MILE KEKIN SA “SRETNIM LJUDIMA” NAKON ŠKORINIH “LJUDI ČUDNOG IMENA”

Dok se u ovo predizborno vrijeme neki trude uljepšati priču, od političara do estrade, jasno je da vesele pjesme posljednjih tjedana baš i nemaju smisla. Od korone preko potresa do izbora, u samo četiri mjeseca prošli smo katarzu koju je pjesnički zahvatio i Goran Bare s “Rođen za suze”, nastavkom trilogije koju čine “Teške boje” i “Ljubav krvari”. Odmah zatim, puno izravnije vezano za izbornu temu, pridružio se i Mile Kekin “Sretnim ljudima”, u koje “stavlja” program koji podržava kao nezavisni kandidat lijevo-zelene koalicije i platforme Možemo. “Šokiran svaki dan, kako ih nije sram”, započinje oštro Kekin u aktualnoj budnici i nastavlja “...skretali smo stalno desno i, gle čuda, opet smo na istom mjestu, zar opet tuda?”

No ove sezone rock-glazbenici kod nas nisu se bavili politikom kao na prijašnjim izborima, za razliku od svijeta, pogotovo u Americi, gdje su rock i pop-zvijezde redoviti “konzultanti” medija i “vođe” javnosti, izloženi toj istoj javnosti s vrlo jasnim političkim stavovima. Hladno pivo u maniri je najboljeg uplifting, uzdižućeg rocka snimilo “protukorona” ljekovitu “Ovo će proći”, mada očito znaju da neće pa se i Mile Kekin samostalno, nakon kantautorskog albuma “Kuća bez krova”, ubacio aktivno u politiku pokušati graditi od izbornih temelja. Pa zatim izbacio iz sebe i katarzičnu “Sretni ljudi” u društvu Maje Rivić, Sare Renar, Dunje Bahtijarević i Urše Raukar te Saše Antića iz TBF-a, koji je napisao jedan, kao i uvijek vrijedan stih: “Čuvam goli život, to je sve što imam, čuvam ljubav, nadu, optimizam i dite u sebi i osmijeh na licu, za majku Zemlju i svu njenu dicu”. No stihovi “Hej, gospon šovinist, uredan i čist, javi svojima, moje tijelo moja stvar” sa ženskim glasom izravna su poruka Miroslavu Škori, još jednom kantautoru koji se uz Kekina, tj. ideološki protiv njega, izravno aktivirao u politici. Njih dvojica teško mogu biti različitiji pa su im takve i pjesme i poruke. No uz sasvim jasno pravo svakoga da pjeva, misli i zagovara što hoće, pa i “Sretni ljudi” stižu nakon Škorinih “ljudi čudnog imena”, teško se iz kritičarske perspektive oteti dojmu da je Kekin puno veći umjetnik svijesti i savjesti, a Škoro puno veći biznismen na estradi. No obojica su se s različitih pozicija izložili javnosti, koja kod nas baš i ne voli javno svrstavanje. Dokaz je za to pothvat od prije okruglih 20 godina, iz davne 2000., kad su Majke, Parni valjak i Gibonni “činili pravu stvar” i željeli utjecati na promjenu političke garniture na vlasti, da bi u idućih 20 godina postalo jasnije da ključnih promjena nije bilo bez obzira na to tko je bio na vlasti. S druge strane iste ploče i teme, Bare i Majke ponudili su tmurnu zvučnu kulisu zadnjeg razdoblja, a tempiranje pjesme koja se pojavila neposredno pred izbore slučajno je zahvatilo i stanje duha izazvano posljednjim povratkom u “doba korone”. I dok drugi po crkvama pokupe i koronu, Bare svoje krštenje prema napucima redatelja Filipa Gržinčića u videospotu “Rođen za suze” obavlja u samoizolaciji, u kadi punoj neke tamne tekućine, dok teška kiša i suze s neba nemilice pljušte. Te “suze koje ne teku”, a “lice sliči na isušenu rijeku”, dok “duša kao pustinja godinama čeka kišu” slična su dijagnoza nemoći današnjeg svijeta ili situacije kod nas, na tragu onoga što su napravili i Public Enemy novom snimkom ili Bob Dylan novim albumom. Imao sam prilike čuti pjesmu Majki, skupa s još jednom, u demo verziji prije nekoliko mjeseci. Svi tadašnji elementi koje je postavio producent i aranžer, basist Majki Mario Rašić ostali su na broju. Pri čemu potmuli ritam i dionice gitare Krune Domaćinovića i pedal-steela Davora Rodika sa samo nekoliko tonova zvuče kao da se David Gilmour iz Pink Floyda nakratko pridružio Bad Seedsima Nicka Cavea. Dakle, samo dvije nove domaće pjesme pokazuju da rock-pjesnici mogu složiti playlistu i opisati stvarnost aktualnije nego dnevne vijesti. Pa još i bez autocenzure.

“Šokiran svaki dan, kako ih nije sram”, kaže Kekin u aktualnoj budnici