Večernji list - Hrvatska - Ekran
JADRANKA ĐOKIĆ O KARIJERI I PRIVATNOM ŽIVOTU
J ADRANKA ĐOKIĆ
Budući da je završila studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, naša glumica Jadranka Đokić svojom se izvedbom nedvojbeno ističe među brojnim licima na hrvatskoj televizijskoj i kazališnoj sceni. Pratili smo je kao vrckavu bolničarku Helgu u humorističnoj seriji ‘Naša mala klinika’, zlostavljanu Krpinu ženu u filmu ‘Metastaze’, Paulinu u Shakespeareovoj ‘Zimskoj priči’, a prije tjedan dana ponovno se našla u središtu pozornosti na premijeri novog projekta redatelja Bobe Jelčića ‘ Tri sestre’, u kojoj glumi jednu od sestara. Otkrila nam je kako je bilo raditi sa studentima ADU, koje savjete je dobila, a koji bi danas dala sebi da tek ulazi u svijet glume.
Kakav je osjećaj sada nakon premijere predstave?
Imam određeni osjećaj praznine nakon premijere predstave ‘ Tri sestre’. Sve što si radio, osjećao, mislio, sakupljao napokon izađe iz tebe. Toliko intenzivno ideš prema cilju, a onda naglo prestane taj višemjesečni ritam proba i opet kreće novo razdoblje, sada u obliku predstave. Tada se treba iznova organizirati i krenuti dalje.
Glumite srednju sestru Mašu. Koje su njezine kvalitete, a koje mane?
Maša je inteligentna i jaka osoba. Ona za koju se ne brinete hoće li izdržati i kako će uspjeti u životu, jer ona će to, bez sumnje, napraviti. Na samom početku predstave prilično je iritirana provincijalnim mentalitetom kojim je okružena. Izuzetno je svjesna svoje pozicije u kojoj se vrti u krug, zakopana u braku bez ljubavi. Sve je to čini direktnom do granice neugodnosti. Kad se pojavi Veršinjin kojega glumi Ugo Korani, ona ne gubi svoju britkost, ali sada joj je koža ipak manje tijesna. Definitivno je osoba sadašnjeg trenutka, tako živi i reagira.
Jeste li naučili nešto o sebi glumeći njezin lik?
Svi mi katkada imamo osjećaj da se vrtimo u krug ili da smo zau
Pratili smo je kao Helgu u “Našoj maloj klinici”, zlostavljanu Krpinu ženu u filmu “Metastaze”, Paulinu u Shakespearovoj “Zimskoj noći”, a prije tjedan dana ponovno se našla u središtu pozornosti na premijeri predstave “Tri sestre”
stavljeni u vremenu i prostoru, što vjerojatno znači da manje slušamo svoje unutarnje biće.
U jednom intervjuu izrazili ste svoje veselje zbog rada sa studentima Akademije dramske umjetnosti na ovom projektu. Kako ste se uskladili?
Fenomenalno je to što Bobo Jelčić radi podjele u kojima su gotovo neizostavni studenti s Akademije jer tako skreće pozornost na generacije koje dolaze. Kao profesor dobro ih poznaje i ponajprije svojim sjajnim pristupom polako ih dovodi u stanje potpune spremnosti da s lakoćom odgovore na kompleksne zadatke koji su pred njima. Sličan je bio i moj početak. Uskladili smo se vrlo brzo. Uga poznajem još iz doba dok je bio dijete, iz Pule, a on i Marino Klišmanić bili su dio glumačke klase Dore Ruždjak gdje sam asistirala na glumi i imala priliku bolje ih upoznati. Zbilja su inspirativni u svojoj želji da naprave uvijek dobro i ispravno. Svježi su, zainteresirani, donose dobru energiju u probe. Zapravo su već formirani glumci, a kontinuiranim radom nadograđivat će se i stjecati sve veću sigurnost u sebe i svoje interese. Bitno je da rade.
Što biste rekli da je presudno u glumačkom pozivu, talent ili naporan rad?
Jedno ne isključuje drugo. Uvjerena sam da bez rada i discipline nema razvoja ni pomicanja granica. Talent je dar kojeg napornim radom treba opravdati i ponovno zaslužiti. Ako ne razvijaš i ne njeguješ svoj talent, neodgovorno bacaš u vjetar ono što ti je dano. Ljudi koji možda imaju manje talenta, ali jako su zainteresirani i uporni mogu nadići vlastite nedostatke.
Koji savjet biste onda dali mlađoj verziji sebe da se tek upuštate u svijet glume?
Rekla bih si da ne treba trošiti energiju na nebitne i nepotrebne okolne stvari.
Ova predstava je posebna i po pomicanju određenih kazališnih granica. Koliko je sudjelovanje publike i njezino uvođenje u kazališni svijet utjecalo na vaše glumačke izvedbe?
Pozivom ljudima da dođu na probu demistificirali smo taj posvećeni, „samo naš“moment probe. Izložili smo svoje nesavršenosti, nedotjeranost i nedovršenost. Taj trenutak nespremnosti na izlaganje učinio nas je toplijima i bližima publici. Zauzvrat smo dobili reakciju koja je pomogla da shvatimo koliko smo uopće transparentni u onome što govorimo i propitujemo. Naša pitanja dobila su direktan odgovor, nisu ostala u pretpostavci kakva bi reakcija mogla biti. Publika je bila zanimljiva. Osim studenata Akademije i kolega, došlo je mnogo ljudi starije generacije koji možda ne idu u kazalište koliko bi htjeli, ali pročitavši u medijima poziv na probu, zainteresirali su se. Svojim reakcijama odavali su oduševljenje što su upravo svojim prisustvom sudjelovali u stvaranju jedne predstave i proveli zanimljivo poslijepodne. Iz dana u dan naših je gledatelja bilo sve više.
Trenutačno vas gledamo i u humorističnoj televizijskoj seriji ‘Ko te šiša’. Je li teže zadovoljiti publiku ispred malih ekrana ili onu kazališnu?
Zapravo radim iz potrebe da s redateljem i kolegama progovorimo o nečemu. Moja su razmišljanja uvijek usmjerena na to što radimo, a ne na to kako će se svidjeti publici. Mišljenje publike nije nešto na što mogu niti želim utjecati. Mogu utjecati samo na sebe i svoj doprinos. Na kraju, prisutna je nada da će publika znati prepoznati ono što nije “fejk”. Sretna sam kada dođe do uzajamnosti i komunikacije, odnosno neke vrste prepoznavanja.
Da niste glumica, koje biste zanimanje odabrali?
Svojedobno sam htjela biti logoped. Voljela bih da sam završila još jedan fakultet.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili?
Mnogo savjeta dobiješ po putu, a “važno je sačuvati živce” je valjda prvi s kojim se susretneš, no tek kasnije u životu postane ti jasan. Najvažnije je da nikada ne prestaneš gledati očima zainteresiranog i zaigranog djeteta.