Večernji list - Hrvatska - Ekran
BILLIE EILISH OSVAJA PET GLAVNIH GRAMMYJA, A IRENA ŽILIĆ “SAMO” NOMINACIJU ZA PORIN
Nije lako ženama na domaćoj sceni. Pritom mislim na ponajbolje autorice koje imaju i komercijalni potencijal, samo kad bi širu publiku zanimalo nešto sofisticiranije od estradnih zvijezda kojima su cvjetale ruže i po noći. Dolaskom koronavirusa zatvorio se prostor noćnih derneka, a možda otvorio onaj internetski preko kojega su neki, valjda, uspjeli poslušati i nešto od najbolje nove domaće “male noćne muzike”. U tu rubriku već dugo spada i Irena Žilić, kantautorica s dva sjajna albuma, “Days Of Innocence” i “Haze”, koja je prije nekoliko mjeseci objavila CD/EP “Small Hours” s četiri pjesme. Tri su bile objavljene kao singlovi (“Defeats”, “EWO” i “Tremors”), a četvrta “387” premijerno. No, priča o ovom izdanju nije bitna samo po visokim dometima nego i zbog promjena koje, slično kao i nedavni singlovi Lovely Quinces (sada je to ime benda Dunje Ercegović), govore da ostavljaju iza sebe akustičnu kantautorsku matricu i s dozom elektrike, elektronike i “strujom” proširuju, kako se to obično veli, izražajna sredstva. No, budući da je dobra pjesma dobra, bez obzira na to kako je zapakirali, a živimo u 21. stoljeću kad valjda više nema akustičnih čistunaca koji su 1965. zamalo “skinuli” glavu Dylanu kad se elektrificirao, i Irena Žilić ovim zaokretom, glasom i besprijekornim engleskim zapravo samo nastavlja u nešto revijalnijem, pop tonu, i dalje njegujući poseban stil.
U trenutku kada se kod nas ništa od glazbe ne prodaje dovoljno, a pogotovo ne suptilni biseri ovakvih autorica – pa se i najprodavanija godišnja CD-izdanja mjere u maksimalno nekoliko tisuća primjeraka – hvalevrijedna je namjera da se pokuša biti “komercijalniji”, ako to nekome nije uvreda, i pristupačniji. Mada, u slučaju Irene Žilić to ne znači i kompromis, nego samo način da tri godine nakon albuma “Haze”, na našem diskografskom tržištu koje doslovno “jede” svoju djecu, predstavi skup pjesama i pritom ne bankrotira. Kao što je i njezin suradnik i producent Mark Mrakovčić nedavno objavio sjajan minialbum “Breeding Black Sheep” u trajanju od samo dvadesetak minuta, tako i Irena Žilić u samo četiri pjesme potvrđuje sve ono što je već prije bilo poznato i pokazuje mogući razvoj situacije u nešto prijemčivijem izdanju široj publici, pogotovo domaćim radijskim urednicima koji inače puštaju budalaštine u programu, a ovaj materijal im ne bi trebao biti čudan. “Small Hours” se pojavio nakon lanjske suradnje naziva Neon Wife i EP-ja “My Oh My” s Lucijom Potočnik, jednom od suradnica na albumu “Haze”. Lucija Potočnik s bas-gitarom sudjeluje i na “Sitnim satima”, kao i saksofonist Lujo Parežanin, dok produkciju mješovito potpisuju britanski producent Kristofer Harris, suradnik Belle and Sebastian, i Mark Mrakovčić. Upravo taj problem s težim probojem talentiranih i sposobnih žena na domaćoj sceni čini nas sasvim suprotnim događanjima u inozemnom pop-svijetu gdje nove pjevačice čine uspješan dio nove britanske ili američke scene. Nova domaća ženska autorska scena daleko je bogatija nego što to najšira publika zna. Na njoj se smjestila garnitura jakih autorica koje nikako da dođu u prvi plan zanimanja najšire publike, ako to uopće i žele. No, ono što je u svijetu generator rasta nove scene kod nas prolazi sramežljivo, kao dio stalne ženske borbe za svoj glas, od Sabora na dalje, pa bi dio Istanbulske konvencije mogli zaposliti i na tim problemima. Usporedbe radi, maloljetna Billie Eilish osvojila je ove godine pet glavnih Grammyja, a Irena Žilić za album “Haze” tek nominaciju za Porin u kategoriji najboljeg alternativnog albuma, a početkom godine i nagradu novinara Rock&Off u kategoriji pop-imena godine. Struka, dakako, zna, a šira publika mogla bi se potruditi saznati.
NOVA DOMAĆA ŽENSKA SCENA DALEKO JE BOGATIJA NEGO ŠTO TO NAJŠIRA PUBLIKA ZNA. NA NJOJ SE SMJESTILA GARNITURA JAKIH AUTORICA KOJE NIKAKO DA DOĐU U PRVI PLAN ZANIMANJA NAJŠIRE PUBLIKE, AKO TO UOPĆE I ŽELE