Večernji list - Hrvatska - Ekran
Šokantni memoari Matthewa Mccounaghyja
JESMO LI DOISTA SVJE OKRUŽENI UMJETNOM ESNI KOLIKO SMO M INTELIGENCIJOM
KNJIGOM “GREENLIGHTS”,
OSKAROVAC MATTHEW MCCONAUGHEY ŠOKIRAO JE MNOGE
Već odavno navikli smo na očekivane priče iz autobiografija poznatih i slavnih, ali oskarovac i miljenik Hollywooda Matthew McConaughey u knjizi “Greenlights” probija granice. Javnost je tako doznala o traumatičnom djetinjstvu 51-godišnjeg glumca koji u memoarima opisuje toksičan brak roditelja, ali i vrtoglavi uspon do slave i nošenja glavnih uloga u svjetskim hitovima poput “Interstellar”, “Vuk s Wall Streeta” ili “Dobri dileri iz Dallasa”. Za potonji naslov osvojio je Oscar za glavnu ulogu u filmu, a zbog nje je smršavio čak 21 kilogram i šest je mjeseci izbjegavao sunce da bi sličio blijedom dileru zaraženim HIVom. Na dodjeli održao je govor i odao počast preminulom ocu, a nagradu je posvetio supruzi i djeci. – Mojoj supruzi Camilli i djeci, hrabrost i važnost koju mi daju svaki dan kad iziđem iz kuće neusporediva je. Vi ste četvero ljudi u mojem životu koje želim napraviti najponosnijima. Hvala vam – rekao je Matthew na dodjeli. Tada je za McConaugheya uslijedila i nominacija za Emmy za ulogu Rustina Cholea u “Pravom detektivu”, a onda je ponovno pokazao predanost ulozi Kennyja Wellsa u filmu “Gold” te nabacio gotovo 20 kilograma viška. – Šest mjeseci živio sam kao nikad u životu – jeo sam i pio što sam htio i kad sam htio te uživao u životu bez obzira na posljedice – kazao je glumac te dodao da mu je čak bilo pomalo žao što je snimanje završeno.
Prvu pravu ulogu dobio je u poznatom filmu Richarda Linklatera “Munjeni i zbunjeni” 1993. nakon što je diplomirao na teksaškom sveučilištu radio, televiziju i film. Odlučio se za taj put slave i filmskog seta, premda je mogao naslijediti očev biznis s benzinskom crpkom. Nakon “Munjenih i zbunjenih” uslijedila je suradnja s Joelom Schumacherom u filmu “Vrijeme ubijanja”. Tamo se susreo s jednom od najtraženijih glumica Hollywooda, Sandrom Bullock, a strani mediji uporno su tvrdili da se glumački par zaljubio. Uslijedile su mnoge uloge kojima je dokazao da mu mjesto u Hollywoodu zaslu
ženo pripada – od one u Zemeckisovu “Kontaktu” do Spielbergova “Amistada”. Mali zaokret u filmu napravio je kada je odlučio utjeloviti glavne likove u nizu romantičnih komedija, a tada je uspješno i prisvojio titulu najvećeg šarmera. Pokušao je osvojiti srca slavnih ljepotica, a na toj listi našle su se Patricia Arquette, Ashley Judd, Janet Jackson te Penelope Cruz, s kojom je “kliknuo” dok su snimali “Saharu”. Sreća u ljubavi mu se napokon osmjehnula sa suprugom Camilom Alves koju je upoznao 2006., a u bračnu luku uplovio šest godina poslije. Imaju troje djece – sinove Livingstona i Levija te kćer Vidu, a Matthew je jednom prilikom objasnio kako mu je cijeli život bila želja da postane otac. Neobične, ali i šokantne ispovijesti u memoarima govore o njegovim roditeljima u disfunkcionalnom i burnom braku. Dvaput su se razvodili i triput ženili, a Matthew im je stigao nakon zadnjeg pokušaja braka. Njegov otac, prema memoarima, preminuo je u krevetu tijekom spolnog odnosa sa svojom ženom. “Nazvala me majka i rekla: ‘ Tata ti je umro’. Koljena su mi se savila. Nisam mogao vjerovati. Nitko i ništa nije ga moglo ubiti. Osim mame. Uvijek je govorio meni i mojoj braći: ‘Dječaci, kad budem trebao otići, vodit ću ljubav s vašom majkom’. To se i dogodilo. Imao je srčani udar kad je dosegao vrhunac”, stoji u knjizi. Prvi je put, između ostalog, progovorio i o seksualnom zlostavljanju koje je doživio kao 18-godišnjak. Piše kako se incident dogodio u kombiju gdje ga je napadač onesvijestio, a potom napao. Tu je i priznanje kako su ga ucjenjivali da izgubi nevinost s 15 godina, a zbog predbračnog seksa mislio je da mu se loše piše. “Bio sam siguran da idem u pakao zbog predbračnog seksa. Danas sam samo siguran da se nadam da to nije tako”, kazao je glumac osvrnuvši se na zlostavljanja koja ga unatoč svemu nisu pokolebala. “Nikad se nisam osjećao kao žrtva. Imam puno dokaza da se svijet kasnije urotio da me usreći”, optimistično piše rođeni Teksašanin i od prošle godine profesor na tamošnjem državnom sveučilištu. Često sudjeluje u akcijama dobrotvornih organizacija koje se bore protiv seksualnog zlostavljanja, a o tim incidentima prvi put javno govori u “Greenlightsu”. Osim što predaje glumu, pokrenuo je i program iskorjenjivanja seksualnih napada u kampusu, što zbog njegovih traumatičnih doživljaja nimalo ne čudi.
Ucjenjivali su ga da izgubi nevinost s 15 godina, a zbog predbračnog seksa mislio je da mu se loše piše
Umjetna inteligencija stalna je tema svjetskih medija zaustavljena samo zbog pandemije. Za i protiv, treba li nam nešto takvo što ili ne, odgovorili su događaji sami po sebi. Iako trenutačno najeksponiraniji svjetski poduzetnik izumitelj, ako možemo tako reći za Elona Muska, stalno ističe svoj strah od ove tehnologije, ipak je za svoje Tesle razvio autopilot temeljen na upravo umjetnoj inteligenciji. Koja još jest tehnologija, no priča serije “Next”, koja je ovog tjedna počela na Foxu pitanje je što će se dogoditi ako AI prestane biti tehnologijom, već postane entitetom. I to agresivnim, koji se bori za svoj opstanak. “Next” eksploatira činjenicu da smo umjetnom inteligencijom okruženi, a da toga počesto nismo svjesni. A ona se nalazi u našim pametnim telefonima, računalima, automobilima… Prema sinopsisu serije, Paulu LeBlancu, pioniru Silicijske doline koji je zgrnuo bogatstvo na inovacijama koje su promijenile svijet, genijalni um i karijera narušili su privatni život te ga udaljili od obitelji, kćeri Abby i mlađeg brata Teda, koji je sad na čelu Paulove tvrtke koji nema njegovu viziju ili znanje. Nakon što je otkrio da jedna od njegovih tvorevina, umjetna inteligencija nazvana NEXT može uništiti cijelo čovječanstvo, Paul pokušava ugasiti projekt, no brat ga istjera iz tvrtke. Ubrzo doznajemo i da je LeBlanc i smrtno bolestan čovjek pa za sve što je pred njim i nema previše vremena. Sve što mu je preostalo jest strepnja za nadolazeću sudbinu svijeta. Kada niz uznemirujućih tehnoloških nezgoda počinje ukazivati na potencijalnu svjetsku krizu, LeBlanc se udruži sa specijalnom agenticom Sheaom Salazar. U bijegu od zločina, siromaštva i oca zločinca i ubojice, Salazar je oličenje borbe za pravdu i dobro, a njen moral i osjećaj dužnosti zaslužili su poštovanje njezine momčadi. Riječ je o neobičnoj skupini nadarenih pojedinaca, a jedina zajednička točka im je Salazarina vjera u njihove sposobnosti da unatoč očekivanjima prebrode međusobne razlike. Tim čine Gina, agentica za borbu protiv cyberkriminala, Ben, vrijedni, ali dosadnjikavi agenta i C. M., bivši haker i prevarant s kvocijentom inteligencije jednog genija. LeBlanc i Salazar su jedini koji stoje na putu potencijalnoj globalnoj katastrofi boreći se protiv rastuće superinteligencije koja neće lansirati projektil, već će ubaciti golemo znanje koje je prikupila iz različitih baza podataka kako bi unova
U “Nextu” su demonstrirane upravo neke od novijih tehnologija od kojih još ponešto zaziremo jer su doista mnogo naprednije od svega znamo čila saveznike. Koji cilj može imati superinteligencija? Preživljavanje, naravno i napravit će sve da uklonili prepreke koje je sprječavaju da preživi i dalje se razvija. Glavni je glumac i nama vrlo dobro poznati John Slattery, znat ćete ga barem iz Momaka s Madisona, a inače je i četiri puta nominiran za nagradu Emmy. Dakle, televizija bi bila najpogodniji medij za plasman temeljitije i dublje priče o umjetnoj inteligenciji, iako treba podsjetiti kako je i Terminator zapravo priča o umjetnoj inteligenciji prije svega, odnosno prije Schwarzeneggerovih mišića i kromiranog ubojitog skeleta, naoružanog droida iz budućnosti koji je kadar pod svaku cijenu savladati prepreke koje ga priječe da dođe do svojeg cilja kojega najčešće treba uništiti. To je u osnovi i priča serije “Next”, i ovdje umjetna inteligencija neće birati sredstva da se održi pa i formira neki svoj poredak. U “Nextu” su demonstrirane upravo neke od novijih tehnologija od kojih još ponešto zaziremo jer su doista daleko naprednije od svega što smo znali tek do prije nekoliko godina. To bi, primjerice, bili glasovni pomoćnici koji su u nas i dalje izuzetna rijetkost, dok se robotizirani psi Boston Dynamicsa još pojavljuju samo na televizijskim ekranima iako se radi o iznimno naprednim strojevima temeljenima na upravo na umjetnoj inteligenciji. Sama serija napravljena je u najboljoj maniri američke televizije s puno dijaloga, brzog ritma, s dosta likova u istoj sceni ili kadru, brzom izmjenom događaja. Radnju je tako bilo moguće razvijati bez nekih prepreka što su autori i učinili pa unatoč očekivanoj usredotočenosti na tehnologiju bez osobite razrade likova, ipak dobivamo nešto slojevitosti kroz odnose LeBlanca i Salazarove, agenata u njezinom timu. No, svejedno su već prve scene komunikacije LeBlanca s “Nextom” koji sada već sam može pisati svoj kod, ali i komunicirati poput živog čovjeka doista pobuđuje stanovitu jezu. Nekada nam je skriptirana komunikacija s kakvim računalom bila zabavna, vidjeti da se radi o suvislom razgovoru, ipak je ponešto drugačije.
Zadnjih dana svjedočimo da i prema izvještajima psihologa COVID-19 ubrzano ubire psihološki danak među ljudima. Mnoge redovite aktivnosti i dnevni/ noćni raspored stavljeni su od proljeća na stranu, s blagim povratkom u polunormalu tijekom ljetnih mjeseci. No, dolazak zime i sve više zaraženih opet nas ostavljaju na suhom što se tiče uobičajenog druženja.
Nije tajna da je kraj godine vrijeme kad se najviše troši po stanovniku, ekonomija cvjeta, a redanje korporativnih zabava s pozivnicama i bez njih, raznih vrsta advenata i gust koncertni raspored mnoge su dovodili u situaciju da nisu znali kamo koju večer otići. A sad je sve drukčije, davno je to predvidio Jura Stublić s Filmom, pa čak ni onaj njegov stih “dva piva u sebe” kao rješenje za osvježenje više nije tako jednostavno. Kako ćemo zapravo dočekati jesen i pokušati ostati normalni? Kako ćemo prezimiti bez koncerata, zabave i, najvažnije, bez druženja? Doista ništa nije isto kao lani i u čekanju nekog provjerenog cjepiva koje bi nas moglo vratiti u bivšu “nenormalu” ljudi se pokušavaju snaći prije nego što “puknu”. Glazbeni je biznis posebna priča jer su upravo druženje, komunikacija i zbijenost stajaćih redova, ili stolaca, bili nešto što smo doživljavali kao normalno, a sada izgleda kao daleka prošlost. Na stranu psihološki učinak, cijela svjetska industrija zabave i umjetnička scena ovisna o daskama koje život znače pokušava se u hodu transformirati i pronaći neki drugi način funkcioniranja. Primjerice New York koji nikada nije bio jak po otvorenim terasama restorana i kafića, ljetos je izišao na otvoreno i zauzeo ulice Mannhattana kao nikada prije. A onda se vratila zima, pa gledajući situaciju u svijetu i prema onome što mi javljaju prijatelji iz tog istog svijeta, barem možemo zaključiti da je kod nas znatno bolje nego vani. S blažim mjerama, slobodniji smo od nekad tako zvanog slobodnog svijeta, iako toga u svakodnevnom cendranju možda nismo ni svjesni. Ako je koro
KAKO ĆEMO ZAPRAVO PREZIMITI S KORONOM I OSTATI NORMALNI?
nakriza prouzročila išta dobro u domaćoj koncertnoj priči, onda je to pronalaženje novih prostora na otvorenom ili drukčije korištenje već prije poznatih. Prekvalifikacija je mnogima osnovni alat u doba korone, pa ćete primjerice od ovog petka moći ići u zagrebačku Tvornicu kulture kao u restoran. Usput možete čuti i nešto glazbe dvije večeri u tjednu, pa je osnovna funkcija dvorane ipak zadržana u ovo turbulentno vrijeme kad ni publici ni organizatorima a ni bendovima nije jasno kako uopće funkcionirati u spomenutim psihološkim i fizičkim uvjetima koji nas okružuju. Ukratko, pod imenom Sindikat Food Club u preuređenoj Tvornici – sa stolovima na ozbiljnoj distanci i uz epidemiološke mjere koje su moguće u velikom prostoru koji inače prima oko 2200 posjetitelja – smješteni su stolovi za kojima ćete moći uživati u gastronomskoj ponudi te intimnijim nastupima imena koje poznaje široka publika, bez rizika da budete preblizu nekome od prisutnih. Doduše, bilo je kod nas i prije sličnih ideja, ali još nismo imali organizirano da uz glazbu dobijete i vrhunska jela iz kuhinja poznatih chefova kao što ste to mogli dobiti u klubovima Londona ili New Yorka. Sad to možete i u Zagrebu, a oni u Londonu i New Yorku to trenutačno ne mogu – svakog petka i subote tijekom studenog i prosinca slušati domaće glazbenike u kontroliranim uvjetima “razmaka” (Wanted Man Johnny Cash Tribute, Filmmusicorkestar, Neno Belan, Martinje sa Šajetom, Mile Kekin, Natali Dizdar, Vatra, Marko Tolja, Neno Belan, Igor Geržina, Detour, Mangroove i Pavel) i uz to nešto dobro pojesti s jelovnika koje će kreirati hrvatski chefovi David Skoko, Mate Janković, Deni Srdoč, Kristijan Misirača i Mate Sučić.
TVORNICA KULTURE POSTALA JE SINDIKAT FOOD CLUB S GLAZBOM I GASTRONOMSKOM PONUDOM, ČEGA TRENUTAČNO NEMA NI U LONDONU I NEW YORKU