Otac Zrinke Cvitešić

Teško mi pada što je daleko, ne znam hoću li je ikada više imati

IVAN CVITEŠIĆ PONOSAN JE NA KĆER KOJA JE OSVOJILA PRESTIŽNU NAGRADU OLIVIER

Otac glumice Zrinke Cvitešić ugostio nas je u Splitu i kroz suze pričao o ponosu, ali i tuzi što će njegova kći nakon osvojenog Oliviera život provesti u inozemstvu

Gledao sam dodjelu, ono malo koliko su prikazali na našoj televiziji kad je moja Zrinka dobila najprestižniju britansku kazališnu nagradu. Nazvao sam je u London da joj čestitam, ali stislo se grlo, zasuzile oči... Preplavila me beskrajna sreća i tuga. Istovremeno. Par sekundi nisam mogao izustiti ni slova. Totalni muk. Onda mi je Zrinka rekla: “Zašto plačeš? Ovo je samo početak!” To vam je moja Zrinka.

Skrivao suze

Čudna, jedinstvena, svoja i svojeglava. Jednostavno neponovljiva. A ja sam jedan vrlo ponosan otac koji ne zna je li veseo ili tužan. Dok svijet, jer sada mogu slobodno reći da cijeli svijet zna za Zrinku, smatra kako imate razloga biti samo sretni i ponosni, nisam siguran osjećam li se doista tako. Malo sam tužan. Jer nakon Londona sigurno mojoj Zrinki slijedi Broadway, a to je još dalje. Onda ćemo se rijetko čuti, još rjeđe viđati. Teško mi pada to što je ona daleko. Jako daleko. Kako nitko od nas ne zna kad će mu biti kraj, ne znam hoću li je ikada više imati - vrlo sjetno i očinski emotivno, skrivajući pokoju suzu iza naočala, ispovijedao nam je svoje osjećaje Ivan Cvitešić, otac najuspješnije hrvatske glumice Zrinke Cvitešić, dobitnice Laurence Olivier Award za najbolju glumicu u mjuziklu. Razgovarali smo s njim u Domu za stare i nemoćne osobe “Cor bonum” koji drži već dvanaest godina u Podstrani, nedaleko od Splita, dok Zrinkina mama dom, također za starije osobe, ima na Braču. Karlovčanin Ivan Cvitešić voli Split i Dalmaciju, ali ipak ne zaboravlja napomenuti kako su Splićani podosta zatvoreni i “zakopčani”. Njegova Zrinka, tvrdi, nije takva. - Ona je sve samo ne prepotentna. To što je postigla samo je i isključivo njezina zasluga. To ja ništa nisam kriv. Zrinka je dijete ljubavi, jedna prava mišancija. Bog je htio da se rodi s nekim stvarima, majka i ja mogli smo joj samo biti, i doista smo bili, “zlatna” potpora. Vjerojatno tu ima i gena. Zrinkina je majka deset godina svirala orgulje u crkvi. Ja sam nešto bio u folkloru, neke crtice stavljam na papir, prozu, ništa osobito. Zrinki je sa šest godina vrtić koji je pohađala na Turnju, pokraj naše kuće, bio premali prostor. U ranoj dobi pokazivala je zanimanje za pozorni-