U novom multipolarnom svijetu Europa ne čini jedan od polova
Sve češće se, čak i u izvješćima zapadnih medija, koje se teško može optužiti kako su “proruski”, provlači spoznaja kako Ukrajina izvjesno gubi rat protiv ruske invazije na njezin teritorij. Rusi su u proteklih godinu dana uzeli neke od ključnih točaka ukrajinske obrane i sada sve više napreduju na svim crtama bojišnice. Kako je rekao Zelenski, razlog je to što Ukrajina polako ostaje bez ljudstva i tehnike.
S druge strane, ruska ratna mašinerija postaje sve veća i smrtonosnija, pa su sve češća nagađanja o tome kako Rusi za ovo ljeto pripremaju završni udarac, kojim bi potpuno uništili otpor ukrajinskih snaga. Sve to polako stvara osjećaj panike na Zapadu jer takav ishod nitko od zapadnih lidera nije smatrao mogućim. Iz njihova kuta jedino je bilo pitanje na koji će način i kojom brzinom Rusi izgubiti ovaj rat.
Stoga se sada mnogi pitaju kako smo došli do ove točke? I na koji će način Zapad odgovoriti na sve izvjesniji poraz od Rusa na ukrajinskom bojištu? Ali da bismo odgovorili na to pitanje, prvo treba vidjeti kako je uopće bilo moguće da se Rusi toliko približe ostvarenju cilja svoje invazije na Ukrajinu? Možda se odgovor krije u samom pitanju, odnosno u tome da su Rusi krenuli u ovaj rat s jasno zacrtanim ciljem. Naime, jedna od onih “vječnih istina” o ratu jest to da u ratu najčešće pobjeđuje ona strana koja u taj rat uđe s jasnim ciljevima. Samo ako imate jasan cilj, možete oko toga i graditi strategiju, koja onda postaje okvir za prilagođavanje taktika koje bi trebale dovesti do ostvarenja ciljeva. Taj jasan okvir onda vam omogućuje fleksibilnost i prilagođavanje jer je poznato kako nijedan plan ne preživi prvi neprijateljski metak.
Tako su od samog početka Rusi imali vrlo jasne ciljeve koje žele ostvariti ratnim sredstvima. Ti se ciljevi zapravo kod Rusa nisu mijenjali stoljećima. Rusija je kopnena sila, koja nema prirodnih granica između sebe i svojih susjeda, pa je glavna ruska strategija uvijek bila da osigura svoje granice stvarajući svojevrsne tampon-zone pod svojom kontrolom. Ukrajina je oduvijek bila dio ove ruske sigurnosne strategije.
To se, nažalost, ne može reći i za drugu stranu. Ukrajina nije željela ući u ovaj rat i bila je spremna odmah na početku prihvatiti mirovni sporazum. Sve dok Boris Johnson nije odletio u Kijev i uvjerio Zelenskog kako treba nastaviti rat, a da će Zapad osigurati oružje i vojnu pomoć. Osim ovog uvjeravanja, Ukrajina nije imala neki drugi jasan cilj u ovome ratu. Oko apstrakcija poput “članstva u EU” ne može se stvoriti jasna ratna strategija.
Slično stoji stvar i sa Zapadom. Ako bi ih novinari pitali, nitko od njih ne bi znao reći što je konkretan cilj rata s Rusijom. I to je razlog zašto se sad nalazimo pred krizom čije posljedice ne možemo sagledati. Ako isključimo nuklearnu opciju, Zapad neće imati što suvislo reći suočen s ruskom pobjedom na bojištu. Kao i svaki rat u koji se ulazilo bez jasnog cilja i promišljanja o posljedicama, i ovaj će biti okončan porazom.
Što će taj poraz značiti za Zapad? On će neminovno nama koji smo dio tog svijeta osvijetliti gorak osjećaj da je Zapad civilizacija na zalasku. Nekadašnje velike europske sile geopolitički imaju istu težinu poput, recimo, Argentine ili Novog Zelanda. Velike sile žele s njima prijateljske odnose, ali ih ne smatraju ravnopravnim partnerima. U novom multipolarnom svijetu Europa ne čini jedan od polova. Dokaz će biti očit kada budemo gledali kako Rusija Europi diktira uvjete mira. Rat u Ukrajini bit će ona točka nakon koje Zapad više neće sebe gledati s istim samopouzdanjem
• i osjećajem nekadašnje veličine.