KNJIŽEVNA PREPORUKA

Vilim Gregorčić: Hrvatsko-španjolski učitelj Naklada knjižare Jar. Mahut, Zagreb 1927.

Više se ne sjećam kada sam i u kojem antikvarijatu kupio ovu knjigu, samo vidim da je koštala četrdeset kuna. Premda bih, znam sebe, dao za nju i desetostruko veće novce. Godinama mi stoji u mobilnoj, lako izmjenjivoj bibliotečici u zahodu, pokraj stalaže s toalet papirom. Tu se pjesničke zbirke - one koje volim, pa ih često čitam - knjige munjevite fikcije, veoma kratkih priča, jednominutnih novela, te stari turistički vodiči i priručnici. Katkad sjednem na zahodsku školjku, pa se u miru začitam, daleko od vreve i od svakog moranja, ali i od podsmješljivih primjedbi one čeljadi koja ništa ne čita osim onog što im na telefonu piše, te im onda smiješno što netko čita i u zahodu. Većina onih koji čitaju, čitaju i u zahodu. Samo oni kojima se ovo mjesto jako zamjerilo bježe van i prije nego što sjednu.

E, među tim knjigama i knjižicama u mojoj zahodskoj knjižnici jedna je tu već barem desetak godina. Njezin autor, Vilim Gregorčić, u kulturnoj povijesti i u međuratnim hrvatskim i jugoslavenskim kronikama ostaje zabilježen kao član redakcije onoga čuvenog Minervinog Leksikona iz 1936, iz kojeg će ponići suvremena hrvatska leksikografija, ona Mate Ujevića i ona Miroslava Krleže. Uz Gregorčićevo ime tamo stoji da je major u miru i predsjednik Hrvatskog filatelističkog društva. Uistinu, on je i utemeljitelj hrvatske (i jugoslavenske) filatelije i najveći njezin autoritet i publicist iz tog doba u kojem su kult i značaj poštanskih maraka bili neusporedivo snažniji nego danas. Brošura “Hrvatsko-španjolski učitelj” ima podnaslov “Priručna knjižica za početnike i naše iseljenike u Argentini”. Prvo izdanje objavljeno je 1920, a ja imam drugo, ispravljeno izdanje iz 1927. Kroz trideset i osam poglavlja, i skoro isto toliko životnih situacija, našem nevoljniku, koji se otputio u pečalbu, pruža se prilika da nekome nešto kaže i da eventualno shvati što mu je taj odgovorio. Koliko god se Gregorčić služio formom za ono vrijeme uobičajene početnice u učenju stranoga jezika, njegova knjižica zapravo je nešto drugo. Ona je jezični pojas za spasavanje nekome tko o tom jeziku nema pojma, a našao se usred stranih riječi i stranoga svijeta.

Premda “Hrvatsko-španjolskog učitelja” ispočetka toliko dugo čitam, nisam se u svom znanju španjolskog jezika maknuo dalje od početka. Naime, ne zanima me kako se na španjolskom kaže: “Izvolite (vi) zapisati svoje ime u knjigu stranaca.”, niti kako se kaže: “Imate li jednu sobu za iznajmiti?”, ali me, dok čitam, uzbuđuju situacije u kojima bi čovjek, recimo neki romaneskni lik, u međuratno doba dolazio u priliku da mu jedna od te dvije rečenice prijeko ustreba. Čitam Vilima Gregorčića, njegov ponuđeni rječnički nacrt za jedan iseljenički život, a u mislima mi se rastvaraju priče, rastvaraju mi se romani. Ništa od toga, zasad, nisam napisao, ali uživam zamišljajući ih, pripovijedajući ih samome sebe, dok tako sjedim na zahodskoj školjki. Mogao bih ovu knjigu čitati i u drugim prigodama, na drugim mjestima, ali je čitam baš ovdje.

Kratki predgovor svojoj knjižici Vilim Gregorčić ovako završava: “Ova će knjižica, unatoč promjenama, ostati i nadalje dobar prijatelj i iskreni savjetnik prije odlaska u strani svijet, na putovanju i nakon dolaska u strani svijet. Širite ovu knjižicu među Vašim znancima i prijateljima, pa ćete tako koristiti njima i našem narodu!” I onda ne pomisli ti koji ovo čitaš na toliki naš svijet, naročito iz Dalmacije, koji je, vođen glađu i snima o boljem životu, o sitosti, tom najvećem siromaškom bogatstvu, odlazio preko oceana s Gregorčićevom preporukom da se “Imam veliki glad”, ili gladan sam, tamo kaže “Tengo mucha hambre”, a da se “Gdje je zahod?” treba reći “Donde esta el escusado?”. Ova je knjižica njima spomenik. Čitajući, čitalac zapravo privodi kraju piščev posao. Uzbudljivo je čitati ovakve knjige. One su mali priručnici za književnu teoriju i praksu.