Prošli smo putove križne, izdržali pod svojim križevima

Nad Kalvariju se spustila tama. Kristov je križ probijao noć. Sam, bez Njegova svetog Tijela. I uz njega i ona druga dva križa, jedan s lijeve, a drugi s desne strane. Na gredama se Isusova križa pod stidljivom mjesečinom ljeskala Njegova skorena krv. Tijelo su predali Majci, a kad ga je izljubila i oplakala, položiše ga u novi grob Josipa iz Arimateje. I sve je mirovalo. Kao poslije velikog nevremena. I slutilo veliki događaj. Zrak je treperio napetošću, nekim iščekivanjem. I onda je u nedjeljnu zoru s bljeskom prvih proljetnih zraka izlazećeg sunca odjeknuo ushit pobjede. Život je izbio iz groba. U grobu više nije bilo Njegova Tijela. Marija je Magdalena uplakana tražila svog Gospodina, a on ju je pozvao imenom i rekao: Idem pred vama u Galileju, kako sam vam i rekao! Rabuni, sretna zajeca. Bio je Uskrs. Zora Uskrsa. Krist Pobjednik stao je pred svoje i, dahnuvši u njih, izrekao uskrsni pozdrav: - Mir vama!

Sjedio je na počivaljki i gledao oko sebe. Polje svud kud pogled stiže, a onda brda i na kraju kao da Čabulja sve drži u naručju.

Kako je čudno da je Uskrs. Nikako se naviknuti na njega. Nekako su mi bliže one misli Velikoga petka. One misli koje su krojile mojom dušom dok sam visio na lancima Isusovače u Zenici. Tad mi je oko srca bilo nekako milije. Kao da su ga suze ugrijale. Tuga i bol. To mom srcu nekako bolje ide. Na to su se ovo moje srca i ova moja duša navikli.

Gledao je svoje ruke s dugim prstima. I onaj ožiljak iznad desne šake. Točno zna kad se to dogodilo i kako. Osmijeh mu obli lice.

I nije samo sa mnom tako. Tako je s cijelim narodom. Nekako se srodio s Velikim petkom i mukom. Patnjom, bičem, križem, poniženjem. Iskreno mislim da se Uskrsu nisu nadali ni svi ti dobri. Majka Marija, a ni moja pokojna majka Ruža. Nisu mu se nadali ni učenik i dobri prijatelj Ivan, ni Marija iz Magdale, ni one dobre žene, ni Veronika, ni Šimun iz Cirene. A ni svi moji prijatelji iz Zenice. Pustilo nas u ovo proljeće kući. A mi se navikli na robiju i ćelije. Što ću od ove slobode. Kako ću živjeti ako me ne udaraju, ako me ne kažnjavaju?! Kako?! Naši su križevi ostali bez nas. Tužni i oni i mi. Na njima se skorena lijeska krv naših najmilijih, krv na pravdi Boga ubijenih. Evo Uskrsa svim našim kalvarijama. Evo praznih grobova i naših paćenika, i naše patnje kako ide put svojih Galileja. Uskrsni Aleluja titra u srcima i na usnama. A radost suzama cakli naše poglede. Radujmo se. Jer prošli smo patnje velike. Prošli smo putove križne, izdržali do konca pod svojim križevima. Ništa nam drugo nije moglo doći doli Uskrsa jedinog.

I kao da živnu. Ustade, rukom otrese hlače, pogleda prema Čabulji i krenu krepkim korakom. Krepkijim od onoga kojim je išao kad su ga od kuće svezanog vodili put Ćelovine i Zenice. Usne su mu titrale i kao da u duši slaže što će im reći kad ga ugle

I nije samo sa mnom tako. Tako je s cijelim narodom. Nekako se srodio s Velikim petkom i mukom. Patnjom, bičem, križem, poniženjem

Bože, kako si ostao sam. Ali sam onda nešto shvatio. Da, baš shvatio. U toj silnoj opčinjenoj i zavedenoj gomili bijaše poneki čovjek. Tvoja Majka!

daju. Zna, kad se izgrle i izljube, da će Marijan skinuti gusle sa zida, pružit mu ih i reći:

- Ćaća, odavno nam nisi zaguslio! Obgrlio je gusle i sina te ih još jednom suznim pogledom pogledao. Sjeo je na stolac, zategao strune, pomalo gudalom povukao po njima, a dugim je prstima birao melodiju po struni. I vagonom poteče njegov krepki i svima poznati glas:

- Mili Bože, na svemu ti hvala,

Što nam svega u životu dade.

Evo nam je osvanulo jutro

U kom nema ni tuge ni plača

U kom život na svoje se vraća.

Uskrs svanu kao zraka sunca, S glasom vječnim nebeskoga Suca. Ubili ga u grob zarobili,

A na grobu stražu postavili.

Sve nestade toga silnog jutra,

Kad anđeli na grob zasjedoše, A Krist slavni pobjedu donese. I zvonio je radosni njegov glas svima u vagonu, nakon tolikih Uskrsa opet vratio osmijeh na lice. Marijan je potjerao ovce uz Čabulju. Sunce mu je grijalo razdraganu dušu.

Ćaća se vratio živ i zdrav. Sad će sve biti ljepše. Lijepo kao Uskrs.

Našao je ugodno mjesto i gledao prema kući i dragoj dolini. Ovce su zadovoljne pasle. Htio je prebrati po sjećanju što zna o tom uskrsnom jutru. Pomno je sve ovih dana u crkvi pratio. Upijao svaku riječ.

Čudno je sve to. I sve tako sliči i našem životu.

I nastavila je teći misao. Sve sam vidio. Sve. Do zadnjeg sam daha brojio

Tvoje uzdahe. Tvoju muku u duši ćutio. Razumio sam Te kao nikad. Prijatelji Te ostavili, a kleli su se u sve, u vjernost, u život. No, pijevci su ih iz snatrenja njihovih probudili. Srebrnjaci su brzo izgubili svoj sjaj. Strah su i kukavičluk uzeli svoj danak po tko zna koji put. Svećenici su opet radili što nije dobro. Zašto? I veliki svećenik, Kajfa, svejedno, koji god! Zašto? I kad su sve pripravili, i druge su u zlo tjerali. Pilata, ili koga god. Zašto? Zašto nije po srcu radio, zašto se zadovoljio samo tim pranjem ruku. Bože, kako si ostao sam. Ali sam onda nešto shvatio. Da, baš shvatio. U toj silnoj opčinjenoj i zavedenoj gomili bijaše poneki čovjek. Tvoja Majka! Da, da! Nije to samo po sebi razumljivo. Majka je stala na Tvoju stranu protiv svih. Protiv moćnika i hrama i carstva. Nije se ispričavala, kako je to već čuveno i viđeno, na Tvoju punoljetnost, i da Te je opominjala, i da si Rabi, da znaš što radiš. Ne! Ona je trčala za tobom. Dozivala Te: Sine, Sine moj jedini! Šimun Te tek nakon što su ga natjerali da Ti pomogne zavolio. Promijenio si mu život. Nikada Te više neće zaboraviti, niti će itko ikada više njega zaboraviti. A, toga je dana jedna djevojka bila jača od svih. S praga svoje nevinosti i ljubavi dobila je Tvoj autoportret koji je svima pokazivala. Najzbunjeniji od svih je bio Baraba. Uopće nije shvatio što mu se to dogodilo.

I kad su na Kalvariji krvnici izvršili što su im zapovjedili i veliki svećenik i namjesnik, kad su Te ubili, i kad su od krvi obrisali svoje ruke i tiho u brade promrmljali: - Gotovo je! Tek je onda krenulo. Tek se onda počelo događati. Da, ove su ruke bile probodene čavlima, i ove noge i ovo srce. Ova je glava bila puna trnovih bodlji i ovo Tijelo tragova teškog bičevanja. Sad su s pogledom Tvojim oživjeli i Ti pred nama ideš put svoje Galileje, svoga Nazareta. Tko sretniji od Majke, tko od Prijatelja, tko od Veronike i žena. U Tvom koraku škripi život, pobjeda, Uskrs. Gledaš po nama i veliš: - Tako se vraća u raj. U raj iz kojeg smo istjerani. Bez zakona hrama i bez zakona careva i kraljeva. Put je obilježen Tvojom krvlju i Tvojom Kalvarijom. Govoriš uz put: Svi ćete do raja morati krenuti mojim stopama.

I Marijanu je na usnama zadrhtala riječ koju je kao u snu izgovarao: - Zora me nedjeljna nosila

Rosnim korakom vrtu.

Do groba s kamenom teškim,

Što straža ga pomno čuvala.

Slavuji zornici nisu pjevali

Priroda sva tiha bez daha.

Grob prazan, straže gdje su?

Kamo su Gospodina odnijeli? S Marijom tužim, pitam:

O, Isuse, gdje si? Što se dogodi? Do groba praznog tužan sjedim!

Evo me, pruža ruke iz daleka, Šalom, veli, ne boj se!

Galileja nas cvjetna čeka.

Iz svega ga prenulo dozivanje brata Mirka:

Marjane, Marjane, bolje, Uskrs je. Zakasnit

• ćemo na svetu misu!

I onda je u nedjeljnu zoru s bljeskom prvih proljetnih zraka izlazećeg sunca odjeknuo ushit pobjede. Život je izbio iz groba. U grobu više nije bilo Njegova Tijela