IVINO PISMO

Zovem se Iva i živim u Zürichu sa suprugom Kristijanom s kojim i pišem ovo pismo

Suprug i ja smo otišli iz Hrvatske čim smo završili Medicinskuškolu u Zagrebu. To preseljenje nije bilo odveć teško jer su moji roditelji imali rođake u Švicarskoj koji su nam puno pomogli. Kristijan i ja smo se vrlo brzo snašli, pronašli posao i osnovali svoju obitelj. Imamo tri djevojčice. S obzirom da smo se većinom sami snalazili, bili smo zadovoljni našim uspjehom i zajedničkim životom. No tada je Kristijan na poslu upoznao Tomicu koji je jednako tako bio porijeklom iz Hrvatske. Počeli smo se družiti s njim i njegovom suprugom Jadrankom, a postali su nam i ubrzo najbolji prijatelji. Primijetila sam da Jadranka udvara mome suprugu, no nisam tome pridavala veliku važnost. Međutim, ubrzo se i Kristijan vratio kući sa zabrinutim izrazom lica. Upitala sam ga što mu je, a on mi je odgovorio da ga je nazvala Jadranka kako bi je prevezao do automehaničara. Kada je ušla u auto, počela mu se nabacivati. Isprva je mislio da se radi o nekoj šali, no kada je shvatio da ona misli ozbiljno, odbio ju je. Naljutivši se, izašla je iz auta. Uzalud ju je zvao i objašnjavao da je sretan sa svojom ženom. Nije ga više htjela ni pogledati, ni poslušati. Bio je vrlo uznemiren, a ja sam ga umirivala govoreći da sam već to bila uočila. Samo nekoliko sati od ovog događaja, nazvao je njezin suprug prijeteći mome i vičući da mu ostavi ženu na miru. Navodno ju je htio silovati, tako mu je ona ispričala. Ostala sam zaprepaštena, ali nisam se dala smesti, znala sam o čemu se radi. Nekoliko mjeseci nakon toga suprug i ja smo počeli osjećati negativne promjene u našim životima. Njega su mučile strašne glavobolje, i premda smo zdravsteni djelatnici, nismo im mogli pronaći uzrok. Sve se okrenulo naglavce. Izgubila sam posao bez nekog razloga, imali smo prometnu nesreću u kojoj smo jedva preživjeli. No jedne sam večeri razgovarala s majkom koja mi je rekla da je od svoje prijateljice dobila broj od jednog vidovnjaka Darija koji joj je otkrio sve vezano uz njezin i moj život. Preporučila mi je da ga nazovem i uvjeravala me da mi on može pomoći. Nisam dugo oklijevala, nazvala sam ga i javio mi se miran glas pun povjerenja. I zaista mi je ispričao neke detalje iz moga života koje smo znali samo suprug i ja. Savjetovao mi je da ga posjetim, a ni suprug, ni ja nismo dugo razmišljali, jednostavno smo se uputili prema Zagrebu. Kad smo stigli do njega, morali smo dugo čekati, no došavši na red, Kristijan i ja smo osjetili neki mir. Objasnio nam je da nam je stavljen urok, a pritom je i opisao ženu koja je to učinila. U opisu smo prepoznali Jadranku. Tada nam je ispričao kako je i to učinila, a poslužile su joj za to dvije naše majice koje nam je otuđila. Doista one su se bile sušile na dvorištu, no u posjet nam je Jadrankina kći koja je donijela nešto našoj kćeri. Kada sam sišla s kata, nje više nije bilo u kući, nego sam je pronašla u dvorištu. Nisam svemu tome pridavala važnost, a najmanje sam povezivala nestanak majica i dolazak te djevojčice. Ipak, Darijo nam je objasnio gdje ćemo pronaći te majice i u kakvom stanju te što ćemo s njima učiniti. Vrativši se kući, krenuli smo u dvorište iza kuće i iskopali pokraj drveta majice umrljane krvlju. Nakon toga dana, vratila se sreća u naše živote: nemamo zdravstvenim problema, pozvali su me da se vratim na posao, a iz tog smo razloga suprug i ja odlučili napisati ovo pismo i naravno, preporučiti ga drugima. Ovim putem zahvaljujem i svojoj majci jer je i ovoga puta pokazala da je najbolja majka na svijetu odnosno da mi nije savjetovala nazvati Darija, ne znam gdje bih danas bila.