Večernji list - Hrvatska - Ekran
Svi pričaju o...
Gledala sam opet film “Bolje ne može” Jamesa L. Brooksa, genijalnu ljubavnu komediju s puno nesporazuma, čak i mržnje, otprije nove ere, iz davne 1997. Zašto se čini kao da je film snimljen prije nove ere? Film je upravo nezamislivo politički nekorektan. Kad pisca ljubića, protagonista, ushićena obožavateljica pita kako mu uspijeva tako sjajno oživjeti ženske likove, on joj odgovara da prvo zamisli muškarca i onda mu oduzme razum i osjećaj odgovornosti. Da glavni junak u nekom novom filmu izgovori sve ono što Jack Nicholson u tom filmu izgovori o homoseksualcima, crncima, Židovima, ženama i općenito svakome na koga naiđe, scenarist i redatelj doživjeli bi srdžbu bogova cancel kulture, bili bi zauvijek otpisani, sigurno više ne bi mogli snimati u Americi. A tad su bili nominirani za brojne najvažnije filmske nagrade - Oscara za najbolji film izgubili su od “Titanica” - ali glavni glumci, oboje, i Jack Nicholson i Helen Hunt, dobili su te godine svoje Oscare. Svijet je zaista bio slobodniji. Smatralo se da se ljudi doista trebaju i mogu zbližiti kad se otvore drugome, čak i ekscentrici, pokazavši svoje najgore, ali autentično ja koje su spremni mijenjati zbog ljubavi. Osnažena tim filmom u kojem likovi jedni drugima bez zadrške bacaju u lice što misle, usudit ću se reći što točno mislim o netom održanoj milanskoj reviji Gucci za sljedeću jesen/zimu. Užas! Reviju je otvorila manekenka koja je izgledala kao Audrey Hepburn iz “Doručka kod Tiffanyja” koja je jadna netom uspjela pobjeći iz Auschwitza - ispaćenija od Kate Moss iz devedesetih, u doba heroin chica. Tijelo koje više nalikuje na kostur, toliko mršavo da djevojka i ne može imati grudi, izbačena koščata ramena, ruke prekrivene dugim rukavicama koje kao da skrivaju ubode igle... Ona je polugola, gola do pasa, a bradavice su joj skrivene nekim patetičnim malim grudnjakom od žice, dakako s naglašenim logom GG, koji bi mogao biti i dio nekog čudnog sadomazohističkog rekvizitarija. Gledala sam tu djevojku koju je dizajnerski tim Guccija, na prijelazu između dva kreativna direktora - Alessandro Michele je otišao, a Sabato de Sarno još nije počeo raditi - želio prezentirati kao vječni, neugasli fifties chic za naše vrijeme. Prekrasna, duga i uska, crna satenska suknja i iste takve rukavice, s malom večernjom crnom torbicom i starinskim polu-sandalama s niskom, tankom peticom na modelu koji izgleda kao Audrey Hepburn križana s Jean Seberg iz filma “Do posljednjeg daha” i potom Charlotte Rampling iz logora u “Noćnom čuvaru”. Ta kombinacija vječne elegancije i ljepote s tim anoreksičnim tijelom i natruhama patnje i mučenja, to me uznemirilo. Odmah sam išla vidjeti što je uslijedilo nakon toga, je li moj prvi dojam možda bio pogrešan.
No, uslijedio je opet niz uvreda. Puno prozirnih, vjerojatno najlonskih materijala (ili tako namjerno izgledaju), kao za jeftine kuhinjske zastore, upotrijebljenih za posve prozirne suknje do koljena, gornje majice koje ne skrivaju grudi, čak i posve prozirne večernje haljine. Kroj suknje, pencil, uska, do koljena, sugerira “uniformu” poslovne žene, ali od prozirnog zastora, na tijelu narkomanke. Ispod suknje jasno se vide prozirne crvene mrežaste hulahopke, čiji rub s Gucci inicijalom viri iznad pasice suknje, kao nekad, kad je za Gucci radio Tom Ford devedesetih i napravio tange čije su tanke vezice izvirivale iznad ruba onih nisko spuštenih hlača. Dakle, dizajneri su prorešetali arhivu, izvukli i reinterpretirali stare ideje. I što su na koncu dobili? Seriju neukusnih, odjevnih strahota. Nakon onih besmislenih, krajnje nenosivih Micheleovih hlača iz prošlogodišnje kolekcije, koje su nalikovale širokim čarapama halterima pričvršćenim za pasicu, koje su otkrivale čitave, naoko muške gaćice prekrivene slovima G, opet nova uvreda za svaku modernu, poslovnu ženu. I ne samo poslovnu.
U publici je sjedila Dakota Johnson i privukla više pažnje od modela na pisti, što je u posljednje vrijeme uobičajeno. Tko zna je li ju grudnjak, ispleten od tvrde žice poput one kakvu su križari nosili ispod oklopa, podsjetio na njezin light sado-mazo film “Pedeset nijansi sive”? Doduše, u kolekciji je bio samo jedan sivi kaput. Čitava nova Guccijeva kolekcija prepuna je neonskih boja bundica od najjeftinijeg umjetnog krzna kakve prodaju Kinezi za šaku dolara. Ne, nije to toliko vulgarno, koliko mizogino inzistiranje na iznurenim, razgolićenim djevojkama kao na štajgi. Mršava Twiggy šezdesetih nije bila iznurena ili odjevena “na izvolite”, već djetinje, pretpubertetski mršava, a to je posve drugi vajb, emocionalni učinak.
Na reviji je bio i novi najveći seleb modnih zbivanja ASAP Rocky, potom svih četvero glazbenika talijanske eurovizijske senzacije Måneskin. Bila je i Florence Welch, engleska pjevačica s čijom pjesmom je predsjednik Milanović proslavio pobjedu na izborima, a i Julia Garner, glumica u velikom usponu iz serije “Ozark”, no u ovom slučaju puno važnije, iz Netflixove serije “Inventing Anna”, o rusko-njemačkoj prevarantici u New York Cityju, opsjednutoj modom i brendiranim statusnim simbolima. No, Marco Bizzari, CEO Guccija sjedio je pokraj kineskog megaseleba, pjevača i glumca Xiao Zhana. Ipak je Kina najveće tržište! U Vogueu su kolekciju proglasili eklektičnim zbirom svega i svačega od Guc
cija kroz desetljeća. Čak su reviju nosile i manekenke iz prethodnih razdoblja povijesti kuće Gucci, kao da je osnovna poruka revije da za Gucci ne postoji ova ili ona sezona, ovaj ili onaj trend - Gucci je uvijek Gucci, bez obzira tko ga vodio kao kreativni direktor. Uostalom, na kraju revije poklonio se veliki dizajnerski tim koji kao da je poručio da će se oni pobrinuti za nasljeđe velike milanske modne kuće u kreativnom prevratu. Vanessa Friedman, modna urednica New York Timesa, napisala je da je Twitter nakon Gucci revije poludio. Ali ne zbog revije, odjeće, mode, već isključivo zbog seleba u prvim redovima. Toliko tih reinterpretacija starog u neonskim bojama kao da ju je iznurilo poput banketa na kojem se jede sve i sva bez nekog reda, a nakon svega toga se osjećaš loše, čak pomalo zgađeno. Napisala je da je pomislila da joj netko nakon svih tih jakih i pretjeranih dojmova konačno nudi nešto što će joj očistiti nepce kad se na pisti pojavila Liisa Winkler, Guccijeva manekenka iz devedesetih, u jednostavnom sivom kaputu na dvoredno kopčanje, precizno krojenom i izvedenom kao što su se nekad radili kaputi.
No, sve te umivene, ne naročito srčane recenzije ove revije ne bih povezala s filmom s početka teksta koji me naveo da pomislim da je važno reći što misliš, možda i zato da ti netko promijeni mišljenje kad je posve krivo. To se dogodilo kad sam o reviji čitala u konzervativnim, ozbiljnim engleskim novinama The Daily Telegraph.
To su novine koje su uvijek prve spremne objaviti čak i kontroverzne ideje koje woke senzibilitet odbacuje. Prvi su se bavili zabludama i pretjerivanjima u pristupu nesretnim transrodnim tinejdžerima u londonskoj psihijatrijskoj klinici Tavistock, koja je nedavno bila prisiljena zatvoriti upravo taj odjel za brigu za mentalno zdravlje djece i mladih. U Daily Telegraphu se već duže pojavljuju članci s tezom, obrazloženom, kako je veoma vjerojatno da je genetski modificirani virus korone “pobjegao” iz wuhanskog laboratorija. Do jučer, u Sjedinjenim Državama i njihovim medijima koji su vatreno uz demokrate, ta je teza bila ravna izdaji jer se njihov CDC, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti, baš kao i njegov tadašnji šef Fauci, uzdržavao bilo kakvog spekuliranja o podrijetlu virusa. Kao da nas se to ne tiče i iz toga ne možemo ništa naučiti. Američki liberalni mediji napali su komičara Jona Stewarta kad je prije dvije godine u kasnonoćnom showu Stephena Colberta konstatirao da je znanost veoma pomogla u olakšavanju posljedica ove pandemije - koju je vjerojatno znanost i izazvala. Kad je Colbert pitao Stewarta misli li reći da postoji mogućnost da je taj modificirani virus kreiran u laboratoriju, Stewart je odgovorio da se novi respiratorni virus naglo pojavio u Wuhanu, nedaleko laboratorija u kojem proučavaju i genetski modificiraju upravo taj virus. No, zapadni svijet nije želio prebrzo donositi zaključke i to istražiti. Ljubazno su pitali ljude iz laboratorija je li im slučajno virus pobjegao, a oni su se nešto počeli vaditi da je “pangolin poljubio kornjaču, a onda... je šišmiš doletio odnekud do purice koja je kihnula u moju juhu i sad se eto cijeli svijet bori s tim virusom”.
Zašto se prisjećam tog skeča, koji je trebao biti zabavan, ali i podsjetiti cijeli svijet da postoji nešto poput zdravog razuma, ono što se zove Occamova britva, princip da je najjednostavnije, očigledno rješenje problema vjerojatno i najuvjerljivije. Nakon napada na Stewarta i znanstvenike koji su se drznuli izraziti sumnju u to koliko je bila dobro organizirana zaštita u kineskom laboratoriju, najednom se naveliko piše o tome da američki FBI i neke druge državne agencije ipak smatraju da se radilo o greški ljudi iz laboratorija koji nisu pažljivo rukovali sa svojim virusom čudovištem koji im je onda pobjegao.
Takve teze prvo je bio spreman objaviti Daily Telegraph sa svojim znanstvenim novinarem Mattom Ridleyjem, oksfordskim doktorom zoologije. Hoću reći, Daily Telegraph su jedne od rijetkih ozbiljnih novina koja nije podlegla masovnoj histeriji woke autocenzure koju često osjećam u New York Timesu. I upravo je Telegraphova modna novinarka Lisa Armstrong napisala posve otvorenu recenziju Guccijeve revije spremna reći točno što misli, što joj poručuje
Daily Telegraph su jedne od rijetkih ozbiljnih novina koja nije podlegla masovnoj histeriji woke autocenzure koju često osjećam u New York Timesu
zdrav razum. Razmišljala je o kolekciji s uznemirujuće mršavim modelima u grudnjaku umjesto majici ili bluzi, tim prozirnim suknjama i neukusnim neonskim bojama. A onda je izrekla ono što ne bi nitko iz modnog svijeta, u kojem se novinari neprestano ulaguju dizajnerima i sanjaju pozivnicu za afterparty gdje će se družiti s modnim kraljevima i njihovom svitom.
Kolekciju je nazvala vulgarno ljigavom i neukusnom, u suštini mizoginom, gdje se svaki izlaz na pistu može tumačiti kao namjerna uvreda svim razumnim ženama koje očekuju da će ih nešto tako skupo i oduševiti, navesti da se osjećaju dobro i osnaženo u svojim životima. A onda je rekla još nešto što nitko ne govori, a mnogi već dugo misle: velik dio ove kolekcije svodi se na veoma skupu odjeću za koju se netko itekako pomučio da je prezentira kao jeftinu. Jeftinu u smislu dojma, u smislu jeftine kamenjarke poput Julije Roberts u filmu “Lijepa žena”. No, u toj verziji moderne Pepeljuge ona se pravilnim odabirom skupe odjeće preobrazi u otmjenu ljepoticu koju nitko ne može povezati s njezinim uličnim počecima. Ovdje se radi o posve obrnutom procesu - od skupog do prostačkog izgleda uličarke.
Lisa Armstrong je uvjerena da će François-Henri Pinault, vlasnik Guccija, inače muž nimalo anoreksične, nego bujne, ambiciozne i uspješne glumice i producentice Salme Hayek, ipak na vrijeme s novim dizajnerom de Sarnom pronaći način da tu svoju kompaniju, donedavno tvornicu za tiskanje novca, usmjeri prema odjeći koja ne poručuje da je jeftina i prostačka jer je itekako skupa. Dan prije Guccijeve revije održana je revija Max Mare, a nakon Guccija, revije Bottege Venete i Armanija. Tu se radilo o posve drugom pristupu. Svaki je komad sugerirao kvalitetu, pritajeno bogatstvo ljudi koji se svojim uspjehom ne razmeću, ali za koje se moda, ti skupi komadi odjeće, i rade. Max Mara i njezin dugogodišnji, ali skriveni kreativni direktor Ian Griffiths - na čelu tog brenda već je 35 godina, ali posve samozatajno, bez narcisoidnog promoviranja sebe u seleba važnijeg od brenda koji stvara to rade besprijekorno. I ove su sezone ponudili modele koje može nositi svaka žena, na svakom mjestu, bez natruha skandala, šoka i vrijeđanja građanskih normi, čime se moda već duže vrijeme isključivo bavi. Ono što su nedavno pokazali u Milanu Griffiths je nazvao “kamelokracijom”, modnom vladavinom bogatog, podatnog kamelhara i boja pijeska, duhana, maslinova drveta. Max Mara ne želi istaknutim logom ili nametljivim dekoracijama urlati da se radi o poznatom i skupom modnom brendu. Na reviji modeli, kao što kaže Friedman, nisu vikali nego decentno šaputali. To je bilo još izraženije na reviji Bottege Venete. Mladi kreativni direktor Matthieu Blazy, bivši najbliži suradnik Phoebe Philo i Rafa Simonsa, koji je svoju prvu reviju za ovaj otmjeni talijanski brend napravio prije godinu dana, odlučio je podcrtati zanatske, majstorske vještine po kojima je Bottega i poznata. Napravio je tako čudesne transformacije najfinije kože, pretvorio je u najpodatniju tkaninu koja katkad izgleda kao meka pletenina, čak i kad je korištena za cipele ili čizme. Upravo tim majstorstvom postigao je dojam izuzetne finoće, nenametljivog luksuza koji nosimo zbog sebe, a ne zbog narcisoidnog razmetanja pred drugima. To je oduvijek bio smisao mode i on to mora i ostati.