KAKO SE SLAVKO SOBIN SNAŠAO U NOVOJ SEZONI “CRNO-BIJELOG SVIJETA”

Na radost svih obožavatelja serije “Crno-bijeli svijet”, u tijeku je snimanje četvrte sezone, nas čeka u novim nastavcima otkrio nam je splitski glumac kojeg gledamo u ulozi Žungula

Poštivajući sve epidemiološke mjere koje su trenutno na snazi, ekipa “Crno-bijelog svijeta” vrijedno snima nove nastavke četvrte sezone. Jedan od publici omiljenih likova je Žungul kojeg odlično utjelovljuje Slavko Sobin s kojim smo u povodu toga razgovarali i otvorili puno tema, od koronavirusa do vrtlarstva...

U tijeku je snimanje četvrte sezone “Crno-bijelog svijeta”, kako je snimati seriju u vrijeme ‘novog normalnog’ kada se treba pridržavati epidemioloških mjera zbog pandemije koronavirusa?

Zahvalni smo što uopće radimo, tako da bez ikakve muke ujutro odmah stavljamo maske na lice i pridržavamo se mjera maksimalno. Naravno, kod nas glumaca je to nemoguće poštovati u kadru, ali stvarno nas cijeli set pokušava cijelo vrijeme zaštititi i vrlo sigurno se osjećamo. Mjere nam temperaturu i postoji dogovor da izvan seta ne izlazimo previše i da se ne ponašamo previše opušteno... Vlada neki osjećaj kao da se utrkujemo s koronom i drugim valom o kojem se toliko priča i to stvara određeni pritisak jer zbilja želimo zadovoljiti našu publiku koja vjerno čeka i bez koje na kraju krajeva ove sezone ne bi vjerojatno ni bilo.

Što Žungula čeka u četvrtoj sezoni, dio scena bi se trebao snimati i u vašem rodnom Splitu?

Očekuje ga jedna jako zanimljiva ljubavna priča. Kad smo ga ostavili u trećoj sezoni, bilo je pitanje hoće li on i Una biti skupa ili ne, a u četvrtoj sezoni Žungul upoznaje jednu Splićanku koju igra nevjerojatno talentirana Luna Pilić. Neke ćemo scene snimati u Splitu i jako sam sretan zbog toga što od prvog dana molim Kulenovića da mi da priliku da odvedemo Žungula doma. Samim time vidjet ćemo i neke poznate likove splitske scene, Gibonnija, Dina Dvornika... Neki dan smo baš snimali dio tih scena u Zagrebu, izgleda odlično. Žungul je i dalje isti; veseo i uživa u životu, ali eto događaju mu se ove sezone i slatke ljubavne brige.

Žungula ste jednom opisali kao iskrenu, neposrednu i uvijek dobro raspoloženu osobu i dodali kako je on onakav kakvi biste vi željeli biti, to znači da sebe ne pronalazite u ovom opisu?

Dobrim dijelom Žungul jesam ja. Kulenović je napisao prekrasnu ulogu i dao mi potpunu slobodu da joj udahnem život. Ovaj opis Žungula koji spominjete, kada sam ovo izjavio htio sam reći da on utjelovljuje najdublje i najiskonskije pozitivne strane. Na papiru ili ekranu takav lik može postojati, u stvarnosti nisam siguran da može postojati netko tko uvijek, ali baš uvijek stavlja druge ispred sebe. Vjerujem da posjedujem neke njegove vrline, ali ne savjetujem ljudima da budu blizu mene kad sam ljut, povrijeđen ili umoran.

Korona nas je na dulje vrijeme zatvorila u kuće i stanove, glazbenici su to vrijeme koristili za koncerte iz svojih domova. Kako ste vi iskoristili to vrijeme u izolaciji, jesu li u tom razdoblju nastali neki novi kreativni projekti?

Očekivao sam da ću tijekom korone biti užasno produktivan jer inače ne volim gubiti vrijeme i dan mi je dinamičan. Vjerujem u neku disciplinu, rutinu i fokus pa sam na početku rekao sebi; e, nećeš u koroni to zeznuti, nego idemo: pisat ćeš scenarij, trenirat ćeš i tako dalje...Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam postajao svjestan da sam si postavio nepotreban teret u jednoj tako ludoj i zbunjujućoj situaciji i da je možda vrijeme da se odmorim, tako da sam koronu iskoristio da se opustim i prvenstveno da se malo prestanem identificirati kroz svoju profesiju.

Mi glumci nekako se dosta identificiramo s time koliko i kako radimo i jesmo li dobro napravili uloge, valjda je i priroda posla takva – stresna i zahtijeva konstantnu povratnu informaciju od okoline. Na kraju krajeva, stvaram za publiku, ne za sebe. U koroni sam imao mogućnost svaki tren od tih stotinjak dana provesti isključivo kao ja, bez vremena kad sam netko drugi na setu, bez PR obaveza... i onda zapravo shvatiš da neće svijet propasti kad malo staneš. Trebalo bi zapravo uvijek uzeti 70 dana slobodno. Izgleda da se može.

Ovaj virus u mnogočemu je promijenio naše živote, ograničio nam kretanja; je li ovo razdoblje, koje povremeno nalikuje nekoj sceni iz Kingovih romana, kod vas pobudilo anksioznost i strah?

Postalo je pomalo napeto kad se Stožer počeo gubiti i kad su stvari prestale biti transparentne. Nije ti O.K. kad se sve lagano otvara, a tvoja profesija se ne spominje. Ali eto, opet sam na poslu – iako mnogim mojim kolegama koji se bave isključivo kazalištem i dalje nije potpuno jasno što se može, a što ne može. Mislim da smo u fazi zbunjenosti i nesigurnosti, govorim o cijelom svijetu, i to valjda treba samo nekako izdržati s uvjerenjem da će sve biti dobro. Ne znam što drugo.

Sve su djelatnosti već pogođene ekonomskom krizom kao posljedicom pandemije, a za kulturu se ni prije nije odvajalo dovoljno novaca, bojite li se za budućnost i nadate li se da država u ovoj situaciji neće zaboraviti kulturnjake?

Država je već odavno zaboravila na kulturnjake što se vidi po proračunima za kulturu. Narod voli nekad odmahnuti rukom kad se o tome priča, kao: što se žale ti glumci, to je sve ionako bagra. Ali čak i kad bi to bilo istina, a naravno da nije, kultura hrani jako puno ljudi i obitelji koji nisu javne osobe. Situacija s koronom barem je pokrenula lavinu rasprava o financijskim procesima u kulturi, možda se ovaj put nešto i dogodi.

Jeste li kao glumac imali kriza i kako ste ih uspjeli riješiti?

Imam krize kao ljudsko biće i to nema veze s glumom. Cijeli život prolazimo kroz neke krize, gubitke, prekide, stresove – manje ili veće. I ovo sad je kriza, definitivno najveća koju je moja generacija osjetila. Ali da je život neka ravna crta bio bi dosadan i stalni napredak bez padova je nemoguć. Iz tih padova se uči, u padu skužiš da nešto moraš promijeniti. Dobra faza te samo uljuljka i udalji od stvarnosti koja je itekako puna izazova.

Svirali ste violinu i to iskustvo dobro vam je došlo u predstavi “Proba orkestra”, kako je gluma pobijedila glazbu u vašem slučaju i što je bio okidač da postanete glumac?

Violinu sam svirao dugo, ali negdje s 13 godina sam shvatio da mi, koliko god volim biti na sceni, nije dovoljno izražavati se kroz instrument. Tada sam upisao dramsku i shvatio da je to način na koji se želim baviti umjetnošću, kroz sebe i kroz svoje neke emocije. Shvatio sam da mi je gušt stati pred publiku i ogoliti se na neki način. Gušt mi je bit ranjiv. U svakom slučaju, presretan sam što se bavim poslom koji mi je bio dječački san. Malo je stvari ljepše od toga.

Budući da ste akademiju završili u Americi, jeste li se na početku osjećali nesigurno na kazališnoj sceni jer niste prošli govorničke vježbe kao vaši kolege koji su akademiju završili ovdje?

Postojale su neke nesigurnosti i često su i namjerno provocirali ljudi za čije mišljenje danas znam da mi nikad nije ni trebalo biti relevantno. Iznijeti lik, makar na filmu, ima puno više veze s otvorenošću, poznavanjem sebe, prihvaćanjem emocija kakve god bile, nego s dikcijom i gotovo nepostojećim standardom hrvatskog jezika. U klasičnom kazalištu to baš i nije istina, ali klasičnim kazalištem se i ne bavim.

Slavko snima i još jednu novu seriju koja će se na jesen naći na programu Nove TV “NEKE ĆEMO SCENE SNIMATI U SPLITU I JAKO SAM SRETAN ZBOG TOGA JER OD PRVOG DANA MOLIM KULENOVIĆA DA MI DA PRILIKU DA ODVEDEMO ŽUNGULA DOMA”

Crno-bijeli svijet nije jedini projekt na kojem trenutačno radite, snimate i seriju za Novu TV, o kakvom je projektu i ulozi riječ?

Već treću godinu nastavljam predivnu suradnju s Novom TV, ali to će se sve znati kad krenu predstavljanja jesenske sheme. Jesen će svakako biti vesela. Ništa drama i patnja. Ne treba nam to trenutno. Također, s Ecijom Ojdanić pripremam novu predstavu “Majstori” u režiji Kreše Dolenčića. Još je tu nekih projekata, živahno je, ipak smo preskočili stotinjak radnih dana, pa je sad gužva u šesnaestercu.

Zaustavljaju li vas ljudi na cesti i zovu li vas Žungul ili Igor, po likovima iz serija, kakva iskustva imate s obožavateljima?

Uglavnom upiru prstom u mene i govore, ajme evo onaj iz one serije. Ali zna biti i Igor i Žungul. Mislim da je Igor svježe, a Žungul će nadam se ostati dosta dugo. Općenito mislim da će “Crno-bijeli svijet” ostati još dugo u srcima ljudi.

Kako napreduje vaša kuća u okolici Zagreba? Čini se da ste postali dosta dobar poljoprivrednik amater, čega sve ima u vašem vrtu, kada se uz sve obveze stignete posvetiti i uzgoju povrća i zašto ste odlučili pobjeći iz grada?

Kuća napreduje, išlo je super i onda sam se prepao što će biti s poslovima i stao. Sad lagano nastavljam, ali ono najbitnije – vrt je tu. Posadio sam sve što se dalo posaditi i pobrao sam sve što se dalo pobrati. Nema ljepšeg osjećaja nego pojesti nešto što si sam stavio u zemlju. Moje vrtlarske vještine će tek doći do izražaja kad se tamo preselim jer imam namjeru naučiti sve o biodinamičkom vrtlarstvu koje je najzdravije kako sam naziv kaže.

Nisam odlučio pobjeći iz grada, to ružno zvuči, ja sam gradsko dijete. Ali dugogodišnja mi je želja živjeti izvan grada u prirodi i to sad sam je ostvario. I dalje funkcioniram, radim i zarađujem u gradu.

Sobini su sportska obitelj, vaš stric je bio poznati košarkaš, iako se profesionalno ne bavite sportom fizička aktivnost vam je važna, ali s loptom niste baš na ti, kako to?

Meni ne idu baš sportovi i nisu mi nikad ni išli, a ovo s loptom mi pogotovo ne ide. Ne znam ja procijeniti te daljine, dubine, brzine, smjerove. Nema smisla praviti se da znam.

Da možete snimati film o nekoj slavnoj povijesnoj ličnosti koga biste voljeli utjeloviti, čiji vas život fascinira?

Sve slavne ličnosti koje mi padaju na pamet ne bih mogao glumiti zbog fizionomije, a to su npr. Desmond Tutu ili Dalaj Lama. Budući da sviram violinu, to bi mogao biti neki poznati violinist, kao što je Adrien Brody imao svog pijanista. Inače, najviše me fasciniraju životi ljudi koji su u nekom trenutku napravili nešto što je bilo potpuno hrabro i promijenilo razvoj ljudske svijesti po pitanju ljudskih prava i jednakosti. To su po meni najveće face.

U “Plesu sa zvijezdama” uvjerili smo se u vaš plesni talent, ima li šanse da možda čujemo i kako pjevate u showu “Zvijezde pjevaju”?

Nikad ne reci nikad. Veliki sam fan svih tih formata. Ali za sad ne bih. Pustite me da živim na staroj slavi plesa.

Koju vještinu biste voljeli savladati, postoji li neki talent koji biste rado imali?

Stalno se trudim naučiti nešto novo. Treba se razvijati non-stop. Prvo mi napamet pada Parkour iako mislim da zbog straha od visina teško da će se naći na repertoaru.

Kada nam ovaj virus to dopusti, kamo ćete otputovati, jer putovanja su vaša strast ako se varam?

Recimo Sjeverni Vjetnam, ali bojim se da ću se načekati.

Osim rodnog Splita, gdje će biti vaše oaze za odmor ovo ljeto i kad ste na odmoru zagovarate li više varijantu izležavanja na plaži ili aktivno odmarate?

Ići ću malo po otocima. Zagovaram ljenčarenje, ali ako se nađe neka dobra aktivnost prihvatit ću je. Zasad ipak samo ležim.

Razgovarala: Ivana Carević Fotografije: Privatni album