Večernji list - Hrvatska - Ekran
Svi pričaju o...
Osamdesete su nova crna. Zapravo, točnije, njezina suprotnost, ma koliko osamdesete bile in. One nam se danas čine kao protuotrov crnilu, današnjem otrovnom Weltschmerzu, duhovnom uvjerenju da oko nas postoji samo zlo, očaj, beznađe. Poznata engleska novinarka Julie Burchill tvrdi da su osamdesete bile posljednja eksplozija slobode prije vječne tame današnje kulture otpisivanja i prihvaćenih, banalnih, društveno osviještenih - woke - tema. Početak osamdesetih u kolektivnoj imaginaciji obilježio je Spielbergov film “E.T. Vanzemaljac” na koji se i danas svi možemo rasplakati. Mogućnost ljubavi tamo gdje je najmanje očekujemo, apsolutno prihvaćanje nepoznatog nakon kratkog inicijalnog straha, dječja avantura u koju se uključuju svi bliski prijatelji u borbi za istinu i pravdu dirljiviji su od svake nove, predvidive ljubavne melodrame...
”E.T.” će svoju 40. godišnjicu slaviti ponovnim svjetskim prikazivanjem u IMAX kinima od sredine kolovoza, kao što je i svoju dvadesetu obljetnicu taj Spielbergov kulturalno važni film, četvrti na ljestvici filmova koji su najviše zaradili na kino blagajnama u povijesti filma, obilježio ponovnim prikazivanjem u kinima, čak s nekoliko sitnijih promjena. Tad su bile dodane dvije kratke scene, a i digitalno su poboljšani zvuk i specijalni efekti. Ne znamo hoće li biti nekih novih promjena 40 godina nakon što je film snimljen, no obitelji će ga opet sigurno masovno gledati u kinima.
Zašto je “E.T.” trajni simbol tog boljeg vremena? To je u suštini dječji film, nešto između znanstvene fantazije i bajke. Bilo je kritičara koji su ga ismijali kad se pojavio “jer je sušta suprotnost pravim, napetim SF filmovima”, koji često sadrže i elemente horora, a dječje bajke nikada. No, poneki prizori iz filma danas zaista izgledaju kao znanstvena fantazija: klinci koji se slobodno voze na biciklu kamo žele i nisu pod neprestanom budnom paskom roditelja, čak štoviše, imaju neke svoje tajne živote i planove, želje koje pokušavaju provesti sami, bez znanja roditelja. A istovremeno, to je i film o dječjim strahovima i njihovu prevladavanju jer je i to integralni dio slobodnog djetinjstva. Čak i početna situacija, vanzemaljac E. T. ostavljen u šumi jer se “vukao” iza ostalih, zvuči kao ostvarenje jedne od onih tipičnih roditeljskih prijetnji iz tog vremena: “Ako se ne požuriš, ostavit ću te, meni se žuri.”
Taj film volimo zato što govori o potrebi za bliskošću i domom, što su i djeca u filmu u nekoj mjeri izgubila, ne samo ostavljeni E. T. Tek na kraju filma, kad E. T. odlazi natrag svojima i oprašta se s Elliottom koji ga je “usvojio”, shvaćamo da se i u zemaljskoj obitelji, zbog tog prihvaćenog stranog bića, dogodila ponovna bliskost između braće koja su tek uz njega naučila pokazati ljubav. Bez obzira na to što su se zajednički suprotstavili svijetu odraslih koji su izgubili nevinost i naivnost potrebnu za prihvaćanje drugačijeg, oni na kraju filma zapravo taj svijet počinju razumijevati i prihvaćati, i to tek kad su se snagom volje vinuli u nebo i napustili sumorni, novoizgrađeni gradić istih kuća kojem samo šuma u blizini, neistražena prirodna prijetnja, daje živost.
Film je postao klasik i zbog nevjerojatno uvjerljive glume djece u filmu. Kad je Spielberg radio taj film, on ga je snimao kronološki, dakle scene su snimane upravo onim redom kako se i odvijaju u scenariju, ne po logici jeftinije produkcije i spajanja scena na istim lokacijama, jer je Spielberg bio odlučan da djeci olakša uživljavanje u emotivne prizore. U tome je u cijelosti uspio. Spielberg je jednom dao intervju o tome kako je snimajući “E. T.” shvatio da želi postati otac. Do tog filma bio je isključivo redatelj opsjednut svojim poslom, nije bio u stalnoj vezi, djeca ga uopće nisu zanimala. No, kako je na snimanju filma svoj toj djeci bio poput roditelja, naročito maloj Drew Barrymore, kojoj je i kum, tad mu je prvi put palo na pamet da su djeca zanimljiva, čuđenje u svijetu. Danas Steven ima sedmero djece, četvero biološke, dvoje usvojene djece i jednu kćerku njegove žene iz prethodnog braka. Ima i petero unuka. Taj film mu je zaista promijenio život. Doduše, ne koliko Drew Barrymore (47), koja je sa šest godina u filmu glumila odlučnu djevojčicu Gertie, koja u jednoj sceni filma konstatira da se ona “ne boji niti jednog muškarca”. Ona se zaista, kao i djeca iz filma, snašla u svijetu oko sebe tek nakon veoma opasne životne avanture u kojoj je gotovo izgubila. Bez elemenata bajke. Već je sa 13 godina bila u klinici za odvikavanje od droge i alkohola i nakon toga shvatila da mora odmah odrasti. Odselila se od labilne majke, s ocem ionako nije bila u kontaktu. Sudski ih se odrekla i “emancipirala” - sudac joj je dopustio da sa 14 godina počne živjeti sama, kao odrasla osoba bez nadzora staratelja koja sve svoje odluke, pa i financijske, donosi sama. Bila je uplašena, živjela u neredu i kaosu bez novca, sramila se onoga što je postala i nije se javljala nikome, čak ni Spielbergu. A on bi joj zasigurno pomogao jer ju je obožavao. O nekim elementima njezine biografije već sam pisala jer je ona stvaran primjer toga kako ne možeš uništiti dobrog čovjeka, kako kaže američka poslovica. Zvučat će neosjetljivo, no kad pomislim na Drew, uvijek se sjetim pjesme “You Can’t Keep a God Dog Down” (Ne možeš slomiti dobrog psa) iz crtanog filma “Svi psi odlaze u raj”, koju su moja djeca nekad obožavala. U toj pjesmi lutalica, avlijaner Charlie (glas mu daje Burt Reynolds) pjeva o svom raspusnom životu koji ga je skoro uništio. No, zato što je u srcu uvijek bio ispravan, sazdan od pravog materijala, život ga ne može dokrajčiti, bez obzira na to što mu se događalo. Barrymore nije bila samo čudo od djeteta zbog lakoće kojom je glumila, bila je i čudo od djeteta zbog brzine i lakoće kojom je počela propadati, kao u slobodnom padu. Spielberg je često pričao kako je Drew ušla u njegov ured i doslovno ga poharala kao nezadrživi tajfun. Shvatio je da će to dijete nesputane mašte moći zaista zamisliti da je mehanička plastična lutka, vanzemaljac, zapravo živ. Drew mu je prvo rekla odlučno da ne želi nastaviti stopama svoje poznate glumačke obitelji jer je isuviše zauzeta sa svojim punk bendom. Izmišljenim. Rekla je svojem kumu da ona ne može
biti glumica kad već ima svoj bend. Pričala mu je uživljeno o tom svom bendu i tad je shvatio da je njezina mašta tako jaka da za nju sve to neće biti set, film u nastajanju, nego stvarnost. Djevojčica koja može spontano i otvoreno razgovarati pred kamerama s odraslima odmah je postala senzacija - u tome nije bila presudna njezina slavna obitelj. Svatko treba pogledati intervju Johnnyja Carsona, tad najpoznatijeg američkog voditelja talk showa, da bi shvatio da je ona zaista bila rođena da bude zvijezda. Bez obzira što se u jednom trenutku života našla u blatu. Drew s Carsonom razgovara posve nesputano i iskreno o svojim skliskim novim cipelama zbog kojih se popiknula na ulazu. Kasnije je ispričala da je u tom trenutku, kad je uživo pala pred milijunima gledatelja, pomislila da će umrijeti i da je to zapravo njezina karma - čim pomisli da je cool, ispred nje se nađe prepreka zbog koje ispadne smiješna. Sedmogodišnja Drew ispričala je kako “cijeli svoj život” čeka da upozna Carsona jer ga potajno gleda do kasno u noć, iako ne razumije “baš sve šale”, i kako obožava Spielberga kao i svog zubara, jedino ne voli nositi malu protezu za javne nastupe koju joj je napravio s umjetnim zubima dok čeka da joj izrastu trajni... U tom trenu vadi svoje zube, iskezi se u kameru da pokaže da joj nedostaju prednji zubi i protezu zadovoljno stavlja pred Carsona na stol kao mačka miša pred svojeg vlasnika. Mnogi taj intervju otpisuju kao unaprijed pripremljen, lažno spontan, no Carson nije nikad tako radio svoje intervjue i baš zato je ostao do danas jedna od najpopularnijih ličnosti američke televizije. Carson je Americi otkrio da je zvijezda rođena.
No, Drew rana slava nije donijela sreće. Nakon intervjua s Carsonom bila je odmah gošća večeri humorističke emisije “Saturday Night Live” u kojoj nikad prije nisu nastupala djeca. Ta je emisija zlokobno anticipirala što će se tom nadarenom, senzitivnom djetetu ubrzo početi događati. Ona je u emisiji zvijezda koja dolazi na snimanje i jedan od glumaca na setu pita želi li da joj donese čašu mlijeka. Ona mu kroz smijeh imperativno odgovara da je ona Barrymore, nek joj odmah donese pravo piće, i kad je već krenuo, neka bude duplo.
Kad je Drew imala 15 godina, nastupila je opet na televiziji, ovaj put s mamom na “Oprah Show”. Sve je bilo drugačije, jedino je gledanost opet bila nevjerojatno velika. Oprah prema njoj nije bila ljubazna, dapače, intervju je bio napadački, strog, neugodan, Drew se osjećala loše,
to se vidjelo, no ipak je nastojala odgovoriti na sva pitanja otvoreno i jasno, baš kao i kod Carsona.
Oprah je pozvala majku i kćerku da pokaže što se dogodilo baby Drew, čudesno slatkoj bebi iz reklame za pseću hranu i E.T.-a. Zapravo ih je željela napasti, išpotati zbog svega što je Drew opisala u knjizi o izgubljenoj maloj djevojčici, “Little Girl Lost” (1990.). Svoj život Drew je ispričala Toddu Goldu, profesionalnom novinaru časopisa People, koji je nakon te knjige napisao još desetak biografija poznatih glumaca. Jasno je opisala kako je postala alkoholičarka i narkomanka. Mala Drew postaje velika zvijezda sa sedam godina. Nastupa na televiziji, dobiva i nove uloge. Poznata je. Zovu je neprestano na partyje. Njezina mama je vodi, ali ne kontrolira što se tamo događa zauzeta svojim provodom. Osjećamo da svi oko nje misle misli da se ništa zaista loše ne može dogoditi na hollywoodskom partyju sa selebima. S osam godina Drew je popila svoje prve dvije čaše šampanjca, netko ju je izazvao na partyju da dokaže da ona to može. Osjećaj opijenosti joj se svidio. Neinhibiranost, lakoća brbljanja i druženja, veselje. Prvo
veliko pivo popila je na rođendanu Roba Lowea kad je imala 9 godina. Pružio ga joj je netko koga u knjizi naziva Mr. Nice Guy. Zaista. Nakon tog partyja počinje sve više piti i pušiti. Deveto poglavlje knjige započinje kristalno jasno: “Obožavala sam kokain. I točka”. Tad je imala samo 12 godina.
U knjizi opisuje, recimo, party s bendom Roda Stewarta u Zapadnoj Njemačkoj, s nepreglednim bočicama žestice iz hotelskog mini-bara. Ili, dok je snimala film u New Yorku, uštedjela je novac koji su joj davali za taksije, “dragocjeni keš koji mi je trebao za noćne klubove”, a na snimanja je odlazila na koturaljkama na kojima je jurila Broadwayem dok su je gledali prolaznici i razmišljali je li to doista Drew iz E.T.-a. Odlučila je o svemu tome progovoriti u knjizi nakon što je jeftini, najgori američki tabloid National Enquirer objavio veliko razotkrivanje pod naslovom: “Zvijezda E.T.-a u klinici za odvikavanje od kokaina i cuge - sa 13 godina!”.
No, ne zato da opovrgne tu priču, nego da joj doda kontekst.
U intervjuu kod Oprah nakon izlaska knjige njezina mama objašnjava da je
Nikad nije osjetila ni natruhu samopoštovanja prema sebi, u ogledalu je uvijek vidjela samo tu predebelu djevojku, okruglu glavu, nedovoljno lijepe oči, kosu koja nije dovoljno dobra, prekratke noge, preširoki struk, prevelika stopala, zube koji nisu ravni koliko treba
Drew pokušavala istovremeno voditi dva života, život hollywoodske zvijezde koju prepoznaju na svakom koraku i život djevojčice koja ide u školu u kojoj je neprestano izložena nekontroliranom vršnjačkom nasilju i uvredama da je debela, odurna, da je mrze. To je egzorcirala kasnije, u prvom filmu koji je producirala njezina vlastita kompanija Flower Pictures, “Nikad se nisam poljubila” (1999.) koji je uspjela napraviti samo devet godina nakon što je počela živjeti sama i “skinula se sa svega”. Oprah ju je pitala s velikom dozom optužbe u glasu, kako to da nije nikada pogledala samu sebe u ogledalo i pomislila koliko ima sreće, kako je zgodna i uspješna. Drew joj uskače u rečenicu i kaže da se ona nikad nije pogledala u ogledalo i pomislila da je zgodna, upravo suprotno. Nikad nije osjetila ni natruhu samopoštovanja prema sebi, u ogledalu je uvijek vidjela samo tu predebelu djevojku, okruglu glavu, nedovoljno lijepe oči, kosu koja nije dovoljno dobra, prekratke noge, preširoki struk, prevelika stopala, zube koji nisu ravni koliko treba. I to djevojčica koja se samo nekoliko godina ranije smijala i nakezila škrbava zaprepastivši Carsona. Nestvarno je koliko je lako djevojčicama uništiti samopouzdanje, a time i život. Danas, u vrijeme “idealnih” fotošopiranih influenserica s Instagrama, to je još tisuću puta lakše. I to je pandemija protiv koje se moramo boriti.
Drew je nedavno producirala film “Dublerica” (2020.), čiju režiju je povjerila ženi, Jamie Babbit, koji se bavi upravo lažnim životima, fejk identitetima koje ljudi grade na Instagramu. Drew u filmu glumi veliku zvijezdu koja ne može podnijeti teret slave i laži koje mora izgovarati novinarima pa se povlači u osamu goleme vile kao Howard Hughes. Uskoro, s nevjerojatnom lakoćom, njezin identitet preuzima njezina dublerica, čim preuzme kontrolu nad njezinim virtualnim životom, koji je danas ionako važniji. No, bivša zvijezda pronalazi ljubav i sreću kao majstorica koja radi precizne kopije starog namještaja.
To nije veliki film, no Drew u stvarnom životu čini sve što može da živi što iskrenije. Preselila se iz Montecita (gradića u kojem živi i princ Harry sa svojom obitelji) na Istočnu obalu, u malo mjesto na poluotoku Long Island i pokušava živjeti što normalnije sa svoje dvije kćerkice (10 i 8 godina). Razvela se i od trećeg muža i sad radi svoj TV show nalik onima u kojima je nastupala kao djevojčica. Jedino što želi je prekinuti obiteljsku kletvu.
- Svi u obitelji mojeg tate samo su se prevalili mrtvi na pod od droge ili alkohola, možda to ima neke veze s mojom situacijom, ali ne znam, nisam ja liječnica - rekla je napadnuta tinejdžerica Oprah. Njezina glumačka loza zaista izaziva strahopoštovanje, započela je još u 19. stoljeću, no gotovo svi u toj obitelji bili su žrtve svojeg dara i svojih ovisnosti. Njezin djed John Barrymore, jedna od najvećih šekspirijanskih glumaca dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, uništio se alkoholom i umro sa šezdeset godina. I njezin otac John je bio ne samo pijanac, već i nasilan pa mama i Drew zapravo nisu s njim živjele, a Drew nije imala nikakvih kontakata s dvije sestre i bratom iz očevih prethodnih brakova. Drew se u knjizi prisjetila prvog susreta s ocem. Uletio je u kuću, gurnuo je snažno u zid i zgrabio bocu tekile.
No, najvažnije u cijeloj ovoj priči o Drew Barrymore i njezinoj karijeri upravo je činjenica da se toliko puta u životu uspjela dignuti i nastaviti dalje, od tog prvog puta kad ju je tata gurnuo. Ona nam pokazuje, kao i film E.T., da je život kompliciran, prepun izazova, ali da ih je moguće pobijediti ako vjerujemo u ljubav, obitelj i dom.