Večernji list - Hrvatska - Ekran
IVANA ROŠČIĆ NAJVIŠE SE BOJI LJUDSKE BEZOSJEĆAJNOSTI
Dugo je Ivana Roščić odbijala prihvatiti uloge u serijama koje popularno zovemo sapunice jer je sklonija pristupu rada kakav njeguju kazalište i film, ali priznaje da ju je privukao lik samohrane majke Lee Kalember u “Pogrešnom čovjeku” i prihvatila je ulogu. Novi projekt, čiji je ritam brz i poprilično naporan, nisu bile jedine promjene na koje je ova Splićanka, prihvaćanjem uloge, pristala. Zbog RTL- ove serije preselila se privremeno sa sinom Tomom i kćeri Margitom u Beograd, a suprug Marko ostao je u Zagrebu i posjećuje ih kad god može. Ivana s djecom polako hvata beogradski ritam, a u pauzama snimanja stigla je porazgovarati s nama i otkriti nam kako se zaljubila u glumu, što najviše voli i cijeni kod supruga, kome su karakterom nalik njezini sin i kći i čemu u 40. godini duguje taj mladenački izgled. Pogrešan čovjek vaš je prvi ovakav televizijski format. Što je prevagnulo da prihvatite ulogu Lee Kalember. Dugo sam se opirala takvoj vrsti rada. Čekala sam da osjetim da ja to zaista mogu i želim. Privukao me i lik Lee Kalember, samohrane majke koja je spremna otvoriti bolne rane da bi spasila svoje dijete. Još se preispitujem jesam li uopće bila spremna za takvo što. Bojala sam se upravo onog s čime se sada susrećem, brzinskog rada koji je za mene frustrirajući i iscrpljujući. Zato koračam iz dana u dan. Zbog snimanja preselili ste se u Beograd, kako se vaša obitelj nosi s tom promjenom, što je bilo najteže u prilagodbi na novu adresu? Najteže je bilo krenuti i sve organizirati iz Zagreba – stan, život. Tomu smo upisali u vrtić, još su mali pa im promjene ne padaju teško. Što se tiče mene, volim promjene, lako se prilagođavam. Ova godina ispunjena vam je snimanjima, od snimanja filma “Tereza 33”, “Plutanja”, pa do HBO-ove serije “Uspjeh” u kojoj ste ulogu dobili preko castinga, možete li nam otkriti malo o vašoj ulozi Janje? Ove godine su mi se zaredala snimanja. O samoj ulozi ne smijem previše govoriti. Ples pa novinarstvo, bili su vaši prvi odabiri poziva/zanimanja, čime vas je na kraju gluma kupila? Doslovno filmom „Lomeći valove“. Sjećam se, gledala sam ga u Splitu u kinu Karaman. Izašla sam mutava iz kina i
još satima i danima bila u njemu. Tako sam osjetila da želim biti glumica. Disperzivna sam po prirodi pa moja lutanja i traženja uopće nisu čudna. Glumice u Americi pokrenule su #Me Too inicijativu kako bi skrenule pozornost na problem seksualnog nasilja i zlostavljanja u filmskoj industriji, jeste se vi ikada u poslu susreli sa seksualnim nasiljem, šuti li se o tome u Hrvatskoj? Seksualnih uznemiravanja je uvijek bilo, a nažalost i uvijek će ih biti. Zašto naše društvo šuti? Zato što još uvijek nema hrabrosti, na meridijanima svjetske mape ljudi raspravljaju o umjetnoj inteligenciji, dok se naše društvo još uvijek svađa oko partizana i ustaša. Što reći!? Osobno, na moju sreću, nisam iskusila seksualno nasilje. Predstava “Fine mrtve djevojke” izazvala je burne reakcije zbog svoje tematike, kako ste se nosili s tim? Jeste dobivali prijetnje zbog ove predstave? Predstava “Fine mrtve djevojke” i cenzura plakata otvorila je Pandorinu kutiju zabrana, mržnje, referenduma... Kazalište “Gavella” dobilo je nevjerojatno mnogo prijetećih poruka kao i nas dvije osobno. Pročitala sam ih nekoliko i tu stala. Nije mi bilo nimalo ugodno. Međutim, na sceni, igrajući tu predstavu, osjećala sam samo veliki ponos. Isto je bilo i s predstavom “Aleksandra Zec” – do nedavno su mi pristizala anonimna pisma. Proganjaju li vas uloge, pretpostavljam da nije lako “odlijepiti” se od lika u procesu priprema za predstavu? Od nekih uloga se odlijepim jako lako, od nekih nakon odigrane predstave teže. Uloge me više proganjaju u procesu stvaranja. Nastojim ih se riješiti čim prije. U posljednje vrijeme imam jaku želju i volju za preciznim radom na ulozi i za snažnom redateljskom vizijom, često se nas glumce uzima zbog onog što već jesmo, voljela bi da nije tako, već da ulogama iskačem iz vlastitih okvira i manira. Što vas najviše plaši u današnjem društvu, što biste rado promijenili u ovoj zemlji i mislite da je to nužno? Uvijek me plaši nepravda, glad, ratovi, gaženje “malog čovjeka”, no najviše me plaši ljudska bezosjećajnost. Promijenila bih štošta, prije svega svijest našeg naroda, od toga sve kreće. Lisabon, Sirija, Indija, putovanje u Albaniju kočijom, samo su neka od vaših putovanja, postoji li mjesto s popisa vaših putovanje u kojem biste već sutra mogli živjeti? Postoji ih mnogo, svaki dan u svojoj glavi negdje “pobjegnem” . Mogla bi živjeti u Istanbulu, Barceloni, Parizu, evo sad živim u Beogradu i sviđa mi se promjena. Tu sam već tri mjeseca i bila sam jednom u Zagrebu tako da mislim da sam se zaista preselila. Koliko vas je majčinstvo promijenilo i što ste naučili o sebi otkako ste mama? Mnogo toga se promijenilo u meni. Osim što sam spoznala u sebi bezuvjetnu ljubav, pojavili su se i neki novi strahovi, brige, nije da su prisutni cijelo vrijeme, ali pojave se. Upoznala sam kako ukrotiti sebe i naučiti se strpljenju. Postala sam odlučnija i ne gubim vrijeme na nepotrebno. Nedostaje mi mama zato da joj mogu reći i milijun puta zahvaliti što me rodila, odgojila i udahnula mi zrak u pluća. Sad kad sam i sama mama, tek razumijem što je majčinstvo, što je bezuvjetna ljubav i što je majčinska briga, kako je to biti mama i imati karijeru, a kako je ponekad i jako teško sve uskladiti i zadovoljiti. Napunili ste nedavno 40 godina i moramo priznati da vas ili genetika ili dobra njega zbilja štite od znakova starosti, što je zaslužno za tu mladolikost? Puno toga leži u genetici, u mojoj obitelji imamo taj takozvani babyface.