GLEDALI SMO “BILO JEDNOM U HOLLYWOODU”

NOVA EMOTIVNA TARANTI POSVETA NAPRASNO PREKINUTOM ZLATNOM DOBU FILMSKE INDUSTRIJE

Među prvima smo pogledali najiščekivaniji film godine koji je ovaj tjedan stigao u domaća kina

Sve je tu – glazba, zvuk, vožnja, dobro razrađeni likovi od kojih je svaki osebujan sam za sebe, sve glazirano visokom brigom o detalju. Nepogrešivo je to djelo Quentina Tarantina, prepoznatljivo i da njegova imena nema na uvodnoj špici. Deveti film jednog od kreativnijih filmaša koje je svijet vidio emotivna je Tarantinova posveta zlatnom dobu Hollywooda, odnosno njegovu naprasnom završetku koji su označila svirepa ubojstva zlog kulta Charlesa Mansona. Gotovo hagiografski u “Bilo jednom u… Hollywoodu” Tarantino štuje kraj 60-ih i ulazak u 70-e na nekoliko razina. Najprije je to posveta westernu, posebice njegovoj talijanskoj inačici, spaghetti westernu s jasnom aluzijom na Clinta Eastwooda koji doista puno duguje Sergiu Leoneu, odnosno ulogama u njegovim filmovima. Uostalom, i ime filma i više nego očito upućuje na Leoneov “Bilo jednom na Divljem zapadu” koji je snimljen upravo 1968., a u kojem se pojavljuju Henry Fonda, Charles Bronson, Jason Robards pa onda i Claudia Cardinale. Drugo je posveta pojmu autentične hollywoodske zvijezde. Uočljiva je Tarantinova nostalgičnost za glumcima velikih karijera kojih je u Hollywoodu ipak sve manje, odnosno oni bivaju uvučeni u vrtlog franšiznih filmskih serijala kojima zadatak više nije ostvarenje vrhunske filmske umjetnosti već pobjeda na blagajnama kinematografa. Time i pojavljivanje Leonarda DiCaprija u glavnoj ulozi Ricka Daltona

postaje još bitnije. DiCaprija mnogi u Americi smatraju posljednjom pravom filmskom zvijezdom, i teško je ne složiti se s time. Nikada se glumac koji je zvijezda još jednog Tarantinova filma, “Odbjeglog Djanga”, nije prepustio valu zelembaća u kojima bi se mogao doživotno kupati da je pristao odjenuti kakav kostim ili plašt pa zavitlati sjekirom, štitom ili čekićem. Doista se treba diviti toj otpornosti jer bez obzira na popularnost takvih filmova svejedno su karijere Jennifer Lawrence ili Roberta Downeyja Jr. obilježili likovi Mystique i Iron Mana gotovo podjednako kao i vrhunske uloge u “Američkim varalicama “ili “Chaplinu”. Prije “Bilo jednom u… Hollywoodu” DiCaprio četiri godine nije snimao ništa, posljednji mu je film bio “Povratnik” za koji je zaradio Oscara, održavajući tako imidž glumca koji pomno bira uloge i temeljito ih priprema, a nikada ih tek ne odrađuje. Dalton je glumac na zalasku karijere kroz čiju se priču pokazuje koliko je uz talent u Hollywoodu bitan i splet okolnosti te poznavanje pravih ljudi. U karakterističnom Tarantinovskom podzapletu Dalton u jednom dijalogu otkriva kako mu je slava za dlaku izmakla jer je, eto, trebao dobiti glavnu ulogu u “Velikom bijegu” od kojega je Steve McQueen trebao odustati. Ali nažalost nije pa je Dalton ostao tek srednje poznat i nikad do kraja ostvaren televizijski glumac. Glumca u krizi okolo vozi njegov dvojnik, kaskader Cliff Booth jer Rick Dalton u svojoj dubiozi voli malo i potegnuti. Cliffa tumači

Film govori o glumcu i njegovu dvojniku koji kreću na put kako bi pronašli svoje mjesto pod suncem u filmskoj industriji 1969. Leonardo DiCaprio četiri godine prije ovog filma nije snimio ništa, a sada ga imamo prilku vidjeti u glavnoj ulozi Ricka Daltona

još jedna neosporna hollywoodska zvijezda karakteristika sličnih DiCaprijevim a to je, dakako, Brad Pitt. Kao da je i sam priznao primat Leonardu, pristao je u filmu biti tek njegov ‘pajdo’, što ne čini njegovu ulogu ništa manje važnom ni njegov lik manje interesantnim. Booth je, naime, na lošem glasu jer kruže glasine da se uspio riješiti svoje žene, a da za to nije nikada odgovarao. Nije to i jedina točka u kojoj će se pokazivati ‘zanimljiv’ odnos Bootha i suprotnog spola. Pogotovo će se to vidjeti na kraju koji je u raspravama o filmu na internetu izazvao najviše polemike. Cliff je i Tarantinova posveta kaskaderima, umirućem zanimanju. U sceni u kojoj Cliff prebije člana Mansonove bande Clema Grogana dovoljno je istine. Jer isti je čovjek ubio kaskadera Donalda Sheu koji je bio među prvima koji je posumnjao u pravu prirodu zlokobne skupine koja se okupila na ranču Spahn. Žal za tim zlatnim Hollywoodom Tarantino projicira kroz lik Sharon Tate koju odlično tumači australska glumica Margot Robbie. Njezino ubojstvo nepovratno je obilježilo Hollywood, a redatelj taj događaj koristi kao sjajan lajtmotiv cijele priče kojim izražava vlastitu nostalgiju za vremenom kada su filmske zvijezde bile tek filmske zvijezde, a film je bio film, lišen bilo kakve politike ili aktivizma. Isto je i s likom producenta Marvina Schwarza kojega tumači Al Pacino. Stavljanje njega u isti film s DiCapriom i Pittom ima tu neku magičnu privlačnost. Jer Pacino i Robert De Niro 70ih su bili ono što su Pitt i DiCaprio danas, svojevrsni spasitelji Hollywooda od izgledne propasti potaknute i svirepim ubojstvima koja su počinili Mansonovi sljedbenici. Kao da im Pacino sudjelovanjem u filmu želi poručiti – u redu je dečki, vi ste to zaslužili, vi ste oni koji smiju zauzeti naša mjesta. U razgovoru Schwarza i Daltona, gdje se doista u istoj situaciji može zamisliti onodobnog Clinta Eastwooda, očituje se i svojevrsna zahvala spaghetti westernu što je spasio žanr filmova o Divljem zapadu. Uostalom, dva je puta Tarantino već ispoljio emociju prema westernu, u “Odbjeglom Djangu” i “Mrskoj osmorci”. Nastavlja se ta emocija i kroz konačno Rickovo glumačko potvrđivanje u filmu nikog drugog nego Sama Wanamakera, nakon čega on ipak odlazi u Italiju kao da poručuje da je njegov Hollywood nepovratno nestaje. Kroz film se provlači njegov potpis još jednom memorabilijom, a to je sam Los Angeles kraja 60-ih. Jedna sekvenca kroz koju prolaze kadrovi neonskih reklama s karakterističnim zujanjem, Boothove vožnje širokim losangeleškim avenijama, pa onda i susret hipijima iz Mansonove Obitelji. Njih u film Tarantino uvodi postupno, počevši sa scenom kada ih Cliff odbija povesti jer ide u drugom smjeru. Povijesna je činjenica da je Dennis Wilson, član The Beach Boysa čije je druženje s Mansonom dovelo do krvavog ubojstva, u kontakt s kultom došao upravo – povezavši dvije članice Mansonove Obitelji! Genijalan detalj polako nas vodi do kraja filma koji je opet neprijeporno Tarantinovski. Puno se priča o kraju filma i njegovu značenju, no ne čini se tu ništa previše čudnim. Nasilni završeci jedan su od Tarantinovih zaštitnih znakova. No ovaj put doista puno nasilja, osobito jer se Rick i Cliff posebno krvavo obračunavaju s dvije napadačice iz Mansonove Obitelji. Ne zaboravimo, ovo je prvi Tarantinov film koji nije snimljen u produkciji Harveya Weinsteina čiji je utjecaj nestao u skandalu u kojem se pojavljuje i omiljena Tarantinova glumica Uma Thurman. Kao da je Tarantino želio poručiti: ‘U redu, u pravu ste, nije ni taj stari Hollywood bio baš tako bajan, ali sada više nema ni onih dobrih strana’. I to onda podvuče posljednjom scenom u kojoj Rick konačno upoznaje svoju susjedu Sharon Tate čija je karijera imala potpuno drukčiju putanju od njegove, a ona sama status kojemu se on nije mogao približiti. Tarantino kao da ovdje pomiruje taj novi i stari Hollywood nadajući se kako nije sve gotovo, odnosno da će se vratiti doba pravih, velikih zvijezda i nanovo se roditi Grad snova pokraj Los Angelesa.