Dopisnik iz centra ZAGREBAČKA ROMANSA IZ TRAMVAJA BROJ ŠEST

Seks i grad samo bez seksa, ali s puno grada

Nema dugo kako sam se preselio iz svog 39 kvadratnih metara malog stana, savršeno pozicioniranog na vrhu Gajeve, u skoro dvostruko veći, ali nažalost i dvostruko lošije pozicionirani - na Britancu! I ta lokacija je, ne mogu reći, jedna od boljih u gradu, ali za razliku od ove kod Charlieja, a gdje sam provodio većinu svoga vremena, Britanski trg nije mi dopuštao taj luksuz da se baš isključivo krećem pješke. Trebalo je tu kombinirati i bicikl, tramvaj, auto ili autobus, a u onim sitnim, pjanskim satima iza ponoći, kada lagano teturajući napustite noćni klub u kojemu niste uspjeli pronaći osobu suprotnog spola koja bi vas bila voljna ugostiti u svome stanu negdje bliže strogom centru grada, onda je potreban i taksi. Pa ipak, kako mi je naporno svaki put kada uđem u Radio Taxi slušati o tome kako uberovci ne znaju voziti, niti kad uđem u Uber - o tome kako oni drugi nisu vozači već šahisti - prošli vikend sam se u tim spomenutim, sitnim i pjanskim satima, odlučio za gradski prijevoz. “Bit će i jeftinije…”, pomislio sam ekonomično, ni ne sluteći kako ću tu odluku ubrzo požaliti. (Jesam dobro započeo priču? A? Čitaj dalje da saznaš što se sve događalo tijekom te dvije tramvajske stanice…) Elem, izlazeći pomalo pripit iz jednog kluba u centru grada, pogled sam s golih nožica jedne mlade dame koja je tek pristizala u klub preusmjerio prema displeju na tramvajskom stajalištu koji je prikazivao da prva jutarnja “šestica” stiže za svega tri minute. To vrijeme od 180 sekundi možda se nekome može učiniti nedovoljnim za bilo što drugo osim skuhati jaje, a kamoli da čovjek u takvom tekućem agregatnom stanju stigne na tramvaj, ali meni to ipak uspijeva jer sam na stanici ugledao poprilično privlačnu siluetu za koju

sam se ponadao da ide u mome smjeru. Ubrzanim korakom pohitao sam, dakle, prema toj atraktivnoj silueti za koju se već nakon nekoliko koraka ispostavilo da je još atraktivnija žena u ranim četrdesetima, a koja je, stojeći na stanici za Črnomerec, pušila jednu od onih ženskih, tankih cigareta. Doimala se, ovako na prvi pogled, nevjerojatno otmjenom, a njen pogled se, vjerujte mi, zaustavio na meni čim sam došao do stanice. Promatrala me nekako radoznalo, kao da je zanima sve o meni i mome životu, a ja sam zbog toga - po uputama svih priručnika za muškarce koji žele osvojiti ženu - odlučio biti tajanstven i nezainteresiran. Stajao sam neka dva-tri metra udaljeno od nje, a i kad je tramvaj došao, nisam ušao na ista vrata kao ona već na ona iduća… Kako je tek bilo rano jutro, osim nas dvoje potencijalnih ljubavnika, u starom tramvaju koji je Zagreb valjda nekoć davno naslijedio od Čehoslovačke, bilo je još svega nekoliko naših starijih sugrađana te trojica vidno alkoholiziranih srednjoškolaca koja su se vraćala s neke svečanosti. Ti srednjoškolci su za tu prigodu odjenuli prevelike sakoe koji su vjerojatno pripadali njihovoj starijoj braći ili očevima, pa se više činilo kao da ti sakoi nose njih nego što, eto, oni nose sakoe, ali unatoč mom ulasku na druga vrata i tim prevelikim sakoima - atraktivna četrdesetineštogodišnjakinja i ja, također atraktivni ali tridesetineštogodišnjak, i dalje smo jedno drugome ostali u vidnom polju. Primijetio sam da je odjevena pomalo službeno, ali taj imidž joj je sjajno pristajao, a kosa, koja je za ovu priliku bila zavezana u rep, činila se svilenkasto i prirodno. U meni se budila velika znatiželja; zanimalo me da li se vraća iz nekog ludog izlaska ili je samo ranoranilac. Da nema možda i vikendom ujutro neke poslovne obaveze, zapitao sam se pomalo zabrinuto za nju. Plaća li joj se ovaj rad vikendom dodatno?! Kako smo se bližili stanici u Frankopanskoj, moj interes spram nje je sve više rastao, ali ni ona nije bila indiferentna prema meni. Svako malo je pogledavala u mome smjeru, procjenjivala me i, moguće, zamišljala kako bi bilo da se umjesto za rukohvat drži za moj snažni biceps. Tražila je, činilo mi se, neku sigurnost u meni za vrijeme brze i nesigurne vožnje kojom nas je vozač ZET-a u rano jutro odlučio počastiti. “Sljedeća stanica - Britanski trg!”, čuo se robotski glas preko razglasa, a ja sam znao da mi je ostalo još veoma malo vremena da djelujem. Jedan od ovih pijanih srednjoškolaca odmah je po pokretanju tramvaja, nakon onog startnog cima, na sav glas počeo pjevati hit Plavog orkestra: “Bolje biti pijan, nego star”, a naši pogledi susreli su se taman iznad ćelave glave jednog od umirovljenika koji je sjedio na invalidskom mjestu, prilikom čega je ona iskrivila svoje lijepe, pune usne u lagani osmijeh. “Sad ili nikad!”, pomislio sam, ali paraliziran njenom vanserijskom ljepotom nisam se i dalje uspio pomaknuti. Sreća pa je na križanju Ilice s Medulićevom prometni policajac zaustavio naš tramvaj kako bi pješaci mogli prijeći cestu, a ja - ne znam da li je baš to bila policajčeva namjera - dobiti još malo na vremenu. A, upravo to naglo kočenje tramvaja, te moje nenamjerno teturanje u njezinom smjeru kako bih uspio održati ravnotežu, moja simpatija iz tramvaja broj 6 protumačila je kao prvi korak prema njoj pa je i ona učinila isto. U tom trenutku, kada je samovoljno zakoračila prema meni, učinilo mi se da je cijeli svijet stao, a ne - kao što je zbilja bio slučaj - samo naš tramvaj... Djevojka ljepša od zagrebačkog izlaska sunca, koji se, usput budi rečeno, upravo odvijao izvan našeg vagona, ali koji u usporedbi s ovim što se meni događa nije bio vrijedan spomena, prišla mi je s velikim osmijehom na licu i, nota bene, nečim u ruci. Isprva nisam obraćao pozornost na to što mi je pokazivala u svojoj malenoj i nježnoj ručici, a nisam ni čuo što mi govori jer sam pokušavao smisliti i neke vlastite riječi, ali onda sam opet začuo njen glas koji je, iznenađujuće, bio mnogo grublji nego što bi to njezina ugodna vanjština dala naslutiti. “Kartu, molim!”, rekla je veoma grubo, kao da joj svo ovo naše vrijeme igre mačke i miša od Jelačić platza do Britanca ništa nije značilo. Nešto bolji pogled u njezinu malu ručicu otkrivao je i iskaznicu ZET- ove kontrolorke s kojom nema šale, a kamoli - kako sam se cijelo ovo vrijeme nadao - romantike… Tramvaj je sada već stajao tamo na skretanju iz Ilice za Britanski trg, dijelilo ga je samo još par metara od stanice, ali nije se micao zbog automobila koji su iz Ilice pokušavali skrenuti na Britanac. Žena za koju sam do maloprije mislio da je ljubav moga života, te za koju sam se još prije nekoliko redova brinuo da li joj poslodavci dodatno plaćaju rad vikendom, sada je u ruci držala blokić i olovku te zapisivala moje brojeve. Međutim, ne brojeve telefona da bi mi se kasnije mogla javiti za piće, a o čemu sam cijelim putem sanjario, već jamstveno matične i osobno identifikacijske kako bi znala gdje da mi pošalje kaznu za vožnju bez karte. Ja sam zapamtio samo njezin broj tramvaja, a s kojim se, bezbeli, nikad više neću voziti!

Isprva nisam obraćao pozornost na to što mi je pokazivala u svojoj malenoj i nježnoj ručici, a nisam ni čuo što mi govori jer sam pokušavao smisliti i neke vlastite riječi

Jedan od ovih pijanih srednjoškolaca odmah je po pokretanju tramvaja, nakon onog startnog cima, na sav glas počeo pjevati hit Plavog orkestra: “Bolje biti pijan, nego star”