Mons. Petar Rajič: Naravne zakone ne smijemo
Izigravati
Darko Pavičić
Mons. Petar Rajič (64), naslovni nadbiskup sarsenterski i odnedavno odlukom pape Franje apostolski nuncij u Italiji i San Marinu, rado se odazvao našoj molbi za uskrsni intervju. Premda je, kako nam je rekao, u velikoj gužvi jer u Litvi, gdje je trenutačno na službi nuncija, dovršava posljednje pripreme pred odlazak u Rim. Imenovanjem za nuncija u Italiji i San Marinu, mons. Rajič svrstao se uz bok utjecajnih i visokopozicioniranih hrvatskih prelata koji su u službi Svete Stolice.
U Hrvatskoj je snažno odjeknula vijest o vašem imenovanju za apostolskog nuncija u Italiji i San Marinu, kako ste ga vi doživjeli? Otkako me papa Benedikt XVI. imenovao apostolskim nuncijem, 2011., pomalo sam se naviknuo na zaduženja za više država. Ali pošteno priznam da mi nije bila ni na kraj pameti ugledna nuncijatura u Italiji. Sveti Otac Papa ovom je svojom odlukom iskazao veliko povjerenje jednomu ne-Talijanu i samo se mogu uzdati u Boga da izvršim volju Božju na zadovoljstvo Svete Stolice.
Koliko je za Svetu Stolicu važna uloga nuncija u Italiji i koji su njegovi poslovi?
Svaki je nuncij poslan od Svetoga Oca kao njegov izaslanik i predstavnik pri partikularnim Crkvama i državama u kojima su akreditirani. Nuncij je pozvan biti poveznik ili posrednik između Svetoga Oca, odnosno Apostolske Stolice, i tako jačati vez jedinstva svih biskupija jedne Biskupske konferencije i ujedno diplomatske odnose s dotičnom državom. To vrijedi za svaku zemlju, a Italija je posebna po tome što se središte Crkve nalazi u njoj, ima dvije-tisućljetnu povijest od vremena apostolskih prvaka svetoga Petra i Pavla, te velik broj katolika i više od 220 nad/biskupija.
Na odlasku ste iz Litve, koja je vaša uloga bila ondje? Osobito u posljednje dvije godine i rata Rusije u Ukrajini, koji je geopolitički vrlo blizu vas?
Temeljna ili redovita uloga nuncijeva poslanja u baltičkim zemljama Litvi, Latviji i Estoniji bila je jednaka kao i u svim drugim državama gdje sam do sada službovao. Međutim, u ove posljednje dvije godine, baltičke su zemlje vrlo snažno osjetile posljedice rata u Ukrajini i opasnost njegova mogućeg širenja na ove prostore, što bi bilo svojevrsno ponavljanje mučnih događaja nakon Listopadske revolucije 1917., od kojih se ovi narodi nisu još posve oporavili. Uloga Svete Stolice u naslovni je nadbiskup sarsenterski i odnedavno odlukom pape Franje apostolski nuncij u Italiji i San Marinu
ovoj složenoj situaciji jest održavanje dijaloga među narodima i zaštićivanje međunarodnog prava i poretka, utemeljenog na pravdi i miru. Dijalog, koliko god ne pokazao odmah svoje plodove, nema alternative, ako se želi ostati na razini ljudske kulture i civilizacije.
Kako ste, zapravo, završili u vatikanskim diplomatskim vodama? Dok sam bio student kanonskog prava na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, tadašnji me moj biskup, sada blagopokojni, mons. Pavao Žanić, zadužen za Crkvu u Hercegovini, pitao bih li prihvatio diplomatsku službu Svete Stolice. Imajući na umu svoje mladomisničko geslo: “Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju Tvoju” (Ps 40,8), rekao sam biskupu da u Crkvi prihvaćam svaku službu kojoj se po odluci viših poglavara vrši volja Božja u mome životu. Tako sam poslan na Papinsku crkvenu akademiju, gdje sam u lipnju 1993. završio studij kanonskoga prava s obranjenom tezom: “Sloboda vjere u Hrvatskoj od 1945. i utjecaj međunarodnoga prava”. Istodobno, morao sam pratiti još nekoliko predmeta posebna studija i položiti ispite da bih mogao započeti rad u nuncijaturama kamo me Sveta Stolica pošalje.
Rođeni ste u Kanadi, a podrijetlom ste iz Hercegovine. Kako je izgledalo vaše odrastanje i odluka za svećenički
poziv, osobito utjecaj lika i djela bl. kardinala Stepinca? Premda sam rođen u Kanadi, volim reći da sam iz hrvatske katoličke obitelji, da sam hrvatski Kanađanin, jer sam preko roditelja primio hrvatsko ime i jezik, a rođenjem postao državljanin Kanade. Mnogi mladi moje generacije iz naših hrvatskih obitelji u Kanadi odgojeni su u tom duhu i povezani su s našim hrvatskim župama gdje se mise i ostali sakramenti slave na materinskom jeziku. To je slučaj i sa mnom. Primio sam svete sakramente u našim župama. Osim prakse hrvatskoga govora u obitelji, pohađao sam subotnju školu hrvatskoga jezika, bio član skupine mladih i hrvatskoga studentskog saveza, sve što je povezivalo nas u vjeri i hrvatskom duhu i identitetu. Zahvaljujući djelovanju hrvatskih župa po Kanadi koje su duhovni i kulturni centri okupljanja našega hrvatskoga naroda, mnogi stariji koji su se doselili, a i mlađi naraštaji koji su se ondje rodili, osjećaju se kao da su u domovini, prema tome kao dio naše Crkve u Hrvata. Kada sam u odrasloj dobi osjetio Božji zov, onda sam razmišljao i molio se Bogu po zagovoru našega velikoga blaženika kardinala Alojzija Stepinca, da mi pokaže put u život. I sam je blaženik čak osam godina, od 1916. do 1924., razmišljao o svome životnom pozivu, dok nije 1924. – evo točno stotinu godina od tada – opredijelio se za svećeništvo. Stepinčev svetački život, njegova hrabrost i karakter u suočavanju s vrlo teškim nevoljama tadašnjeg vremena, s predratnom karađorđevskom diktaturom, s ratnim totalitarnim fašizmom i nacizmom, i s poratnim jednoumnim komunizmom te njegova nepokolebljiva vjernost Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, meni su bile velik poticaj i nadahnuće na putu prema svećeničkom pozivu. Hvala mu!
Imate li i danas kontakte s Hercegovinom, uspijete li doći u djedovinu?
Iako sam po službenim dužnostima često izvan domovine, nastojim održavati veze s rodbinom, prijateljima, kolegama svećenicima i biskupima diljem Lijepe Naše kao i Bosne i Hercegovine. Također nastojim doći svake godine u posjet da se ne zaboravimo.
Pratite li zbivanja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH?
Zahvaljujući sredstvima društvenog priopćavanja, danas je mnogo lakše nego li u prošlosti pratiti zbivanja naše Crkve u Hrvata u Domovini i diljem svijeta. Raduje me prava sloga gdje god ona bila, a žalosti me nesloga i razdor.
Na globalnoj razini Crkva je u prilično turbulentnoj fazi i kroz sinodalni put traži zajedništvo i odgovore na pitanja zajedno sa suvremenim svijetom.
Cilj sadašnjega sinodalnog procesa jest pružiti priliku cijelom Božjem narodu da, ustrajan u Crkvi kojoj je na srcu jedinstvo, svetost i apostolstvo, zajedno razluči kako postići da bude ujedno i sinodalan, s većim posvješćenjem i svojih obveza i prava. Temeljno pitanje koje potiče i vodi cijeli ovaj proces jest: kako ovaj zajednički hod omogućuje Crkvi da naviješta evanđelje u skladu s povjerenim joj poslanjem, svatko prema primljenu daru? I na što nas Duh poziva kako bismo rasli kao sinodalna Crkva? Taj proces zahtijeva dosta vremena za molitvu, razmišljanje i međusobni dijalog, i prošao je prvu fazu koja se nastavlja u listopadu ove godine.
Kako pomiriti aktualne zahtjeve svijeta koji su snažno obilježeni pritiskom tzv. rodne ideologije i crkvenog učenja, koje se ne može mijenjati od danas do sutra? Pozvani smo kao zajednica vjernika koja ispovijeda vjeru u trojedinoga Boga te u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, stalno raditi na našem posvećenju, tj. našem hodu prema svetosti života kako nas uči Kristovo evanđelje i nauk Crkve. Bog je naš Stvoritelj i Spasitelj. On je postavio naravne zakone koje mi ne smijemo izigravati. Ako se narav ne poštuje, onda se osvećuje. Naše je poslanje dakle, postojano raditi oko toga da budemo pomireni s Bogom, ispovijedajući svoje grijehe koje nismo smjeli počiniti i kajući za propušteno dobro, da živimo u milosti Božjoj ravnajući se prema deset zapovijedi Božjih, te Kristovoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što se ne može mijenjati ni pod kakvim uvjetima. Svjedočiti životom Božje zahtjeve mijenja ne samo nas nabolje nego ujedno posvećuje i preobražava svijet.
Bili ste nuncij i u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom. Kako iz vaše perspektive promatrate dijalog s islamom? Dijalog s islamskim zajednicama je prilično složen, jer postoje velike razlike među državama s islamskom većinom i u okviru njih samih. Neke su zemlje prilično otvorene dijalogu s kršćanskim crkvenim zajednicama i nastoje izići ususret njihovim potrebama, npr. dopuštanjem izgradnje crkava i katoličkih škola. Druge su još uvijek zatvorene takvim zahtjevima ili dopuštaju ograničeno djelovanje u svojim zemljama, a istodobno traže od svih stranaca obvezno poštovanje svojih zakona i odredaba. Postoji pak nada da će s razvojem demokracije u svijetu i stalnim i strpljivim međuvjerskim dijalogom, koji mora biti utemeljen na istini, pravdi i međusobnu uvažavanju, doći vrijeme kada se nećemo više bojati ili gajiti određene sumnje jednih prema drugima, nego živjeti kao dobri susjedi.
Uloga Svete Stolice u ovoj složenoj situaciji jest i zaštita međunarodnog prava i poretka
Molimo vas da čitateljima Večernjeg lista uputite uskrsnu čestitku. U evanđelju čitamo kako je preplašenim ženama koje su došle posjetiti Isusov grob objavljena iznenađujuća vijest: Uskrsnu! Nije ovdje! Isti Isus koji je bio razapet i umro na križu, nije ostao u grobu, nego je treći dan nakon smrti i pokopa uskrsnuo od mrtvih i od toga trenutka sve do svršetka svijeta, ostaje s nama kao Gospodin i Bog naš. To je božanska preobražavajuća snaga, koja nama smrtnicima koji životarimo u ovoj grešnoj i suznoj dolini, vraća nadu u novi život s Bogom, daje snagu, uzdiže duh, obasjava um, umnaža ljubav, donosi radost i mir! Sretan i
• blagoslovljen Uskrs svima!
S razvojem demokracije i stalnim i strpljivim međuvjerskim dijalogom, doći će vrijeme kada se nećemo više bojati jedni drugih