Večernji list - Hrvatska - Ekran
DVIJE GODINE BEZ OLIVERA
ZAZIRAO JE OD SLAVE, SAMO JE ŽELIO SVIRATI KLAVIR, UŽIVATI U RIBARENJU I TIŠINI MORA
Premijera dokumentarca o glazbeniku bit će na drugu godišnjicu smrti
Otkako je on otišao, nemam nikoga. Ja više nemam koga nazvati da popričamo – rečenica je koju sjetnim glasom izgovara Zlatan Stipišić Gibonni u dokumentarnom filmu o životu legendarnog Olivera Dragojevića, čija se premijera očekuje na drugu godišnjicu njegove smrti 29. srpnja, od 20.05 na HTV-u 1. Riječ je o filmu iz serijala „ A Porina dobiva...“, čiji je scenarist i redatelj Toni Volarić, autor hvaljenog dokumentarca o životu Momčila Popadića Pope.
Uz Volarića su na filmu radili i snimatelji Vjeran Hrpka i Domagoj Lozina, montažer Augustin Tino Bilandžić, šminkerica Sa
nja Krstulović i ton-majstor Silvio Mojaš Fric. U ekraniziranoj biografiji, nezaboravnog Olivera opisuju oni koji su ga najbolje poznavali – supruga Vesna, prijatelji Brico, Bata, Vinko Barčot, Zlatan Stipišić Gibonni, Zorica Kondža, Tedi Spalato, Tomislav Mrduljaš, Ante Gelo i drugi.
– Počeli smo snimati 25. ožujka prošle godine u Veloj Luci, a posebno sam zahvalan Oliverovoj supruzi Vesni koja nas je pustila u njihovu kuću. To je kuća u kojoj je Oliver živio posljednjih nekoliko godina, jer više nije htio spavati u brodu. Naime, prije su imali kuću više u mjestu, pa kad bi Oliver išao u ribe, onda bi i prespavao u brodu – priča nam Volarić. O pokojnom Oliveru posebno su zanimljivo govorili njegovi prijatelji. Vinko Barčot radi kao carinik, no napisao je neke od poznatih pjesama poput „Kad mi
Oliverovi prijatelji govorili su o njemu sa suzama u očima
Toni Volarić doznao je brojne zanimljive detalje iz Oliverova života
dođeš ti“, „Zemlja dide mog“ili „Ne diraj moju ljubav“.
– Oliver je bio običan čovjek, bez obzira na slavu i bogatstvo. On je bježao od statusa zvijezde i trudio se biti običan. A običan je mogao biti samo na moru. U filmu Vesna kaže kako su ga svi pitali zašto toliko često ide na more, pogotovo u siječnju kada je hladno. Odgovorio joj je: „Zato što ništa ne čujem“. Zapravo, cilj mu je bio da pobjegne od buke i sluša samo tišinu mora, baš kako se i zove jedan od njegovih albuma – kaže autor filma i dodaje da je teško bilo naći zanimljive i nepoznate podatke o nekom tko je bio popularan ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji, pa i šire.
– Jedan od njegovih najbližih prijatelja je Bata, koji ima konobu u Veloj Luci. Oliver ga je vodio sa sobom u New York i nakon koncerta bili su u nekom klubu.
U kutu je čovjek prebirao jazz po klaviru, a Oliver ga je gledao cijelo vrijeme. Čovjek naravno nije znao tko je Oliver, ali ga je svejedno pitao bi li s njim svirao. I tako su sjeli skupa za klavir, jedan je svirao gornju lagu, a drugi donju. Bata ga je poslije pitao – pa dobro koja je to skladba, a Oliver mu je rekao da nema pojma ali zna temu. On je bio pravi jazzer i perfektni sluhist. Mogao je odsvirati bilo što. Samo mu daj temu i on će improvizirati deset minuta. Nitko sretniji od njega kad bi sjeo za klavir i nitko sretniji od njega kad bi bio s obitelji i unucima – kaže Volarić. Dragojević je bio sretan i kad bi satima lovio ribu s prijateljima, a nitko od njih ne bi progovorio riječ. Sve bi govorili pogledima. – Vjerujem da će mnogi zaplakati kada budu gledali film. Imamo i epizodu kada Bata odlazi na grob da bi Oliveru upalio svijeću i onda oni razgovaraju. Jedan su se drugom obraćali s Malo. Vidimo kako mu Bata govori „Bog, Malo“, a kasnije mi je rekao da se kune majkom da je čuo kako mu Oliver odzdravlja. Njima on toliko nedostaje, da je to nevjerojatno. To je ono što smo željeli predstaviti u filmu, da svi vide kakav je Oliver bio čovjek i što je značio svojim prijateljima – otkriva nam autor filma. U dokumentarcu smo doznali i kako su nastale neke od Dragojevićevih pjesama. Primjerice, dosad se nije znalo da je za snimanje pjesme „Kad mi dođeš ti“najviše zaslužna njegova Vesna. – Vinko Barčot mu je poslao pjesmu, ali nije htio navaljivati, jer bili su prijatelji. Prolazili su dani i tjedni i Barčot se već pomirio da je Oliver neće snimiti. Kad ga je Oliver nazvao, Vinko nije znao da je to jedna jedina pjesma za koju ga je Vesna molila da je uvrsti na album. Dakle, za cijelo vrijeme njihova braka ona je samo taj put inzistirala da snimi neku pjesmu koja mu se na prvu nije svidjela. A danas tu pjesmu pjevaju milijuni ljudi – veli Volarić koji je dobio i dosad neviđene privatne snimke Olivera kako slavi s obitelji ili do šest ujutro zabavlja ljude po lokalnim konobama u Veloj Luci. Nerijetko se tako znalo dogoditi da ljude koji su dolazili na Korčulu prvim jutarnjim trajektom na obali dočeka jedan od naših najpoznatijih pjevača kako pjeva. – Doznali smo i zanimljivost vezanu za nastanak „Cesarice“. Gibonni je tada praktički bio na početku solo karijere i napisao je tu pjesmu za Olivera. Snimali su u studiju u Vinogradskoj u Zagrebu, i nakon snimanja otišli na kavu. Gibonni nije bio zadovoljan kako je sve ispalo, ali nije znao kako da mu to kaže. Pa mu je pokušao obazrivo reći – Ma sve je u redu, samo nedostaje malo tih ukrasa, pa ako bi mogao... Oliver je šutio i samo mu je rekao: „Misliš?“. Vratili su se u studio i ponovno sve snimili. To je verzija „Cesarice“koju i danas znamo – priča nam Volarić. U filmu je važan i njegov odnos s Hauserom, kojeg je Oliver pozvao na svoj koncert u Royal Albert Hallu, dok je Stjepan bio student u Londonu.
– Zamisli ti, Oliver na svoj koncert u jednoj od najpoznatijih koncertnih dvorana na svijetu zove malog i nevažnog studenta da mu nastupi kao gost. To mu nisam nikad zaboravio – kazao je Hauser u filmu.
– Namjerno nema njegove zadnje snimke s koncerta u Splitu, ali imamo priče ljudi koji su ga posjećivali dok je bio bolestan. Tedi Spalato kazao nam je da je Oliver do poslejdnjeg daha živio glazbu. Kad ga je posjećivao, Oliver mu je puštao neke mlade izvođače i govorio koji su mu dobri – veli redatelj filma. Posebna je zanimljivost to što je film rađen kronološki unatrag. Počinje kadrovima velikanova sprovoda, a zatim unatrag pratimo njegov život, sve do prvog nastupa na Splitskom festivalu s „Picaferajem“.
– Neću vam kazati kako završava, morat ćete pogledati film. No sigurno ćete zaplakati kad budete gledali te kadrove – zaključio je Toni Volarić.