saveza o veličini i snazi američke vojske stalno raste. Udio Sjedinjenih Država 1990. je iznosio 61 posto obrambenog proračuna Saveza, a do 2020. porastao je na 70 posto. Amerika troši više od svih ostalih članica zajedno. U prosincu Savez je objavio vojni proračun od 2,4 milijarde dolara za 2024., što je 12 posto više u odnosu na godinu prije. Ratnoj Ukrajini Amerikanci su osigurali 44 milijarde dolara od 2022., više nego bilo kojoj drugoj zemlji. Istodobno, proračuni zapadnoeuropskih zemalja poput Njemačke rastu vrlo sporo: od 2021. do 2023. Berlin je povećao obrambeni proračun za 0,1 posto BDP-a. Takve brojke pogoduju Donaldu Trumpu, “najgorem neprijatelju NATO-a čiji materinski jezik nije ruski”, kako su ga opisali neki mediji. Godine 2019. on je zadržao gotovo 400 milijuna dolara koje je Kongres odobrio Ukrajini jer druge članice NATO-a nisu pridonijele. “Zašto samo Sjedinjene Države ulažu? Njemačka, Francuska i druge zemlje trebale bi uložiti novac”, rekao je tadašnji američki predsjednik. Možda bi Trumpu trebalo ukazati na to da je najveću zlouporabu NATO-a izvršio SAD: invazija na Afganistan nakon 11. rujna bila je skup, mučan i dugotrajan fijasko koji nije imao nikakve veze sa sigurnošću Zapada, a Washington je tražio Savez da podupre invaziju.
Ipak, Trump se čini nepokolebljiv. U svom mandatu potaknuo je jednu od faza američkog izolacionizma. On smatra da je, nakon kolapsa komunizma, ideja o ideološkim carstvima zastarjela. Prema njemu, nije posao zapadnih zemalja miješati se u tuđe granične sporove ili unutarnje sukobe. Ako Britanci i drugi žele graditi nosače aviona, neka im, neka plate. S jedne strane, Trumpov skepticizam je opravdan. Rat u Ukrajini došao je u pat-poziciju i mora se pronaći neki izlaz. NATO mora postati snaga mira, a ne beskrajnog rata. Ali dok god postoji prijetnja s druge strane, bilo kakav nagli potez mogao bi donijeti krv i kaos u Europi.
Zapravo, nije ovdje riječ samo o jednom čovjeku pa zvao se on i Donald Trump. Od pokušaja osporavanja Bidenove pobjede savršeno je jasno da američka demokracija nije ni sretna ni zdrava, kao i da američki politički potresi stvaraju rizike za Europu. Prvo, polarizirana Amerika mogla bi početi ozbiljno sumnjati u svoju predanost savezima. Drugo, nijedan američki saveznik ne može ignorirati opasno stanje američkog društva. Što se ono više rastače, to će više ograničavati američke akcije u inozemstvu. Da to nitko ne može ignorirati, pokazalo se u anketama nakon napada Hamasa na Izrael.
Nema sumnje da bi sposobnost odvraćanja NATO-a bez Sjedinjenih Država bila kobno potkopana. Međutim, teško da itko može odrediti u kojoj bi mjeri Sjedinjene Države morale postati opterećene sukobima u zemlji i inozemstvu prije nego što NATO oslabi do točke u kojoj bi Trump ili netko drugi riskirao Savez. Čelnici NATO-a očito neće izgubiti iz vida aktualnu opasnost: Rusiju, ali američki izbori i srednjoročna američka politika odredit će koliko će se dobro Savez prilagoditi izazovima. Unatoč najavama o jačanju vlastitih obrambenih snaga, Europa i dalje uvelike ovisi o Amerikancima kad je riječ o sigurnosti. Za to vrijeme ruski predsjednik Putin provodi dugoročnu strategiju destabilizacije, a možda i konačnog kolapsa ne samo NATO-a nego i Europske unije. Pomak prema proruskim stavovima uočljiv je u Nizozemskoj, u kojoj su desničar Geert Wilders i njegova Slobodarska stranka osvojili najviše zastupničkih mjesta na prošlogodišnjim izborima, ali taj je pomak vidljiv i u Slovačkoj i u Mađarskoj. Ruski mediji ne ostaju gluhi na ovakve događaje, dapače, interpretiraju ih kao strateške uspjehe. Podjele unutar EU i osporavanje zapadnih institucija narativ su Kremlja. Uostalom, Putin je još 2007. na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji artikulirao viziju multipolarnog svijeta i osporio posthladnoratovsku dominaciju zapadnih institucija poput NATO-a, očito se pripremajući za aktualne geopolitičke napetosti.
Želi li Trump zbilja otvoriti granice ruskim tenkovima u Ukrajini i drugim ruskim susjedima koje bi Putin mogao procijeniti kao dovoljno slabe? Što bi raspad NATO-a značio za Hrvatsku izloženu dugom granicom prema Srbiji i BiH? Guardianov kolumnist Simon Jenkins ne vjeruje da bi Putin pokušao srušiti više vlada diljem istočne Europe, ali da bi mogao poremetiti granice i izazvati nezadovoljstvo ruske manjine u državama na prvoj crti. Prema njemu, Gruzija 2008. ili Ukrajina 2014. vjerojatniji su presedani nego Ukrajina 2022. No, je li tako? Popustljivost i nedostatak vizije Zapada u odnosima s Rusijom plaća se strašnom cijenom. Ukrajina bi trebala biti dovoljan primjer.
Putin je opetovano govorio o Ukrajini kao nepostojećoj zemlji i narodu, teritoriju koji bi trebalo progutati ili podijeliti; veći dio Rusiji, manji dijelovi Poljacima, Mađarima, Rumunjima... Bez NATO-a nijedna europska zemlja ne može se osjećati sigurnom. U takvom, multipolarnom svijetu u kojem svatko može pomisliti da ima pravo na grabež, ne bi bilo nemoguće očekivati i novo zazivanje granica na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag, potezanje prava iz Rimskog ugovora ili pak poništenje Trianonskog sporazuma. A sve troje direktno se tiče Hrvatske. Slični projekti vođeni u ime ispravljanja kojekakvih povijesnih nepravda i “nepravda” mogli bi pogoditi i niz drugih država. Meloni spominje fojbe, Mađari se kite zastavom Velike Mađarske. Možda ovo zvuči paranoično, multipolaran svijet mogao bi biti divan. Ali, postanu li ideje – koje su se posljednjih desetljeća krčkale na tihoj vatri političkih nostalgičara – državni projekti, povijest nas uči,
• sve lako može izmaći kontroli.
Otvorenje izložbe o piscu J. R. R. Tolkienu u Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti (Galleria Nazionale d’Arte Moderna) u Rimu bio je prvorazredni kulturni događaj kojem su prisustvovali svi koji nešto znače u ovom milijunskom gradu, pa je čak i premijerka Giorgia Meloni željela prva vidjeti postav izložbe o romanima prevedenim na 80 jezika iz cijelog svijeta. Čarolija iz autorovih djela prenosi se kroz sadašnjost, vrijeme i prostor, nadahnjuje posjetitelje, pruža inspiraciju, ali prije svega na licu svakog promatrača uočava se dojam divljenja. Jer, Tolkienu se možete samo diviti. Marljivo i strpljivo gradio je priče o hobitima koje je zapravo pisao za svoju djecu, ali sudbina je imala zahtjevniji plan. I njegov život mogao bi biti podloga za roman ili ekranizaciju, život prepun padova i uspona, preobražaja, gubitaka i neuspjeha, mijena koje su ga formirale u osobu s jednom posebnom vrlinom.
Tolkien se naučio upornosti koja ga je dalje snažno poput plime gurala da nikada ne odustaje od svojih ciljeva. Jednog je dana, sasvim slučajno, ali, je li išta slučajno u našim životima, bajka o hobitima dospjela u ruke Susan Dagnalli iz londonske izdavačke kuće George Allen & Unwin i tu kreće narativ koji traje i danas. Mala knjižica o hobitima prokrčila mu je put prema slavi i priznanju, a nakon nje svjetlošću dana obasjan je roman pod nazivom “Gospodar prstenova” koji izlazi u nastavcima i “Silmarillion”. Danas, s odmakom vremena i popularnošću kojom se ovjekovječio, Tolkien je jedan od najdražih pisaca čitateljima iz bilo kojeg kutka planeta.
Kako suvremene studije ukazuju, majke su ključne figure u prvim godinama života svoje djece pa se to dokazalo i u slučaju mladog pisca koji je rođen u gradu Bloemfontein u Južnoj Africi, kojeg majka podučava latinski, francuski, njemački te ga uči crtati i slikati. Ta ljubav prema riječima i crtežima duboko je usađena u njegov karakter jer, kad je u 12. godini života ostao i bez drugog roditelja, utjehu je tražio u riječima i pričama, dalekim mitskim predjelima, stvarao svoja slova i pismo, a izrazitu sklonost pokazivao je prema krasopisu i njegovoj elegantnoj izvedbi. U toj potpunoj posvećenosti izrodio se vlastiti jezik koji su osmislili Tolkien i njegove rođakinje Mary i Majrojie nazvavši ga “animalic”, sastavljen uglavnom od životinjskih imena.
Oni koji su odrasli uz skrb jednog roditelja znaju kako je to djetinjstvo protkano dračom i ograničenjima, a kad kao dječarac ostanete siroče, život je sve samo ne bajka. Tolkien se, iako izvrstan u engleskom jeziku, tek iz drugog pokušaja upisao u elitnu školu King Edward, kao i na Oxford kojim je bio očaran na prvi pogled. Izložba u Rimu pruža uvid u Tolkienov život od trenutka kad se rodio pa sve do kraja njegove životne staze. Posjetitelji su imali priliku vidjeti prve skice Shirea, rukom napisane, prekrižene te ispravljene riječi kojima započinje filmska trilogija “Gospodara prstenova” kao i njihova prva izdanja. Organizatori su si dali truda smjestivši u jednu malu sobicu radni stol i stolicu za kojim je pisao i radio autor, istaknuvši je svjetlom, dok sve drugo stoji skriveno u tami, naglasivši simboliku i na taj način. Tolkienove knjige poput svih drugih bajki vječni su prikaz borbe između dobra i zla. Taj neposredni prikaz njegova rada i stvaralaštva, godine provedene bez roditelja, s prijateljima na Oxfordu, godine u rovu Prvog svjetskog rata te gubitak najbližih prijatelja, jedino su pravo i istinsko iskustvo kojim se pisac služio i inspirirao za sve svoje likove u knjigama. Sjetimo se da je Frodo bez roditelja i da mu svu imovinu ostavlja Bilbo… Za one koji će možda dublje zagrebati ispod površine izložbe, ostaje podatak kako je malog dječaka u dalekoj Južnoj Africi ujeo pauk tarantula pa ga je od sigurne smrti spasila njegova dadilja isisavši otrov iz krvi djeteta.
Dugo je tvrdio da je prevladao strah od pauka kad je odrastao, ali crne divovske tarantule pojavljuju se u njegovim romanima, poslije u filmovima, kao prikaz da nikada nije ni mogao zaboraviti taj strašni trenutak u svom životu. U našoj digitaliziranoj sadašnjosti, kada se sve stavlja u kontekst jedne minute, izučavani i izmišljeni svijet, potkrijepljen također izmišljenom kartom postojanja, hobiti, vilenjaci, vargovi, orci, enti, patuljci, ljudi, duhovi… ostavlja nam samo prostor za poštovanje onoga koji je to sve uspio staviti u knjige i svojom nepresušnom maštom iznova očarati generacije na kraju 20. i pragu novog stoljeća. Cijeli jedan zid u Galeriji moderne umjetnosti u Rimu posvećen je izrekama onih koji su pročitali sva njegova djela, a među njima najviše se ističu Ringo Starr, Paul McCartney, danas se brine njegov sin Christopher koji je uz pomoć svojih prijatelja preostale priče svog života nije stigao napraviti autor
Kad se sve zbroji i povuče crtu, neizbježno je istaknuti kako je ovaj engleski pisac svojim poznavanjem mnogih jezika, mitologije, umijećem skiciranja, ali, prije svega, bujnom maštom nadmašio brojna životna očekivanja, ispunivši sve snove, postavši sveučilišni profesor na Oxfordu i planetarno popularni pisac fantastičnih priča za djecu i odrasle
izvorne rukopise, crteže, ilustracije, prve objavljene knjige u Engleskoj i Americi, fot razgledati sva silna izdanja koja su objavljena u raznim zemljama svijeta na 80 jezika, izložba je za koju vri
i drugu ostavštinu oblikovao u knjige koje za ografije iz Južne Afrike i obiteljske albume, jedi odvojiti trenutke slobodnog vremena
Stephen King… Slavni pisac hororaca kaže: “Iako nisam mogao ući na Woodstock (za čim žalim), vjerujem da mogu reći da sam bio hipik, makar pola od jednog. Na kraju, bio sam dovoljno hipik da čitam Tolkienove knjige i zaljubim se u njih…” S druge strane Paul McCartney ističe kako je John Lennon silno želio otkupiti prava na knjige, a Ringo Starr javno je poručio hollywoodskim filmašima da želi za sebe ulogu Sama, Frodova pratitelja.
Kad se sve zbroji i povuče crtu, neizbježno je istaknuti kako je ovaj engleski pisac svojim poznavanjem mnogih jezika, mitologije, umijećem skiciranja, ali prije svega bujnom maštom, nadmašio brojna životna očekivanja, ispunivši sve snove, postavši sveučilišnim profesorom na Oxfordu i planetarno popularnim piscem fantastičnih priča za djecu i odrasle.
Iako ostavljam za kraj, nije manje važno te se svakako treba i mora spomenuti kako je jedina žena koju je volio u svom životu, pored majke Mebel, bila Edith Bratt, vjerna družica više od 60 godina, te su u tom skladnom braku i turbulentnim vremenima (Prvi i Drugi svjetski rat) dobili četvero djece, tri sina i jednu kćer. I tu izložba daje autentičan prikaz njegova privatnog života, crno-bijele fotografije pokazuju kroz godine njegove roditelje, prijatelje, pisma koja su razmjenjivali i kritike koje su upućivali jedni drugima za romane koje su pisali, odrastanje djece i vrijeme posvećeno najbližima.
Vidjeti iz prve ruke izvorne rukopise, crteže, ilustracije, prve objavljene knjige u Engleskoj i Americi, fotografije iz Južne Afrike i obiteljske albume, razgledati sva silna izdanja koja su objavljena u raznim zemljama svijeta na 80 jezika, izložba je za koju vrijedi odvojiti trenutke slobodnog vremena.
O očevoj zakladi danas se brine njegov sin Christopher koji je uz pomoć svojih prijatelja preostale priče i drugu ostavštinu oblikovao u knjige koje za svog života nije stigao napraviti autor.
Na taj način priča o hobitima i Gospodaru prstenova nastavlja živjeti i putovati kroz metropole svijeta, pružajući priliku nekom drugom dječaku ili djevojčici da raste i razvija svoju kreativnost ugledajući se na slavnog profesora i pisca. U Nacionalnoj modernoj galeriji Rima izložba ostaje otvorena do polovice veljače, a onda karavana putuje dalje. Možda, tko zna, čarobne riječi, slike i drugi predmeti J. R. R. Tolkina uskoro doputuju i u Zagreb, da svojom autentičnošću očara svijet i maštu neke druge djece i odraslih zaljubljenika u izgubljeno vrijeme piščeve najljepše
• priče o ljubavi, dobru i zlu.