Slavio sam gol za Hajduk u Maksimiru, ježim se od toga...
S legendarnim dinamovcem Stjepanom Deverićem (62) razgovaramo u njegovoj Donjoj Lomnici, nedaleko od igrališta lokalnoga nogometnoga kluba. Povod intervjuu godina je značajnih Deverićevih jubileja. Važne stvari događale su mu se prije četrdeset godina. Nakon što je još 1982. na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj bio najmlađi igrač u sastavu reprezentacije Jugoslavije, Deverić je 1984. godine bio i u reprezentaciji na Europskom prvenstvu u Francuskoj i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Na njima je osvojio brončanu medalju i, zajedno s Borom Cvetkovićem i Francuzom Xuerebom, bio najbolji strijelac turnira.
Jeste li znali da je tri najveća nogometna turnira u dresu Dinama – uz vas – spojio još samo legendarni Željko Matuš (EP i OI 1960., SP 1962.), pitamo Deverića.
– Mislim da to nije baš u potpunosti činjenično točno. Naime, na Olimpijske igre išao sam kao igrač Hajduka. S priprema za OI otišao sam u Split potpisati ugovor te sam već bio registriran za Hajduk iako je Dinamo to osporavao, tvrdeći da sam njegov igrač – ispravlja Deverić, koji je za Hajduk debitirao 3. listopada 1984. u utakmici Kupa pobjednika kupova s moskovskim Dinamom u Osijeku, i izgubio 2:5.
Za mene nije bilo sluha
E, tu dolazimo do trećega važnoga događaja iz 1984. – razlaza s Dinamom i prelaska u Hajduk. Kako se to dogodilo?
– U Dinamu se dogodila smjena uprave, nastao je neki vakuum i jednostavno nisam imao s kim razgovarati, ugovor mi je bio istekao, a želio sam riješiti svoj status prije Olimpijskih igara. Međutim, u Dinamu za mene nije bilo sluha.
Ali dinamovac ste od malih nogu, zašto niste bili strpljiviji?
– Na neki način nisam, bio sam povrijeđen. Ništa nisam uvjetovao niti licitirao, samo sam želio da moj ostanak bude obostrana, a ne jednostrana želja, i više nisam htio čekati. Želio sam samo jasnu situaciju oko svoje karijere.
Kako se rodila ideja da prijeđete u Hajduk?
– Rekao sam suigraču Ivanu Gudelju tijekom priprema da pita svoje u klubu jesu li zainteresirani za mene. Oni su me odmah zvali, Ante Žaja i Mate Batošić, te mi kazali kada da dođem potpisati ugovor.
Kako je to bilo primljeno u Zagrebu, među vašim prijateljima dinamovcima, suigračima?
– Nitko me nije osudio zbog toga postupka. Moji prijatelji i suigrači znali su kakva je bila situacija i normalno su sve to prihvatili. A u Lomnici? Bilo je malo zafrkancije, i to je to... Ništa posebno.
Bili ste 1982. godine igrač šampionskog Dinama. Kako ste bili primljeni u Splitu?
– Bio sam primljen izvrsno. To je moja lijepa životna epizoda, drago mi je da sam kao igrač mogao osjetiti tu navijačku ljubav Hajdukovih navijača prema klubu. Normalno da sam ja dinamovac u duši, ali eto – katkada te sila natjera i na neočekivane poteze. U moje vrijeme u Hajduku se događala smjena generacija: odlazili su Baka (Slišković), braća Vujović..., nadolazio je Aljoša (Asanović), počinjali Boka (Bokšić) i Jarni, došao je Gračan, pa se teško ozlijedio... S Hajdukom sam bio ostvario ono što s Dinamom do tada nisam: došli smo do četvrtfinala Kupa pobjednika kupova i ispali od belgijskoga Waregema na penale.
Međutim, niste s Hajdukom doživjeli ono što ste s Dinamom, naslov prvaka?
– Nisam. Bili smo blizu 1985. godine, kada smo izgubili utrku sa Sarajevom. Moj jedini trofej je Kup iz 1987. godine.
Vratimo se Euru u Francuskoj – koliko ste uopće igrali tamo?
– Na Euru sam trebao biti glavni igrač – tako mi je bio najavio izbornik Veselinović – a na kraju sam igrao samo pola sata protiv Francuske u posljednjoj utakmici. A bio sam u izvrsnoj formi. Na žalost, u toj utakmici s Francuzima u St. Etienneu preminuo je naš doktor Božidar Milenović. Kada se srušio pokraj klupe, bio sam na zagrijavanju, na drugoj strani terena, vidio sam iz daljine neku gužvu, ali nisam znao što se događa. Tada su ga bili odvezli u bolnicu. Tek nakon utakmice rečeno nam je da je umro. Nakon tog prvenstva odigrao sam još jednu utakmicu za Jugoslaviju, s DR Njemačkom, i to je bio kraj. Ipak, kad se zna koliko je bilo teško upasti u ondašnju reprezentaciju, nemam puno za čim žaliti. A Olimpijske igre u Los Angelesu? – Velika čast! To su neizbrisive uspomene, najprije iz Annapolisa, gdje smo igrali grupnu fazu, potom iz Pasadene, gdje smo igrali za medalju pred sto tisuća gledatelja. Osjetio sam ambijent olimpijskoga sela, zabio gol za broncu protiv Talijana, popeo se na pobjedničko postolje...
Za Dinamo ste postigli gol u derbiju na Poljudu 1982., ali i za Hajduk u Maksimiru 1987. godine. Kakav je to bio osjećaj zabiti na punom Maksimiru za bijele, jeste li proslavili taj pogodak?
– Logika je da će ti publika zviždati kada spiker na stadionu pročita tvoje ime, pa to je normalna stvar. Da, slavio sam gol, kao i svaki put, a nije mi bilo svejedno: nisam znao kamo da krenem, što da radim u tom trenutku. Zbunjen sam bio. Kad sam istrčao na zagrijavanje u Maksimiru u Hajdukovu dresu, bila mi je “magla” u glavi dok se nisam malo priviknuo. Emocije su to, evo sad se ježim kad se sjetim. Bilo je na kraju 3:3, to je ona utakmica kad je Vulić zabio Ladiću s trideset metara.
Kako ste u Splitu upoznali suprugu Splićanku, je li i tome sada okruglih četrdeset godina?
– Ne, suprugu Jasnu nisam upoznao 1984., nego poslije. Zbilo se to slučajno, u jednom kafiću. Ona je bila medicinska sestra. Sa mnom je došla u Zagreb 1987., kada sam se vratio u Dinamo, a vjenčali smo se 1990. godine.
Kako vas je prihvatio tast Šundov? Je li bio hajdukovac?
– A što bi bio?! Moj je tast znao tko sam i odakle sam. Meni je bilo bitno da sam u Splitu prema svima bio korektan, a navijači Hajduka takvoga su me prihvatili. Te tri godine u Splitu moja su predivna uspomena, pa eto mogu reći da sam spletom okolnosti igrao za dva naša najveća kluba. To nije mala stvar.
Je li vam kao bivšemu igraču Hajduka ipak malo žao što Hajduk tako dugo čeka titulu?
– Takav je sport, nema tu žaljenja – zašto se nije dogodilo? Dinamo je bio ušao u plodno razdoblje, u njemu je imao veću kvalitetu od Hajduka, i maksimalno je to iskoristio.
Kako gledate na sadašnje pozicije najvećih suparnika, može li Hajduk izdržati pritisak plavih, a i nositi se s navijačkom euforijom u Splitu?
– Ovo je zaista nakon dugo, dugo vremena jedno od najneizvjesnijih prvenstava. Kome bih dao veće šanse? Hajduk je u euforiji, gladan trofeja, normalno da ga to nosi. Dinamo pak ima svoje probleme, dosta je igrača ljetos otišlo, pa se na neki način još traži, slaže momčad. No, Dinamo i takav ima kvalitetu, ne bi bio blizu Hajduku da je nema. Hajduk je Dinamu u međusobnim ogledima odnio čak sedam bodova, a Dinamo učas može biti na samo bod zaostatka.
Je li vam drago da je Hajduk u igri za titulu?
– Meni je drago da je prvenstvo napeto. Jer to mu daje draž. S kvalitetnom Rijekom dobili smo zaista zanimljivo prvenstvo.
Je li kod vas u kući rivalitet: supruga Jasna za Hajduk, a vi za Dinamo?
– Ma nije. O tome u kući i ne razgovaramo. Je li vam simpatičan Livaja i cijela priča oko njega?
– Livaja je odličan igrač. Donio je veliku kvalitetu i plus Hajduku, iako prošle jeseni nije bio tako učinkovit u pogocima kao prošle sezone. Teško je tako dugo sam vući momčad, ali uz njega su se ostali igrači dignuli; njegova prisutnost na terenu jednako je važna kao i Petkovićeva u Dinamu.
S Modrićem kadetski prvak
Tko je više igrač po vašemu ukusu, Livaja ili Petković?
– Obojica imaju kvalitetu da se nametnu kao vođe. Za mene nisu tako slični igrači po svojim karakteristikama, a svaki ima veliku važnost za svoju momčad.
U 2024. imamo još jednu vašu važnu obljetnicu: Luka Modrić pod vašim je vodstvom u mostarskom Zrinjskom prije dvadeset godina postao najbolji nogometaš u BiH. Je li boravak u Mostaru bilo ključno razdoblje Lukine karijere?
– S Modrićem u momčadi Dinama bio sam 2002. kadetski prvak Hrvatske, godinu poslije zajedno smo u juniorima osvojili dvostruku krunu. A današnji Zrinjski i onaj iz moga vremena – to su nebo i zemlja. Te 2004. bila je drukčija situacija, samo jedan čovjek držao je klub, nije bilo toliko ni financija, ni kvalitete igrača, pa su trojica Dinamovih juniora, Džidić, Landeka i Modrić, nama tada zaista puno značili.
Jeste li imali povjerenja u Modrića kad je s 18 godina trebao biti predvodnik Zrinjskog?
– Modrić i preostala dvojica juniora Dinama bili su školovani igrači u Dinamovoj školi, bili su tehnički dobro potkovani, i kao takvi dali su značajan sadržaj našoj igri. Njihov jedini minus bio je nezrelost jer su praktično iz juniora upali u tešku ligu u kojoj je svaki bod bio zlatan. Na kraju sezone zauzeli smo 11. mjesto i to je za njih bilo pozitivno razdoblje te je stoga ono za Modrića sigurno bilo ključno. Istina, imam ono starinsko razmišljanje – je li taj junior dovoljno dobar za prvu momčad Dinama? Danas je malo takvih koji izravno iz juniora uskaču u seniore, obično se ide na kaljenje, kao što je išao i Modrić. E sad, je li on s 18 bio dovoljno dobar za prvu momčad plavih – to sada ne mogu suditi. Jer oni tada nikoga iz juniora koji su bili prvaci nisu bili povukli u prvu momčad, a Lukin odlazak u Mostar bio je pun pogodak. Kao što mu je pomoglo i igranje u Zaprešiću. Vodim se onom: tko je igrač – igrač je! Njega – a mislim tu i na Modrića – nikada ništa neće pokolebati, gdje god igrao. On će uvijek pokazati svoju kvalitetu. Jer, Luka je karakteran, izdržljiv i uvijek je vjerovao u sebe. Pa i za mene je priznanje to što je on u toj sezoni bio proglašen najboljim igračem u BiH – zaključio je Stjepan
• Deverić.
Drago mi je da sam kao igrač mogao osjetiti tu navijačku ljubav Hajdukovih navijača prema klubu, kaže Deverić
Slavio sam gol za Hajduk u Maksimiru, a nije mi bilo svejedno: nisam znao kamo da krenem, što da radim u tom trenutku