Večernji list - Hrvatska - Ekran
Tjelesni horori - transformacije kojih se bojimo
Ovaj žanr eksplodirao je u osamdesetima, zlatnom dobu specijalnih efekata. Mnogima su se u pamćenje urezale scene iz morbidnih filmova Davida Cronenberga
Neki horori teže su probavljivi od drugih. Iako najvjerojatnije ne poskočimo na svaku scenu u kojoj glasna glazba signalizira novi zamah nožem maskiranog serijskog ubojice ili nas ne plaše žute oči vukodlaka koji se skrivao u grmlju – možda nas plaši nešto sasvim drugo, nešto što nas podsjeća da je smrt ipak bolje rješenje nego da ostanemo zarobljeni u deformiranom tijelu, mutaciji, zbog koje postajemo nešto nepoznato i neidentificirano. Tjelesni horor (eng. body horror) je žanr filmova strave koji istražuje ljudske strahove od tjelesnih transformacija i infekcija. A kada se spomene tjelesni horor, jedno ime iskače u moru ostalih. Radi se, naime, o redatelju Davidu Cronenbergu. Scene iz morbidnih filmova koje je Cronen- berg režirao, mnogima su se urezale u pamćenje. U filmu ‘ Videodrome’ James Woods koji glumi predsjednika kanala 83 Maxa Rennera gura ruku u svoj trbuh i vadi iz njega videokazetu koja izgleda kao da je napravljena od njegovih iznutrica, te ju kasnije stavlja u VHS videorekorder. No Cronenberg nije izmislio tjelesni horor. Najpoznatiji raniji primjer ovog žanra je zapravo ‘Franskenstein’, roman spisateljice Mary Shelley iz 1823. godine u kojem doktor Viktor Frankenstein stvara novo biće iz dijelova tijela različitih ljudi, kasnije ga odbacuje, a čudovište se počne osvećivati. Ipak tjelesni horor, u formi koju danas poznajemo, počeo je filmovima ‘Muha’ i ‘Mjehur ubojica’ u 50-im godinama. Oba su filma u to vrijeme iskakala od ostalih zbog specijalnih efekata. U filmu ‘Muha’ gađenje izaziva spora mutacija glavnog lika Setha Brudlea kojem u jednoj sceni ispadaju svi zubi i povraća probavni sadržaj. U šezdesetim godinama, primjer takvog filma bio je, začudo, ‘Rosemaryina’ beba redatelja Romana Polanskog, u kojem se istražuju strahovi majčinstva. Rosemary Woodhouse nikada nije bila gospodar svojega tijela. Naime, drogirao ju je vlastiti muž
‘Videodrome’, ‘Muha’ i ‘Ukleti blizanci’ učinili su Cronenberga predstavnikom žanra
i ponudio sotoni, a svaki korak joj je kontrolirao klan vještica, čak i onda kada joj je Antikristovo dijete koje je nosila razaralo utrobu. Važna godina za ovaj žanr bila je 1977. zbog nekoliko filmova: ‘Eraserhead’ Davida Lyncha, ‘The Incredible Melting Man’ Williama Sachsa i Cronenbergov ‘Rabid’. Iako je Cronenberg već počeo eksperimentirati sa žanrom u filmu ‘Paraziti ubojice’ iz 1975., ‘Rabid’ mu je pomogao da proširi vidokrug. U njemu glavni lik Rose, koju glumi Marilyn Chambers, postaje nulti pacijent epidemije zombija zahvaljujući eksperimentalnom zahvatu kojem je bila podvrgnuta nakon motociklističke nesreće. U filmu ‘ The Incredible Melting Man’ astronaut Steve West, kojega glumi Alex Reber, polagano se topi nakon povratka na zemlju jer je bio izložen teškoj radijaciji. Ovaj film možda nema zanimljivu radnju, no ono što je mnoge zaintrigiralo specijalni su efekti koji Westovu dezintegraciju čine tako gnusnom. Lynch je tjelesnom hororu dao nadrealni zaokret filmom ‘Eraserhead’ u kojem Henry Spencern kojega glumi Jack Nancen uči brinuti se o deformiranom djetetu. Tjelesni horor eksplodirao je ipak u osamdesetima, zlatnom dobu specijalnih efekata. Početkom desetljeća izašao je film Kena Russella ‘ Izmijenjena stanja’, koji ponovno spaja nadrealno i tjelesni horor. Film prati Williama Hurta, koji tumači profesora dr. Eddieja Jessupa, znanstvenika koji je opsjednut otkrivanjem prave uloge čovječanstva u svemiru. On provodi seriju eksperimenta kako bi proširio ljudsku svijest i u potpunoj izolaciji uzima halucinogene droge nadajući se da će time iskusiti različite nivoe svijesti, no sve pođe po zlu i on se pretvara u stvorenje nalik na majmuna. Dvije godine poslije izlazi Carpenterovo remek-djelo, horor ‘Stvorenje’, u kojem tim istraživača na Antarktici lovi izvanzemaljac koji mijenja formu i poprima izgled svojih žrtava. Cronenbergovi ‘Scanneri’, ‘Videodrome’ ‘Muha’ i ‘Ukleti blizanci’ redatelja su učinili predstavnikom žanra. Nažalost, često se zaboravlja spomenuti autora koji je odigrao bitnu ulogu u stvaranju tjelesnog horora u 80-ima; H. P. Lovecrafta. Ipak, svoju ljubav prema Lovecraftovim stvorenjima uspio je dočarati redatelj Stuart Gordon filmovima Re-Animator i From Beyond koji su bazirani (doduše, ne baš doslovno) na kratkim pričama ovog autora. U filmu ‘Re-Animator’ pratimo glumca Jeffreyja Combsa u ulozi Herberta Westa čije sredstvo za oživljavanje dovodi do zombi apokalipse. U nastavku ponovno pratimo Jeffreyja Combsa u glavnoj ulozi, ovaj put kao doktora Crawforda Tillinghasta koji je preživio eksperimente s alternativnom stvarnosti doktora Pretoriusa čiji stroj otvara portal u alternativni svijet zbog kojeg ljudi ostaju zauvijek deformirani. Gordonov partner Brian Yuzna odlučio se sam uhvatiti u koštac s ljigavim tjelesnim hororom, koji ostaje suptilan do zadnje scene poznate kao “shunting”. U istom desetljeću s tjelesnim hororom su počeli eksperimentirati i u Japanu, a najpoznatiji uradak je definitivno ‘Tetsuo: The Iron Man’ u kojem čovjek koji ima fetiš na metale, izluđen crvima koji su u mu ušli u ranu koju je napravio kako bi ugradio metal u svoje tijelo, izlijeće na cestu i pregazi ga auto. Par koji ga je pregazio bježi s mjesta nesreće, no kada dođe kući vozač shvati da je proklet te da mu se tijelo počinje pretvarati u metal. Tjelesni horor se dobro miješa i s drugim žanrovima horora i može imati dublje značenje, a ne samo znatiželjno promatranje mutacija i degenerativnih promjena tijela. Najvjerojatniji mu je poticaj urođeni strah od gubitka kontrole nad vlastitim tijelom, no može biti riječ i o strahovima od medicinskih zahvata, neželjene promjene, transformacije i raspadanja, ali i straha od tehnologije.