SNJEZANINA PRICA

Zovem se Snježana, imam 45 godina i živim u Zürichu. Najprije bih se htjela zahvaliti Dariju na pomoći i reći da ga ja ustvari poznajem otkako sam bila djevojčica jer su moji roditelji znali otići njegovom djedu hodži koji je mnogo pomagao ljudima u nevol

Iskoristit ću ovu priliku kako bih ispričala vlastitu patnju koju mi je Darijo pomogao razriješiti. Naime, suprug i ja smo odrasli i upoznali se u Švicarskoj gdje smo imali mnogo prijatelja i poznanika. Radila sam u banci i bila sretna svojim poslom i životom. U to sam vrijeme sa svojom prijateljicom Katarina odlučila otvoriti restoran u kojem smo služili hrvatska tradicionalna jela. U početku sam bila zadovoljna, no nije mi trebalo dugo da shvatim da se predstavlja jedinom šeficom te da i meni naređuje. Budući da to nisam htjela trpjeti, posvađale smo se, a nakon toga sam odlučila otvoriti svoj restoran u drugom dijelu grada, što sam i učinila. Poslovala sam odlično, no Katarina me nazivala svakodnevno i upućivala mi ružne riječi, a i nije mi zaboravljala spomenuti da me je upravo ona svemu naučila. Jednom smo se prilikom srele u gradu i gotovo potukle. Tada me je počela prijavljivati različitim inspekcijama, no mene to nije smetalo budući da sam poslovala po zakonu. Nakon kratkog vremena, moj je restoran iz neobjašnjivih razloga bio pred zatvaranjem. Ono što me više mučilo jest moje zdravstveno propadanje. Dvaput sam završila u operacijskoj sali iz isprva bezazlenih razloga i jedva preživjela, počela sam nekontrolirano mršavjeti, a trpjela sam i strašne glavobolje. Danima nisam ni jela ni spavala. Majka se zabrinula za mene i predložila mi da odemo u Zagreb Dariju jer je čula da mu je djed umro te da ga je čak i nadmašio. Nazvali smo moju tetu koja je već bila kod njega, a kad sam ga nazvala, začula sam smiren i ohrabrujući glas. Dala sam mu svoj datum rođenja, a on mi je rekao ono što smo samo suprug i ja samo znali – s kim sam zatrudnjela i rodila svoju kćer. Tada sam povjerovala da bi mi mogao pomoći, stoga kad je predložio da ga posjetim, to smo suprug i ja učinili. Prvim smo zrakoplom stigli u Zagreb. Ušavši u njegov ured, prisjetila sam se trenutka kad sam sa svojom majkom odlazila njegovom

djedu, a sad je preda mnom stajao čovjek mojih godina kojemu se moglo vjerovati. Darijo mi je u samo nekoliko riječi opisao moju prijateljicu i njezine zle namjere. Potom mi je objasnio što treba učiniti kako bi mi pomogao. Obećao mi je da ću, vrlo brzo nakon povratka svome domu, osjetiti promjenu i osjećati se bolje. Upravo se to i dogodilo. Vratila sam se normalnom životu, poslu koji me raduje, a fizički se osjećam sjajno. Dakle, ne preostaje mi ništa drugo doli zahvaliti Dariju na pomoći i nadati sa da će moje pismo biti objavljeno.