Večernji list - Hrvatska - Ekran
Ivica Zadro
Radijska osoba/emisija/podcast NAJDRAŽI MI JE INTERVJU KOJI SAM NAPRAVIO S CICOM KRANJČAROM
Ivica Zadro (42) široj je javnosti poznat kao urednik Vijesti na Hrvatskom radiju i televiziji, ali i kao glas na brojnim zagrebačkim radijskim postajama. Danas ga slušamo u programu Hrvatskog katoličkog radija, na kojem uređuje vijesti i vodi hvaljenu emisiju “Argumenti”.
Iza vas je radijska karijera dulja od 20 godina, kako ste zavoljeli radio?
Teško pitanje. Ne znam u kojem se trenutku dogodila ljubav prema radiju, ali znam da sam odrastao uz radio. Uvijek je oko mene bio upaljen radio, u kući RVG i Radio Sljeme, a u automobilu Radio 101. Odrastao sam uz legendarne glasove u eteru i zamišljao kako bi to bilo raditi na radiju. Nakon gimnazije, spletom okolnosti, upisao sam Ekonomski fakultet, iako sam znao da mi je mjesto na studiju novinarstva i na radiju. Dvije godine kasnije odlučio sam upisati Fakultet političkih znanosti.
Kako su izgledali vaši radijski počeci, gdje ste prvo radili? Sjećate li se prvog odlaska u eter, je li bilo treme?
Tijekom studija novinarstva radio sam u kiosku, slušao radio i čuo poziv na audiciju na Plavom radiju. I odlučio se prijaviti. Došao sam na audiciju krajem 2000. godine i ostao u Frankopanskoj 12 iduću godinu i pol. Prvi izlet u eter bio je subotnja večernja šihta. Kolege koji su inače radili tu šihtu bili su na svadbi mog prvog radijskog mentora i legendarnog DJ-a Igora Primeca, a ja sam dobio priliku da se oglasim u eteru i biram glazbu. Nije bilo neke velike treme, ali nisam se usudio ni previše govoriti. Jednostavno sam slijedio upute mentora kojem sam tjednima ručno pisao glazbene play-liste dok nije odlučio da sam spreman za biranje glazbe i povremeno oglašavanje u eteru. Bila je to prva naša suradnja, ali ne i posljednja. Surađivali smo i na Zagrebačkom radiju i Radio Ciboni, a možda ćemo i ubuduće.
Radili ste na brojnim zagrebačkim radijskim postajama, možete li ih usporediti?
Radio sam na Plavom, Zagrebačkom, Otvorenom, Radio Ciboni i Radio Sljemenu te na Hrvatskom radiju, a mentorirao sam i studente na Radio Studentu. Svaki od tih radija krije neku svoju priču i svaki je od njih bio poseban na određeni
način. Plavi radio bio je odskočna daska, a tamo sam radio voditeljski posao, birao glazbu i pomalo se bavio novinarstvom, uglavnom sportskim. Na Zagrebački radio došao sam kao urednik vijesti, a u nedostatku kadra s kolegom Dinkom Putrićem vodio sam i domaću i stranu top-listu te povremeno uskakao kao voditelj. Otvoreni radio bio je prekretnica, a tijekom rada na nacionalnom radiju potpuno sam se posvetio informativnom programu. Informativna redakcija predvođena Andrejom Brozović, uz potporu glavnog urednika Daniela Berdaisa, njegovala je koncept kratkih vijesti i među prvima uvela informativni segment na radijskom portalu koji su pojedini kolege često prepisivali jer smo bili najbrži. I na Radio Ciboni i Hrvatskom radiju, dio kojega je i Radio Sljeme, bio sam dijelom informativnog programa. Usporedba svih navedenih radija vrlo je nezahvalna jer je svaki od njih drukčiji po publici kojoj se obraća, a samim time i načinu rada. Plavi, Zagrebački i Radio Cibona bili su ležernija varijanta gradskog radija, Otvoreni je nacionalni radio kojem je naglasak uglavnom na stranoj glazbi, a na javnom radiju imali smo na umu opći javni interes i svakoj temi smo ozbiljno pristupali i bili na usluzi građanima koji plaćaju RTV pristojbu.
Bili ste i na Hrvatskom radiju i televiziji, koja je najveća razlika rada u javnom servisu i privatnih postaja na kojima ste radili?
Najveća razlika je u složenosti sustava i potpori. Na privatnim radijima novinar i urednik rade sve sami, a na HRT-u je sustav razrađen da novinari imaju potporu drugih službi koje sudjeluju u realizaciji programa. Televizijski sustav dodatno je složen što se pokazalo pri pokretanju informativnog TV kanala HRT-a 4. Taj posao odradio je tim u kojem je glavna pokretačica bila Tena Perišin. Na televiziju sam došao po kazni, zbog neslaganja s programskom politikom nove urednice Radio Sljemena. Tromjesečni privremeni angažman koji mi je dodijelila privremena uprava Hrvatskog radija pretvorila se u pet godina rada na televiziji. Tamo sam morao krenuti ispočetka i naučiti kako funkcionira televizija. U tome su mi, uz Tenu Perišin, puno pomogli Vlasta Bartolec, Sanja Gvozdanović i Dražen Majić i brojni drugi dragi ljudi iz razmjene, režija, montaža, deska i redakcije, zbog kojih se bilo teško rastati od HRT-a početkom 2018. godine. No želja za povratkom na radio je prevladala, a odlazak s HRT-a bio je izravna posljedica neuslišane molbe da me se vrati na Hrvatski radio.
Otišli ste s HR-a i danas ste na Hrvatskom katoličkom radiju. Kako je došlo do tog angažmana?
Odlaskom s HRT-a uzeo sam nekoliko mjeseci slobodno, a onda sam počeo raditi na portalu Direktno. Potom sam odlučio iskoračiti među slobodne novinare i otvorio sam samostalnu djelatnost. Jedan od angažmana doveo me i do Hrvatskog katoličkog radija, na poziv čijeg sam glavnog urednika Siniše Kovačića došao uređivati i voditi vijesti, uglavnom jutarnje. Vrlo brzo dogovorili smo detalje angažmana i brzo sam se uklopio u informativnu ekipu, dio koje sam znao i otprije s terena na novinarskim počecima. Uigrani sustav i kolege koji su uvijek spremni pomoći olakšali su povratak u radijski eter.
Uređujete vijesti i vodite emisiju “Argumenti”, koja se emitira i na lokalnim TV postajama. Koliko ste zadovoljni uvjetima na HKR-u i slušanošću radija?
Zadovoljan sam uvjetima na Hrvatskom katoličkom radiju, a još više kolegama koji rade u sustavu Hrvatske katoličke mreže. Što se slušanosti tiče, prednost rada na neprofitnom radiju je neopterećenost podacima koliko je radio slušan, iako mi svakodnevni susreti s poznatim i nepoznatim ljudima, koji mi spomenu da su me čuli na HKR-u, pokazuje da je HKR slušan diljem zemlje, a i šire.
U karijeri ste intervjuirali brojne poznate osobe, koje biste intervjue posebno izdvojili?
Imao sam prilike intervjuirati mnoge poznate osobe, većinom iz političke sfere, ali i brojne osobe iz svijeta sporta i gospodarstva. Najdraži intervju bio mi je sa Zlatkom Cicom Kranjčarem u vrijeme dok sam bio potpuno neafirmiran kao novinar, koji je nekoliko godina kasnije na Radio Ciboni vodio emisiju u vrijeme dok sam bio glavni urednik. Nije svejedno kada vas takva ličnost iz šale zove “šefe”. Niz intervjua, tijekom godina dok sam pratio događanja u Zagrebu, bio je i s pokojnim gradonačelnikom Milanom Bandićem. Bio je zahtjevan kao sugovornik, tako da sam morao pribjegavati i malim trikovima kako ga nadglasati u eteru dok je beskrajno govorio o onome o čemu ga nisam pitao. Jedanput sam terenskog tehničara zamolio da nam na terenu da samo jedan mikrofon koji ću ja držati kako bih mogao kontrolirati razgovore. Jer, ako nemate mikrofon, u eteru vas se ne čuje. Nakon toga obaviješten sam da više neću raditi intervjue s gradonačelnikom. U pamćenju su mi ostala još dva intervjua, jedan s tadašnjim direktorom ZET-a, koji je iz studija otišao bijesan nakon što nije uspio odgovoriti na brojne upite slušatelja, te onaj s tadašnjom nadolazećom zvijezdom SDP-a, a sada predsjednikom države Zoranom Milanovićem. Prvi je to sugovornik koji nije odgovarao kao ostali poprilično predvidljivi političari.